Dostojanstveno, veličanstveno… herojski, ponosno… pridjevi su koji ponajčešće odjekuju u javnom (ustvari, zapravo, medijskom) diskursu na ovim prostorima. Naravno, vezani su uz domoljubni zanos i osjećaj. Istime prevladava permanentna egzaltacija (pobjedničkim) »Lijepim našim« naspram (pobijeđenog) njihovog. Kroz ovaj se trijumfalizam kao doživljaj svijeta, zapravo, provlači užas. Tako, npr. Walter BENJAMIN – u svojim čuvenim Tezama o filozofiji povijesti – apostrofira »veličanstvene, herojske«, trijumfalne povorke kao nositelje »kulturnih dobara«. Međutim, užas u pogledu na te povorke predstavljaju poniženi, pobijeđeni, ubijeni, pregaženi… sve one nevine žrtve koje bivaju zaboravljenima u toj egzaltaciji. Štoviše, Benjamin kazuje i da je »(znak) filozofije povijesti kao pobjede – fašizam«.
Imamo li mi današnji uopće sposobnost shvatiti ovo? Jedan od umjetničkih pokušaja dohvaćanja usuda tog zaboravljenog čojstva i, nadasve, hrabrosti, svakako je i kratkometražni igrani film Nebojše Slijepčevića, Čovjek koji nije mogao šutjeti (2024). Svjedočanstvo je to o stvarnome događaju. Naime, na željezničkoj stanici u Štrpcima, u veljači 1993., ubijeno je dvadeset osoba, ne-srpske nacionalnosti. Izdvojeni su iz putničkog vlaka i pogubljeni. I to samo zato što s bili Muslimani/Bošnjaci… Ne-Srbi. Užas je to koji ne smijemo zaboraviti.
Slijepčević – ponajvećma dosad poznat kao vrstan dokumentarist – odlučio je ovu storiju evocirati u formi igranog, kratkog metra. Njegov je odabir teme, zapravo, samo nastavak osobnog mu pregnuća na »kulturi sjećanja«. Možda najzapaženiji dosadašnji takav mu film, svakako je bila Srbenka (2018), film o pripremi kazališne predstave Olivera Frljića, a koja se bavi slučajem ubojstva zagrebačke obitelji Zec. File rouge između ovog filma i Čovjeka, naravno, ubojstvo je iz niskih, »šovinističko-nacionalističkih« (premda je primjerena i riječ: fašistoidnih) pobuda.
Obično se kazuje kako narodi koji se ne znaju suočiti s ovakvim zločinima, počinjenim u njihovo ime – nemaju budućnost. (Ili se vrte kroz circulus vitiosus »loše beskonačnosti«, kako bi to spekulativno odredio Hegel). Poduhvaćanje umjetničkog suočavanja s tim bolnim, neuralgičnim točkama, međutim, dokazuje da i u Hrvatskoj imamo autore koji nastoje potaknuti mentalizaciju i empatiju. No, kako je Slijepčević filmski, dakle, umjetnički progovorio o Istini? Može li se kroz njegov kratkometražni uradak zamijetiti univerzalna ideja o opstojećoj humanosti? Pozvaniji od mene govoriti o tomu, već su izrekli svoj sud. Siguran sam da ne postoji iole upućeniji filmofil u Hrvatskoj i regiji koji nije saznanjen o nagradama što ih je Čovjek koji nije mogao šutjeti polučio od najuglednijih europskih filmskih žirija. No, kako stvari s time stoje u Hrvatskoj? Zemlji koju je film reprezentirao? Može li se ona, zbiljski (wirklich) prepoznati u univerzalnosti poruke ovoga filma?
Tema ovog napisa, dakle, nastoji stvar zahvatiti dublje od analize kulturartefakta, tj. uobičajene filmske kritike. (Za autora ovih redaka, to je i jedino smisleno.) No, krenimo ipak od filmskih momenata cijelog ovog »slučaja«. Mutna, zatamnjena vizura pogleda na kupe u vlaku, otvara film. Pred nama se polako razotkriva njegov (naoko!) protagonist Dragan (Goran Bogdan). Iz usnulosti, prene ga zaustavljanje vlaka. Svi suputnici iz njegovog kupea, naravno, bivaju uznemireniji nego inače. Jer… ratna su vremena. Fokusiranjem kamere na njihova lica, stvara se »strepnja«. Ponajvećma se to vidi kod mladića Milana (Silvio Mumelaš) koji sjedi nasuprot. No, uplašen je i djed s unučicom (Dušan Gojić, Priska Ugrina), a iz ostalih kupea, kao i izvana čuju se povici. Dolaze vojnici, zapravo soldateska koja legitimira putnike…
Sve ovo uvod je u najvažniji dramatski moment filma. Slijepčević nas navodi pomisliti da će prestrašeni mladić bez dokumenata biti okidačem mogućeg nasilja. No, umijećem narativnog preokreta, heroj filmske storije postat će čovjek kojeg do tog trenutka u filmu uopće nismo zamjećivali. Umirovljeni oficir jugoslavenske vojske Tomo (Dragan Mićanović) odlučno će se suprotstaviti verbalnom nasilju što ga nad ostalim putnicima u kupeu vrši vojnik soldateske RS-a (Alexi Manenti). Iako bi po svim pravilima (ne-ljudske!) običajnosti i vojnim regulama, Tomo trebao ostati pošteđen, vlak će nastaviti putovanje bez njega, a kamera se zakratko fokusira na mjesto na kojem je do dolaska ratnih zločinaca dotični mirno sjedio. Ostaje praznina…
Kako tumačiti ovu »prazninu«? Ponajvećma, radi se o ispražnjenom prostoru (samo)svjesnog Subjekta. Odnosno, o onome što je najčešće »prazno«. Jer, malo je ljudi koji doista čuvaju ljudsko dostojanstvo kada je ono ustrašeno, ili u ovome slučaju dovedeno pred ultimativnu nelagodu ugroženosti vlastite egzistencije. Ljudi radije šute o ugrozi koja se nadvija nad Drugima, ako sami osjećaju da će šutnjom izbjeći tu ugrozu. To je ultimativna »etička ograda«, koja nam najčešće zaprječuje samu etičnost. Kantovo »treba da« (Sollen) najčešće ustukne pred hrabrim djelovanjem kada ono u sebi uključuje rizik da se iz lagodne, moralizirajuće pozicije upusti u stvarnu djelatnost prakse Dobre Volje kao umnog htijenja. Čemu ovdje politizacija, odnosno filozofiranje? Upravo stoga što jedino uz samu »stvar mišljenja« možemo doprijeti do poante Čovjeka koji nije mogao šutjeti. Spoznaja egzistencijalne ugroze generira – strah. Jedino odlučno djelovanje iz načela suosjećanja s Drugim, može poroditi – Čovjeka. O tome doista pripovijeda Slijepčevićev, diljem Europe nagrađivani film.
Ima li ovaj Čovjek iz naslova filma nacionalnost? Pripada li on pobjedničkoj strani u proteklome ratu? Konačno, je li njegov Čin, tek akt ludila, ili se radi o nečem Drugom? Kako se isti, uopće, uklapa u trijumfalne nacionalne narative s ovih prostora?
U hrvatskoj, nazovi »javnosti«, mnogi su društveno-mrežni komentari išli u diskreditaciju autorskog stava/ideje. Naime, kako može pripadnik zloglasne JNA, Tomo Buzov biti predstavljen »herojem«? I kako da tu u HR-filmu nema »lijepih naših« junaka? Namah ovako izvučeni, stereotipi pravovjernog trijumfalističkog nacional-diskursa, govore o dubokoj traumi koju su po HR-bitak izazvala zbivanja proteklog rata. Jer… zna se tko je agresor, a tko žrtva… nemaj drugih priča o toj svetoj dogmi. Naravno, Mi smo pobijedili, Oni su poraženi. Punctum.
A gdje je tu Čovjek? Onaj koji govori parezijastički (Foucault) Istinu u lice nasilniku, pa makar ga to stajalo i vlastita života! Odavno je sahranjen u masovnu grobnicu neznanih, poniženih, pregaženih, ubijenih, mučenih iz Benjaminova poimanja svjetske Povijesti Kao Pobjede. A mi ovdašnji, sada i ovom trenutku? Iako legitimno abolirani »pobjedom u ratu«, vrtimo se u »kulturi laži«, poodavno detektiranoj po Dubravki Ugrešić. (Tko ne vjeruje, nek pogleda već naslov ovog članka.)
Dotad Tomo Buzov (1940.-1993.), Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, nažalost, ostaje tek Munchov bezglasni – Krik.
