Očigledni je uzlet digitalnog sadržaja u posljednjem desetljeću nanovo oblikovao načine konzumacije javno dijeljenog sadržaja, učinivši od multimedijskih internetskih platformi izvore. YouTube je tijekom svega nekoliko godina nadrastao temeljnu premisu dijeljenja osobnog, ali nepraktičnog video sadržaja u korist zabavne industrije, na koju je pak participatorna kultura anonimnih konzumenata odgovorila konstruktivnim dekonstrukcijama konzumiranoga. Stupnjevana teorija i dokumentirana vezana praksa oblikovala je novu inačicu kulture principa uradi sam iliti DIY (eng. Do It Yourself) proširenu na cjelokupnost ljudske djelatnosti i pojavnosti. Danas platforme (poput) YouTubea multimedijski naklonjenom korisniku nude obrasce, upute, korake i demonstracije željenih proizvoda: od craft piva, modnih trikova, kulinarskih recepata, rješavanja kompleksnih matematičkih problema, slaganja vlastitog mobilnog telefona, do procesa (amaterske) glazbene produkcije i produkcije filma, odnosno videospotova.
Skillshare kultura (kultura dijeljenja znanja i vještina) stvorila je umjetnike poput odnedavno punoljetne Billie Eilish, američke kantautorice koja je uz pomoć četiri godine starijeg brata, iz tinejdžerske sobe napisala i producirala prijelomni album. Njezin je dugosvirajući prvijenac When We All Fall Asleep, Where Do We Go? (2019.) oborio rekord kao najmlađe glazbenice u povijesti koja je nominirana u četiri vodeće kategorije diskografske nagrade Grammy, a svoj je zanat pekla danonoćno promatrajući najuspješnije, da bi ga potom filigranski oblikovala nadahnjujući se DIY videozapisima uz koje je postala najslušanija glazbenica na streaming servisu Spotify u 2019. godini. U našim je geo-ekonomskim okolnostima njezin uspjeh nedostižan, no mlada imena poput Side Projecta (odnedavno Pocket Palma) najbolji su primjer suvremene i suverene žanrovske asertivnosti i studijske produkcije nastale po vlastitom nahođenju i primjeru prema dijeljenom obrascu. Međutim, ni taj electro-pop dvojac nije u potpunosti oblikovao svoju autorsku poetiku, fokusirajući se pritom samo na glazbeni, ali ne i prezentacijski moment.
U tome ih svakako dostižu i prestižu druga suvremena i svježa imena glazbene scene kojima je opravdanije primetnuti kantautorstvo s fokusom upravo na autorstvo, čak i kada se radi o prezentacijsko-propagandnim modusima, odnosno videospotovima. U eri dominacije filigranski oblikovanih i složenih videoigara stvorenih za velike formate, filmova i serija na zahtjev po isplativijim cijenama i praktičnijim načinima konzumacije, internet je omogućio i potom stvorio nezavisne produkcijske izvore zabave i umjetnosti. Široka medijska i tehnička dostupnost digitalnog doba začela je DIY kulturu 2.0 jednostavnošću pristupa kakva masovno eliminira potrebu za posredništvom, dajući autorima autonomiju nad vlastitim proizvodom.
Internet kao prostor decentralizacije u prepoznavanju lukrativnog i trendovskog generira praktične kanale kojima korisnici spektra profila i zanimanja neposrednije i jeftnije dolaze do željenih publika koje im pak brzo omogućuju povratnu informaciju o formi i sadržaju proizvoda.
Protekla je 2019. godina pritom dokazala kako je novac kao kreativna valuta sekundaran u participatornoj kulturi gonjenoj i motiviranoj financijskim ograničenjima. Stjepko Galović Kandžija eklatantni je hrvatski primjer autorstva, potencijalno i najsnažniji u oblikovanoj poetici antisistemske satire.
Već nekoliko godina sam svoj majstor, hip-hoper iz Panonske nizine samostalan je i neovisan autor nekih od najkoherentnijih hrvatskih videospotova. Čistoća slike, izbjegavanje montažno-fotografskih klišeja uobičajenih za zastarjelu estetiku hrvatskog videospota demonstrira kako kako da postaje kao da. Drugim riječima, autorovi osobni glazbeno-filmski interesi prenose se na videoprodukciju uz željeni dojam visokobudžetnog stvaralaštva iza kojeg stoji glazbena mašinerija gdje će njegov videospot kao Gesamtkunstwerk biti „svjetski, a naš“ u spoju spektakla, teatra, filma i glazbe. Kandžija scenaristički prevodi svoj tekstopisački cinizam i satiru, dok fotografijom doslovce vizualizira tekst i namjeru, djelujući tako poput animiranog i proširenog mema. Njegovi spotovi uspješan su ironijski korektiv hrvatskog socio-političkog stanja i mentaliteta upravo zbog očigledne inkongruentnosti govorenog (pjevanog) ekraniziranog teksta i same fotografije, kompozicije i lirskog/filmskog subjekta. Kandžijina estetika temelji se na kontinuiranom pseudo-nostalgičnom palimpsestu kao metafori kozmetički dorađenog sustava hiperpotenciranih boljki prošlosti koje priječe progres. U protekloj se godini spotovima Državna sisa i Magična butra istaknuo parodijom pronesenog jugoslavenskog klijentelističkog sistemskog modela na današnje suvremeno društvo uhljeba koje parazitira na državnoj sisi kao direktno realiziranoj metafori. Pritom konceptualni tabu aktualizira koketirajući s vizualnom cenzurom, zamjenjujući bradavice ženskih grudi pozivajućim, napućenim, ali i raspjevanim usnama otvorenim za sve konzumente dobre volje.
Kandžijin vizualni subverzivni potencijal počiva na eksplicitnom upućivanju na ideološke i kulturološke apsurde koje politički, ali i kulturološki polupismenom građaninu Republike Hrvatske direktno vizualizira. Njegove su redateljske odluke utemeljene upravo na estetici doslovnosti, čime istovremeno djeluje kao srednjoklasni društveni kritičar i šašavi klaun onima zaslijepljenima ideologijom. Državna sisa, kao i prethodni mu videospot Magična butra, prigrljuje obrasce kulture remiksa, hineći pritom nostalgiju kakva će, primjerice, biti integralni i autentični dio glazbeno-filmskog tkiva Porto Morta. No njegov je vizualno-metaforički remiks redovito u službi ironije i subverzije, kao direktan kanal ili lijevak spoja mišljenja njegove online publike i žanrovskih konvencija međunarodno uspješnih glazbenih mu uzora. Kao nešto stariji milenijalac, Kandžija je iznikao iz ere MySpacea koji je i propagirao revoluciju principa uradi sam, i nametnuo se kao uspješan primjerak korisnika-stvaraoca kao vitalnog dijela suvremene glazbeno produkcijske paradigme.
Veliki je prasak, kako sugerira ime netom objavljenih nominacija za nagradu Rock Off, u 2019. načinila Aklea Neon – osječka kantautorica s nepobitno najvećom radnom etikom u domaćoj glazbi protekle godine. Pjevačica je debitirala u siječnju singlom Da mi je čiji se tvorbeni glazbeni elementi ne daju i ne trebaju kategorizirati klasičnim žanrovskim etiketama. Premijerni singl popraćen je video kolažom putopisnih dnevnika iz Brazila koji je proputovala na motoru, sa svojim partnerom modernog zanimanja digitalnog nomada. Momak i djevojka dokumentirali su praktičnim kamerama (Go Pro, dron i DSLR-om Canon 5D ) intimne, ali i dokumentarističke prizore putovanja kakvo svojom filozofijom odgovara poetici u formaciji nove glazbenice. On je uz pjesničko vodstvo partnerice odgovoran za vizualizaciju njezinih spotova. Prema vlastitom primjeru dokumentarista s motora, iskoristio je low budget opremu kao ritmični instrument u oblikovanju (budućih) videozapisa treperave i titrave strukture. Akleina je umjetnička valuta autentičnost doživljaja i izričaja, a egzotičnost vizualnoretorički argument, što se proteže i u idućim singlovima i pripadajućim videima, posebice aktualnom singlu What I Want. Sniman ovaj put u Peruu, u istoj dvojnoj, nezavisnoj produkciji, spot je aktualizacija nomadskih težnji mlade pjevačice čija lirika služi kao temelj takve vizualizacije.
Njezini širokokutni kadrovi, totali i polutotali južnoameričkog pejzaža kontrastirani su egzotičnim detaljima te povezani klasičnim autoreprezentacijskim izvedbenim elementima, čime autorica odbacuje klasičnu narativnu kategoriju. Aklea u spotovima svoj lik koristi kao manifestaciju ritma i beata u vječnom pokretu čime plesačica postaje ples, ali i montažna spona. Autorica pritom ne preza od vlastita ogoljavanja, odnosno pokazivanja šavova i sporadične sirovosti u prezentaciji, potencirajući, ali i braneći vlastitu autentičnost. A to je prepoznala i njezina publika, ako je suditi prema digitalnim statistikama, ali i mediji i izdavači koji je otvoreno vrbuju.
Veteranka kantautorstva nesklona rodnim etiketama, Nina Romić svojom glazbom propagira univerzalizam i radikalnu otvorenost i povezanost. Iste se vrijednosti prenose i na njezin vizualni potpis koji redovito pleše između slatke nostalgije i psihodeličnog nadrealizma na tragu umjetnika Josebe Elroze. Glazbena scena je već upoznata s autorskom rezolutnošću izričaja rigidnog prema nastojanjima izdavača ili očekivanjima (publike), pa je tako poput kolege Kandžije sama svoja majstorica. Pritom poput Aklee Neon strast dijeli sa svojim partnerom, suprugom Markom zaslužnim za kanaliziranje i poliranje pjesničke vizije te njezino prevođenje na vizualni jezik. Romić je protekle godine objavila svega jedan, ali istaknut videospot za pjesmu Crno, objavljenu na studijskom albumu Sloboda, a potom i na ženskoj kompilaciji Femme Nouvelle, na kojoj se našla i Aklea Neon.
Psihodelično kolažiranje s natruhama sakralnih prikaza u namjernom je srazu s morbidnim tekstom pjesme koja jasno govori o demonu ljudske depresije. Pritom slađahno kroz animaciju, blijedi kolorit i spektar kolažiranih motiva priziva duh rane filmske fantastike Georgesa Mélièsa, a na trenutke i estetiku sovjetskog konstruktivizma obilježenog dvodimenzionalnim komponiranjem grafičkih isječaka. Neverbalnim elementima dodatno potencira premisu i tekst, vješto izbjegavajući banalnost i doslovnost koja je pak u spomenutog Kandžije političko oružje. Utopijska animacija nesumnjivo je nadahnuta prethodnim angažmanom u psihodeličnom bendu Pridjevi koje je vokalno predvodila do majčinstva, kada se ponovno vratila kantautorstvu.
Posljednje ime DIY estetike koja je obilježila hrvatski videospot 2019. godine jest kolektiv Porto Morto – skupina glazbenika čija je trenutačna dominacija alternativnom scenom opravdana i zaslužena. Formativno razdoblje je iza njih, kako u viziji, etici, poetici, lirici, studiju, tako i na filmu. Porto Morto oslanja se na nostalgični modus postmoderne ne bi li se pozvao na čujne i vidne glazbene uzore. Tako u izričaju prepoznajemo utjecaj novovalnih sastava, od Idola do Haustora, odnosno raspjevanog barda Rundeka kojem uz bok svira frontmen ovog sastava – Roko Crnić. Godinu su zaokružili nostalgičnim, ali i atraktivno bizarnim videospotom Hodaj u vlastitoj radinosti. Crnić u ulozi scenarista i redatelja kao glazbeni virtuoz jasno režira prema glazbenoj kulisi gdje ritam skladbe određuje strukturu montaže, a glazbeni elementi kompoziciju kadra. Retro-efektima, sad već popularno zagasitom fotografijom ilustriraju suvremenu melankoliju koja je kontrastirana elementima humora oslonjenoga na geg. Sugestija psihodelije videospota čija je zvijezda i gostujući Darko Rundek služi im kao poetski leitmotiv koji ne poziva na pretenciozno upisivanje značenja, čime unatoč svojoj hipsterskoj estetici održavaju svježinu i nepatvorenost. Namjerno jednom nogom u banalnom, Porto Morto lirski, ali i vizualno, u spotu bez klasične narativne premise, ostvaruju komični potencijal, a da pritom ne zapadaju u trivijalnost. Autoreferencijalnost vizualnim elementima osnažuje vizualni potpis Porta Morta koji Crnić stavlja na simbolično putovanje zasićenog nerealiziranim suspenseom gdje pojmimo kako je glazbena struktura beskompromisno središte postojanja, a manje reprezentacijski modus kojem je svrha – zabava. Crnićev je redateljski potpis stoga vrlo jasan i snažan, s naglaskom na glazbu kao stalnu odrednicu, a kojoj je vizualni sadržaj podređena ilustracija.
