Nakon svojedobne odluke o uklapanju dugometražnog natjecanja u redovno izdanje i prelazak na godišnji ritam, vodstvo Animafesta dugo je tražilo formulu festivalskog suživota kratkog i dugog metra. Pritom je, očekivano, dugi metar patio, što zbog Animafestove tradicije, što zbog pomalo ziheraškog selektiranja dugog metra gdje se pazilo da se ne izostave međunarodno već prepoznati naslovi ili oni s potpisom slavnih animatora, uz neizbježnost pokojeg naslova namijenjenog djeci te dašak stalno pulsirajuće anime. Ne tvrdimo kako je ravnoteža uspostavljena, no čini nam se kako se barem na dva zadnja izdanja ozbiljnije i hrabrije pristupilo sastavljanju dugometražne konkurencije što se vidi po kvalitativnoj ujednačenosti i formalno-stilskoj raznolikosti izabranih filmova, a ove je godine Animafest ugostio i jednu dugometražnu svjetsku premijeru. (Usput, zašto Ostojićev Kristalni planet nije svoju nacionalnu premijeru imao na Animafestu uzevši u obzir značaj idejnog začetnika tog filma za Animafest te činjenicu da bi na Pulskom festivalu ionako bio prikazan?) Ta raznolikost osam uvrštenih ostvarenja uvjetuje njihovo teško svođenje pod neki zajednički nazivnik što otežava mogućnost kritičarskog paralelnog slaloma. No, barem ovlaš je za primijetiti kako gotovo polovica konkurenata dolazi s iberskog govornog područja, kako ih je većina obilježena nadrealnim i snolikim elementima (okej, to se teško može okarakterizirati raritetnim u svijetu animacije) te kako ih je jedan dio prilično politički papren.
Politička (ne)suptilnost
Politički najsuptilniji u tom društvu je, prema mišljenju gore potpisanog, ujedno i najbolji film ovogodišnje Animafestove sekcije dugog metra. Svjetlo u hladnoj noći (Han Ye Deng Zhu, 2026) potpisuje Xu Zao kao svoj prvi dugometražni uradak nakon dvije kratke uspješnice i donosi priču o usamljenom domaru koji radi u filmskom studiju pred zatvaranjem. Usamljeničke dane u kojima potporu ima tek od jedne mačke on presijeca izletima u šareni i bogati virtualni svijet gdje će upoznati zgodnu djevojku s kojom dijeli ljubav prema svemirskim putovanjima. No, upravo će ga taj zavodljivi svijet i potencijalna romansa koštati gubitka ušteđevine. Istodobno, studio u kojem radi naći će se pred, kako će se ispostaviti, posljednjim poslom prije zatvaranja – snimanjem jeftinog SF trasha. Iznimno vizualiziran hibridni film koristi klasičnu 2D/3D animaciju, ali su dijelovi koji se odvijaju u virtualnom svijetu igrani, što je zgodna proturječnost. Načelno emotivan i elegičan ton filma, Xu Zao potpiruje nenadanim proplamsajima humora, primjerice, kada se robotski usisavač Roomba postrojava zajedno s preostalim radnicima u studiju. Iza intimnog filma o usamljenosti zapravo stoji fina kritika suvremenog kineskog društva ogrezlog o dehumanizirani tržišni kapitalizam koji je k tome vrlo eklektičan (što sugerira i čušpajz u imenu studija), a što je posebno zanimljivo s obzirom na sve brojnija mišljenja koja u potrazi za nekom novom multipolarnosti svjetskog poretka nekritički idealiziraju kinesko društvo i gospodarstvo. Takva slika je tek šaroliki virtualni privid, fino nam sugerira Svjetlo u hladnoj noći.
Na sasvim drugom polu političke (ne)suptilnosti je još jedan dugometražni debi i to brazilskog autora Thiaga Martinsa De Mela, kojeg smo imali prilike upoznati na prethodnim festivalima. Matamortes (2025) se u pozicioniranju društveno-političkog imaginarija Latinske Amerike naslanja na prethodna De Melova ostvarenja, ali formom i nelinearnošću još više pleše na rubu eksperimenta dok se tematski vješto i angažirano poigrava sa znanim matricama. Matamortes se već na razini jezičnoga tematski poigrava (španjolski je mata=ubiti, muertes=smrt), a vjerski prikazi Svetog Jakova kao Santiaga Matamorose (ubojica Maura) kroz povijest su poprimili univerzalniju simboliku epske borbe protiv zla. Nije li nas i Christopher Zallea u Radikalno odveo u pogranično mjesto Matamoros?! De Melo će se u svom filmu ironično očešati o Platonovu ideju Demiurga, i to ne samo sadržajno, nego i u samoj animaciji stvarajući nešto iz kaosa. Matamortes je nesumnjivo aktivistički film koji – oslonjen na religiju, mit pa i na okultnu nekrozofiju – zagovara zajedničku borbu južnoameričkih i afričkih naroda protiv patrijarhalnog kolonijalizma i njegovih (za)ostataka te je dodatno kreiran crvenim i crnim anarhističko-ljevičarskim koloritima. No, tako sintetizirani aktivizam djeluje vrlo efektno, poglavito stilski jer je De Melov crtež cijeli u treptajima, titrajima, nastajanjima i nestajanjima, stvaranju nečega iz kaosa i ponovnom poniranju u kaos. Na koncu, film mu izgleda kao animirani spoj Rocha, Jodorowskog i Lyncha što mu je sigurno i bila namjera.
Izdaja revolucije
Stazama društveno-političke alegorije kroči i Španjolac Alberto Vazquez Rico, višestruki osvajač Goya, koji nas je svojedobno prilično oduševio splatterom Ratovi jednoroga (Unicorn Wars, 2022). I Decorado (2025) je alegorijska basna o Arnoldu, sredovječnom mišu kojem egzistencijalna kriza otvara prostore sumnje prema svijetu koji ga okružuje dok je njegova supruga već dulje vrijeme uvjerena kako taj svijet nije stvaran, odnosno da žive na nekoj vrsti lažnog filmskog seta. Arnold se odlučuje pobuniti, no umjesto savezništva u pobuni doživjet će izdaju i razočaranje. Decorado je vrlo dobar film, ali ne doseže kvalitetom Rat jednoroga niti dosad najuspješnije Vazquezovo djelo Psihonauti: Zaboravljena djeca (Psiconautas, los ninos olvidados, 2015). Naracija mu jednostavno ne doseže vizualnu atraktivnost filma.
Gotovo isto vrijedi i za dobitnika dugometražnog Grand-prixa Smrt ne postoji (La Mort N´Existe Pas, 2025). Riječ je o četvrtom dugometražnom i trećem animiranom filmu kanadskog redatelja Felixa Dufoura-Laperrierea. I ovaj film posjeduje osebujan društveno-politički naboj kroz intimnost propitujući mogućnost revolucije. Na samom početku gledamo skupinu aktivističkih radikala koji u nepoznatoj zemlji i u nedefiniranom vremenu izvrše oružani prepad na jedno veleposjedničko zdanje. Kontekst će tek kasnije biti blago definiran prikazima masovnih prosvjeda koji sugeriraju pobunu protiv odnarođenih vladajućih elita. Prepad se pretvori u krvoproliće, a naša pažnja usmjerena je na Helene, jednu od pobunjenica koja se u ključnom trenutku prepala posljedica oružane akcije. Ona nije sigurna tko je sve taj napad preživio, progone je mogući duhovi njezinih drugarica i drugova, sebe će u jednom trenutku vidjeti dok je bila dijete, potom će njezino lice postati istovjetno onom starice u invalidskim kolicima koja je u vrijeme napada bila s druge strane. Helenin bijeg pretvara se u fantazmagoriju i posljedično propitivanje o mogućnosti i ispravnosti revolucionarnog djelovanja što u ideološkom smislu Smrt ne postoji gura na rub konzervativizma. No, Dofour-Laperriere je dovoljno mudar da potencijalni ideološki otklon estetski sjajno upakira brojnim montažnim pretapanjima i inzistiranjem na fluidnim koloritima tako da ni s te strane mi zapravo ne znamo što se dogodilo. I nije to problem u njegovom svakako uvjerljivom filmu, koliko činjenica da mu je stil u konačnici progutao početnu ideju.
Ljubav, život, smrt…i ujednačenost obaveznih formi
Svakako najveseliji film viđen u ovogodišnjoj dugometražnoj konkurenciji je Kurvin sin (O Filho Da Puta, 2026) koji je u Zagrebu doživio i svjetsku premijeru. Film potpisuje četvero autora (Erica Maradona, Otto Guerra, Sávio Leite, Tania Anaya), među kojima je i otac brazilske nezavisne animacije Otto Guerro, s pričom o prostitutkinom sinu Ismaelu koji je odrastao u javnoj kući u zabačenom selu Veredas zbog čega tog dobrodušnog momka svi nazivaju kurvinim sinom. Ismaelova majka ne želi otkriti sinu tko mu je otac pa on, u pratnji tronožnog psa Bacalhaua koji preuzima ulogu naratora, odluči krenuti prema oceanu kako bi pronašao svog oca. Na putu će sresti vlasnicu pustog restorana koja će imati značajnu ulogu na samom kraju filma, a s kojom će Ismael imati prvo ljubavno iskustvo. Guerra i njegova ekipa ne kriju svoja nadahnuća. Ismael je Don Quijote, a Bacalhau Sancho Pansa, no Ismaelova avantura nije borba s vjetrenjačama nego put sazrijevanja i tu se Kurvin sin nedvosmisleno oslanja na Melvilleovog Mobyja Dicka i Colodijevog Pinokija. No, čini to vrlo efektno, ne samo sadržajem, nego vizualno vrlo dojmljivim nadrealističkim elementima.
Sasvim drukčijeg i nimalo koloritnog ugođaja je Dukla (2025) Gejze Dezorza koji je oslonjen na tradiciju slovačkog lutka-filma, iako se zapravo radi o lutkarskom filmu što je velika razlika. Naslov je preuzet iz jedne od najvećih bitki Drugog svjetskog rata na prijevoju Dukla 1944. godine, kada su se probijanjem njemačke obrane pokušali spojiti borci Slovačkog narodnog ustanka i Crvene armije, a na obje strane u toj je bitci poginulo 85 tisuća vojnika. U pozadini tih krvavih događaja pratimo bizarnu ljubav dvojice muškaraca – njemačkog oficira fanatično odanog nacizmu i mladog romskog glazbenika. Istodobno lirično i mučno ostvarenje koje polazi od toga da u ratu nema pobjednika i da su u ratnim strahotama svi isti (pripadnici Crvene armije jednako su krvoločni kao i nacisti), a efektnost mu pridaje upravo lutkarska tehnika gdje se likovi doimaju kao da netko upravlja njima sasvim vidljivim koncima čemu se, naravno, teško suprotstaviti te pojačava dojam tragičnosti.
Za kraj smo ostavili obavezne likove – ne zato što je riječ o filmovima koji su kvalitetom ispod dosad opisanih – nego zbog puke činjenice da jedna japanska anima i jedan film za djecu uvijek prokrče put do Animafestove konkurencije. Samurajka balerina -Pariška zvijezda (Samurai Ballerina – L´Etoile De Parie En Fleur, 2026) vodi nas u Japan i Francusku s početka dvadesetog stoljeća u vrijeme kad su obje te zemlje doživjele snažan kulturalni uzlet. Priča je to o prijateljstvu dvije mlade Japanke, jedna želi postati slikarica, druga balerina, a nakon što su se slučajno upoznale u Yokohami, ponovno se sreću u Parizu u kojem svaka ima svoje snove i svoje probleme. Redatelj Goro Taniguchi – najpoznatiji po uspješnoj seriji Code Geass: Lelouch of the Rebellion (2006 –2008) – sad već pripada anima veteranima i vješt je u pričanju priče dok mu u slučaju Samurajske balerine vizualno pomaže nevjerojatna sličnost (post)impresionista sa segmentom anime osmišljenim u studiju Ghibli, iako ovaj film sa slavnim studijem nije povezan. Samurajska balerina je lijep film, oslonjen na kulturnu povijest i to toliko da ga završno slavljenje umjetnosti koja ne poznaje granice čini dijelom banalnim.
I iza Odiseje jednog maslačka (Dandelion´s Odyssey, 2025) stoji rođena Japanka Momoko Seto koja je nakon studija u Francuskoj u toj zemlji ostala raditi baveći se uglavnom znanstvenom-fantastikom. Njezin posljednji film topla je priča o četiri sjemenke koje su pripadale istom maslačku, a nakon nuklearne eksplozije koja je uništila Zemlju plahutaju svemirom u potrazi za novim domom. Odiseja jednog maslačka je eko-bajka jednostavne priče u skladu s ciljanom publikom u kojoj Seto iznimno nadahnuto kombinira 3D animaciju, time-lapse fotografiju i makro snimke stvarnog svijeta što, ne samo dječju publiku, tjera da se zajedno s protagonistima otisne u beskonačna zviježđa.
