Među novijim dokumentarnim filmovima o pop-rock glazbi s područja bivše nam domovine SFRJ, određenu su vidljivost i gledanost ostvarile i poneku nagradu, uglavnom na glazbeno specijaliziranim regionalnim festivalima, osvojile Sanjalice (2024) Vladimira Petrovića, o beogradskom ženskom sastavu s kraja 1960-ih, VIS Sanjalice; Praslovan (2024) Slobodana Maksimovića, o slovenskom kantautoru Zoranu Predinu i njegovim sastavima, među inima i novovalnom Lačnom Franzu; Treći svijet (2025) Arsena Oremovića, o zagrebačkoj novovalnoj grupi Haustor.
Jedna od nevolja s kojima se ovdašnji filmaši suočavaju u takvim pothvatima jest oskudna količina sačuvanog audiovizualnog (često i samo vizualnog) arhivskog materijala, neophodnog gradiva za iznošenje filmske storije o nekom sastavu ili glazbeniku, a i ono što se u malobrojnih arhivara, uglavnom televizijskih kuća, obično teško pronađe, poprilično se skupo naplaćuje. U prokušanom i logičnom principu izrade takvih slikopisa, drugi stup oslona jesu za film svježe snimljeni razgovori s protagonistima te relevantnim sudionicima vremena, prostora i karijere. Tomu se kao treća noga obično pridružuju komentari glazbenih kritičara i kulturno-društvenih komentatora koji se iz današnjice osvrću na vrline i osobitosti subjekta u (ondašnjem) okružju i kontekstu.
Tipični ishod jest razmjerno klišejizirana cjelina što se počesto doima razmjerno skrpanom pričom od kolijevke do groba, sastavljenom od reda zubom vremena istrošene arhive, reda razmišljanja i prisjećanja glavnih protagonista, reda izjava prigodnih komentatora što nerijetko zvone šupljikavim frazama, sve učestalo obilježeno vizualno-estetskim neskladom, budući da je arhivski materijal kvalitativno raznolik i načelno nesklapan, a nove se izjave šarolikih gostiju počesto prikupljaju prigodice, tijekom godina, kad se uhvati prilika, pa bude snimljeno i ovako i onako. Nije to samo u nas, brojni su primjeri i iz bijelog svijeta i bogati(ji)h kinematografija (ne nužno i pojedinih produkcija), a ovdje navedimo tri razmjerno novija o glazbenicima sa svjetskog vrha, koji se ne čine ništa manje sklepanima: američki Onaj drugi: Dugo, čudno putovanje Boba Weira (The Other One: The Long Strange Trip of Bob Weir, 2014) Mikea Fleissa, o gitaristu The Grateful Deada Bobu Weiru i Svaka večer je subota uvečer (Every Night’s a Saturday Night, 2018) Jeffa Stacyja, o saksofonistu Bobbyju Keysu te britanski Jeff Beck: Još uvijek u bijegu (Jeff Beck: Still on the Run, 2018) Matthewa Longfellowa, o gitaristu Jeffu Becku. Kako je usputice kazao upućeniji pratitelj programa nedavno ugašenog vinkovačkog festivala dokumentarnog rock filma DORF (2007-2024), većina filmova što se na njemu prikazivala, mogla bi biti i bez slike. Naravno, malo je pretjerao, no htjelo se reći da ti filmovi nemaju sklonost komuniciranju filmskim izražajnim sredstvima. Slušajući samo njihov zvuk na radiju, dobili bismo približno isto.
Ambiciozniji autori pokušavaju. Slobodan Maksimović Praslovana je nastojao obogatiti uvođenjem humornih igranofilmskih prizora, Arsen Oremović Treći je svijet iz matrice uspješno izmaknuo postavivši cjelinu kao svojevrsno istraživanje stvaralačkog nadahnuća na osovini karakterom različitih pjesmotvoraca Darka Rundeka i Srđana Sachera, kao i igralačkim montažnim dionicama te pokojom trik-snimkom, što nije moglo biti ostvareno doli na filmu.
U programu Glazbeni globus ovogodišnjeg, 22. ZagrebDoxa prikazana su tri regionalna glazbeno biografska, odnosno portretna filma. Kratka, polusatna crtica, srpski Iza osmijeha (Iza osmeha, 2025) Marka Đorđevića ponudio je neobveznu skicu srpskog glazbenika Vlade Divljana prikazom njegovih vlastitih nepretencioznih, kućnih, amaterskih snimki, prisnaženih animiranim sekvencama i njegovom glazbom. Cjelovečernji slovenski Punk pod komunističkim režimom (Punk pod komunističkim režimom, 2025) Andreja Košaka u odgovarajuće je dinamičnom ritmu, s arhivom probranom i organiziranom nešto pomnije od uobičajenoga, katalogizirao/portretirao slovensku punk-rock scenu od 1977. do 1985. g. Cjelovečernji crnogorski Čovjek lavina Slobodanke Radun, diplomantice praške FAMU, po scenariju Jasmine Karajlović, ponudio je karijerni portret crnogorskog bubnjara Dragoljuba Đuričića (1953-2021), najpoznatijeg kao člana Yu grupe, Leba i soli, Kerbera, vođe sastava Zdravka Čolića te inicijatora i voditelja višedesetljetnog udaraljkaškog sastava-projekta-škole-radionice Balkanska lavina/Balkan Avalanche kojom je mnoge mlade privukao ritmu i glazbi.
Prethodno dobitnik nagrade za najbolji dokumentarni film na 12. Srpskom filmskom festivalu Čikago/Chicago Serbian Film Fest, posebnog priznanja žirija na 10. festivalu Dok’n’Ritam u Beogradu te posebnog priznanja žirija za režiju na Mojkovačkoj filmskoj jeseni u Crnoj Gori, Čovjek lavina na ZagrebDoxu je osvojio HRT nagradu publike za najbolji regionalni film.
Pa nudi li Čovjek lavina doista nešto neuobičajeno, iznadprosječno, naročito privlačno? Zapravo ne. U ponečemu se čini čak ispodprosječnim. Ponajviše u samoj kakvoći slike. Loše očuvan materijal, s dvostrukom, razlivenom, pikselastom, izblijedjelom, mrljavom, snježnom, nestabilnom, često nevješto snimljenom slikom, podrazumijevan je i gotovo neizostavan čimbenik mnogih glazbenoosvrtnih i drugih filmova oslonjenih na arhivu, no u ovom ostvarenju on količinski toliko prevladava da u gledatelja izaziva povelik, pretjeran vizualni i kognitivni napor. Budući da je Đuričić preminuo, ni razgovori s njim nisu snimljeni novo i lijepo, već su opet iz arhiva, također kojekakve, počesto loše kakvoće. Središnja se priča-tema vodi pravocrtno, skicozno vozeći od glazbenih početaka do kraja, s pokojim zastajkivanjem uz neku točku ili osobinu, no bez grananja ili pomnijeg zagleda ili uvida u kakvu specifičnost. Sažeti pregled. O „otkrivanju priče o rock sceni i njezinim počecima u Crnoj Gori 1960-ih te razvoju na Balkanu 1970-ih i 80-ih“, što obećava kratki sadržaj-sinopsis filma, posuti su tek jedva vidljivi tragovi.
No. U odabranom sažeto-preglednom pristupu, scenaristica i koproducentica Jasmina Karajlović, redateljica Slobodanka Radun i montažer Uroš Timotijević obavili su dobar posao. Cjelina žubori žustro, poglavlja se nižu pitko, bez zamora i zapinjanja, a živ ritam na svoj način odražava kako protagonistovo udaraljkaško zanimanje, tako i njegov karakter, ovdje opisan kao vrelo pomalo razbarušene energije i druželjubivosti, pri čemu je Đuričić ocrtan ne samo kao majstor bubnjarske palice, nego i kao vedra i draga osoba, neumorni poletarac, vazda u pokretu, koji će uvijek rado svakomu pomoći. Među svjedocima i komentatorima poneki bolje sročenom riječi ili osobenošću posebno privlačno zaigra na ekranu, a među njima izdvajaju se opušteno autoritativan Vlatko Stefanovski, naročito simpatičan Zdravko Čolić i tiho emotivan bubnjarski drug Lav Bratuša.
U svemu, poput većine filmova istoga profila, Čovjek lavina djelo je nevisoke kategorije koje zainteresiranima nudi življi i slikovitiji uvid u lik i djelo junaka u središtu pozornosti. Osrednji film, dobrodošao audiovizualni dokument ovdašnje pop-rock scene. Kad je riječ o cjelovečernjim dokumentarnim filmovima o bubnjarima negdašnje nam domaje, a takvih (filmova) nema mnogo, Izgubljeno dugme (2015) Renata Tonkovića, Marija Vukadina i Roberta Bubala dramaturški je ostvareno znatno zanimljivije, iznijevši priču o Ipi Ivandiću i grupi Bijelo dugme kroz prizmu Ivandićeve životne kalvarije vezane uz posjedovanje nelegalnih opojnih sredstava.
