Kafkine riječi ostale su zaključane. A… sam FRANZ KAFKA ponio je ključ sa sobom. I… ako ima netko tko bi mogao objasniti ovu književnost svima nama… to onda više ne bi bila “kafkijanska rabota”, bilo bi djelo samog… Sotone!(?) Otprilike tako nekako.
Film Agnieszke Holland Franz (2025.), po mnogočemu je “kafkijanski”. No, što to znači? Ima li u ovom pridjevu – barem donekle – čista semantička jedinica koju odgonetavamo po nekom pravilu ili, pak, navici? Hmmm… sve prije negoli to. Artistički uobličena kino-storija doajenke poljskog kina daje nam neobični biopic možda najznačajnijeg pisca i mislioca današnjeg svijeta. Baš “današnjeg svijeta”? Pa zar nismo prije dvije godine obilježili cijelo stoljeće od Kafkine smrti? Nije li on sàm književni KANON? Naravno, ako uzmemo da se u školskoj lektiri i na ovim prostorima još uvijek čita (da li?) njegov Preobražaj kao sam sukus, kako kažu, “egzistencijalne tjeskobe u fantastičkom ključu”… Nije li, pak, njegov Proces još donedavna bio noćna mòra svih školaraca/srednjoškolaca koji se morahu suočiti s ovom apsurdnom humoreskom o zakonu? Ipak, da, naravno, Franz KAFKA jest puno više od “kanonskog pisca”… On je nevoljki proricatelj svega onoga što nam danas stoji nad glavama kao “užas egzistencije”. Ali… Kafka je i pronositelj radosti stvaranja u svijetu koji se tako okrutno, groteskno poigrava s nama. Parafrazirajući Camusa iz jednog drugog konteksta, “zamislimo Kafku kao sretnog”. DAAA… to je i polazišna točka znane poljske redateljice u filmu Franz.
Film je složen poput kaleidoskopa. Svakom se novom sekvencom fragmenti slike raspadaju, kako bi se opet posložili na jedan drukčiji način. Začuđujuća je sličnost glumca (Idan Weiss) koji utjelovljuje naslovni lik Franza sa svim dostupnim fotografijama pisca. Već od ovog momenta svi mi – vjerni čitatelji i fanovi Kafke – kreatori smo navlastite, osebujne dramaturgije filma. Autorica i koscenaristica filma, s Marekom Epsteinom, uobličuje jednu oniričku pripovijest uvjetne naracije. Njezina je nakana, s jedne strane, pokušati objasniti neobjašnjivo. Naime, sam “fenomen Kafka”. S druge, pak, strane, željele nas je… zabaviti!(?) Mora se odmah reći, niti u jednoj od te dvije nakane nije uspjela polučiti željeno. Ipak… film uopće nije loš. Njegovu su dinamiku očuvale hagiografske bilješke iz piščeva života koji nimalo ne gube svojim povremenim karikiranjem i stiliziranom groteskom senzacionalnijih oblika filmskog zapisa.
Naravno, jednu od presudnih uloga u filmu igra Franzov Otac. Hermann Kafka (Peter Kurth), ambivalentni je pater familias kojemu je – saznajemo to tek na kraju filma – zapravo jedinome stalo do ekscentričnog sina. Gradirajuća neuroza, na koncu, postaje, kod njega istinska emocija koja, naravno, uopće nije nedvosmisleno pozitivna. Ipak, u korpusu filma, ovaj protagonist čuvenog Kafkina Pisma Ocu – “duboko potresna iskaza o prijeporima i tragičnom nerazumijevanju između snažnog i bahatog oca i slabog i neodlučnog sina” – ipak ima karakteristike baš onoga “ljudskog, isuviše ljudskog” (Nietzsche).
Franzove su, pak, veze sa ženama prepoznatljive iz dostupne nam hagiografije. Njegove neuspjele zaruke s Felice Bauer (Carol Schuler), već su mnogo puta bile stereotipom bračnog nesporazuma. S druge strane, konačna mu erotska satisfakcija s Milenom Jesenski (Jenovéfa Boková) zanavijek ostaje u sjeni rapidno se pogoršavajuće tuberkuloze na grkljanu. No, nikakav filmski suspense Agnieszka Holland nije polučila u ovom segmentu tematiziranja biografije velikog pisca.
Uopćeno, ponajbolje pasaže kino-artefakta čine protagonistovi dijalozi s ujakom Siegfriedom Levijem (Ivan Trojan), kao i nadmudrivanja sa zavještenim čuvateljem njegove literarne ostavštine, Maxom Brodom (Sebastian Schwarz). No, njegova sestra Ottl (Katharina Stark) daje nam onaj najsuptilniji ocrt protagonistova karaktera i habitusa. No, baš niti jedan od ovih karaktera nije se istaknuo izvan temeljne dijegeze koja vjerno slijedi mnogo puta ispričanu pripovijest o Kafkinu usudu.
Nadalje, sličnom intencijom kao u, primjerice, Zoni interesa (2023.) Jonathana Glazera, autorica se utječe miješanju vremenskih razina filma. Naime, uz epizode iz Kafkina života, paralelno smo suočeni s komercijalnom eksploatacijom muzeja s njegovim imenom u Pragu. Mnogobrojne turističke skupine obilaze važna mjesta iz Franzova života. Uz to, susret dviju razina dijegeze ne djeluje niti začudno, ali ni posebice inspirativno u dojmu filma. Kronološke eskapade, ipak, pomalo otupljuju ritam i dinamiku pripovijedanja.
Vratimo se sada ipak nekim najznačajnijim momentima legacije velikog pisca. Ono što se spominje i u filmu jest fascinantan podatak da je odnos između 1 (jedne) napisane Kafkine riječi i svega onoga što su drugi kasnije napisali o njemu – 1:10 000 000 (deset milijuna!). U ovoj brojčanoj začkoljici stoji i sukus nesrazmjernosti i važnosti same teme. Kako je već Walter Benjamin pisao o desetoj obljetnici Kafkine smrti (1934.) – u možda najutjecajnijem eseju posvećenom njemačko-češkom praškom književniku – djelo se Kafkino ne može tumačiti niti psihoanalitički, a nikako ne u teološkom ključu. Jednako tako, gore ispisana opaska o egzistencijalnoj tjeskobi – nema smisla.
Znamo li mi uopće što znači “kafkijanska” atmosfera nekog artefakta, ili, još bolje, “same zbilje”? Pa, zapravo radi se o velikoj, dječjoj znatiželji i verfremdungseffektu suočenja mladenačke nevinosti s apsurdima administriranja života sàma. S time nas autorica, primjerice, suočava prilikom Kafkina čitanja ulomaka iz svog Procesa prijateljima.
Na koncu, iako nije artistički ispunjujuće djelo, Franz nije zamoran, a niti dosadan film. U pojedinim momentima, suočeni smo sa stiliziranim poznatostima – poput sekvence inscenacije pripovijesti U kažnjeničkoj koloniji – koje nas ničim ne šokiraju. To, ipak, nikako ne ostavlja dublji trag i ne narušava recepciju, čitanju mu odanih poštovatelja njegove karizme.
Zaključno, cjelokupna vizualna struktura filma, sasvim je upečatljivo koloristički i scenski promišljena. Jer, u doba kada je ungeziefer–stvarnost Donalda Trumpa mnogo grotesknija od bilo kojeg Kafkina motiva, važnost i ljepota Franzove riječi očuvana je netaknutom. Jer… Gregor Samsa i Josef K. – baš kao i vrli mu Umjetnik u gladovanju – odavno smo svi mi… homines sacri!
