Nepredvidljivost kategorije namjenskog filma ove je godine dovela do izjednačenja; filmski kritičari ostali su podjednako zadivljeni dvama videospotovima, jednim mlađeg nagrađivanog kantautora, drugim iskusnog glazbenika i njegove Četvorke. Oba rada razigrane su i iskrene stop animacije: jedna je alt-rock posveta svima izgubljenima pred očekivanjima na pragu odraslosti, druga emotivna balada ljubavnika koji iz odrasle pozicije sa sjetom razmišlja o minulim ili tek nekim drugim vremenima.
Oktavijana u kategoriji namjenskog filma dijele vragolasti Pavle Kocanjer (tzv. Vjetroslav Prdinski) za svoj rad na solo projektu Antuna Aleksa, IDEM, Brijalo normalno i otac kojeg nikada nismo imali, Urban & 4 (i njegova obitelj) za Potpuno je nevažno.
IDEM-ova pjesma kratka je i prštava, pozicionira lirskog subjekta kao bezidejnoga u vremenu i prostoru, potencijalno se nadograđujući na iskustvo mlade senzacije – kantautorov prvi album poyy priskrbio je niz priznanja i nagrada, među ostalim i stručnu nagradu Rock&Off za album i izvođača godine (te koncertnog izvođača). Osjećaj da „nema viziju nikakvu / o tom što se sada zbiva“ urezan je i u tkivo samoga videospota; Prdinski, IDEM-ov vjerni suradnik, kao da snima najavnu špicu za novu tinejdžersku seriju, kakve su radili kasnih devedesetih i ranih nultih, zazivajući pokret u nizanju, gomilanju, neprekidnom lijepljenju isprintanih fotki (stickera). Analogno i digitalno koaguliraju u jedno, na brzo izmjenjujućim pozadinama; u interijerima i eksterijerima, s naglašenom materijalnosti, od prljavih automobila, blatnjavog tla i zidovima s grafitima do krepke juhe i mačjih pogleda ispod obrva, slike-u-slici hrpimice uglavnom poprilično doslovno slijede izgovoreno – IDEM sjedi pred kompjuterom („Upalio sam komp“), a „u kuhinji vrišti posuđe od jučer“. Taloženjem tako uokvirenih prizora sama se poruka pjesme („Jer ja se ne sjećam zadnjeg puta kad se / brijalo normalno“) implicitno proteže i na pitanja samog medija – što je u svemu tome uopće normalno? Suvremeno iskustvo slušanja, raspršeno zahvaljujući prenosivim medijima, sveprisutno je danas; u glazbi uživamo u krevetu i tramvaju, u teretani i dućanu, dok jedemo i dok pišamo, a stripovskim intervencijama, linijama, oblicima & tekstom, utiskuje se na zidove underground kulture. Pojavi se tu i pokoja ruka, koja na mjestu mobitela drži sliku, ne bi li potpalila imaginativni potencijal čistoga slušanja; POV: slušaš i zamišljaš glazbu. Ne čudi da „nenormalno brijanje“ tako vješto dočarava upravo Kocanjer, panker i DIY-zaljubljenik, koji se često baca i u izradu fanzina; kako objašnjava, time se nosi s površnom konzumacijom fotografija na „iritantnim“ i prezasićenim digitalnim platformama, oslobađajući prostor za umjetničku refleksiju. Srećom, u interesu mu nije tek kakva nostalgija ili romantizacija prošlosti već samosvjesna nadogradnja i subverzija u sadašnjem trenutku.
Damir Urban, naš vrsni tekstopisac, u svojem se singlu pozicionira kao subjekt koji se, „otežanih ramena“, sada prisjeća „prvih ludila“; ako IDEM pršti mladenačkom energijom, onda Urban pršti onom stasalom, oblikovanom, gotovo kultnom (u prilog tomu navodim komentar korisnice @sanjamiloslavic5598 pod videom na YouTubeu, „zašto imam osjećaj da urban zna baš sve o meni i mom životu ……..?!“). Ovdje je, kao i kod mnogih prije, spreman pjesmom utješiti i zaštiti, a ta sanjiva kvaliteta prožeta je i stop-vizualizacijom koja je nastala kao zajednički projekt s obitelji, posebice suprugom Milicom Czerny-Urban. Pratimo kretnje starmalog dečka od smeđeg papira i pastelnih linija dok se kreće nebom, svira gitaru i meditira, skakuće i doziva ptice, u svom patosu iščekujući ljubav, partnericu koja mu se kasnije pridružuje s gitarom; sve se odvija uz mnoštvo poznatih urbanovskih motiva sanjarenja, stvaranja, ujedinjenja (potreba da „uskladimo istine“). Rudimentarni likovni elementi (kolaž, vodene boje, karton) zrače i određenom dječačkom naivnošću, po kojoj ovaj glazbenik i jest poznat; u tome je iskren, direktan i otvoren. U izgradnji vizualne priče nerijetko se koriste i materijalima iz prirode (travke, štapići, cvijeće), čitavo se vrijeme poigravajući s perspektivom; osamljeni se glazbenik prilagođava dijeljenom životu i u njemu traži autentično lice – u jednom se trenutku na njihovim licima izmjenjuju koloristički bogate (varljive?) maske; znajući da ga na samom kraju puta čeka toplina i stabilnost izgrađenog doma. Videospot postiže ritam koji pojačava „najdublju notu“ pjesme, ostavljajući moguće pjesničke prijepore i previranja na stranu; ramena su, čini se, olakšana u postelji od cvijeća, a pitanja odgovorena – možda zato što još nisu ni postavljena. Naiva u Urbanovom raskrinkavanju zaziva se ovdje u najboljem smislu te riječi; transformacija lirskog ja pročišćena je, nepatvorena i umalo spontana, čak i za nas koji ne vjerujemo da čuda postoje.
