Još od kad je David W. Griffith u danas prokazanom Rođenju jedne nacije (The Birth of a Nation, 1915.) uprizorio atentat na Abrahama Lincolna, američki predsjednici kurentna su filmska i holivudska roba. Upravo je Pošteni Abe najčešće materijalizirani predsjednik u autorskim viđenjima filmaša pa smo ga, primjerice, samo 2012. gledali u interpretacijama Stevena Spielberga i Daniela-Day Lewisa kao pomalo ideologiziranog promotora najboljeg od američke povijesti (Lincoln, 2012.) i u horor izdanju kao onog koji spašava Ameriku od vampirske invazije (Abraham Lincoln: Vampire Hunter, 2012.). Svakako je pamtljiv i velebni kraj Tarantinove Mrske osmorke (The Hateful Eight, 2015.) u kojem jedna povijesna epoha završava zajedničkim čitanjem izmaštanog Abeova pisma ranjenih i okrvavljenih crnca i bijelca. I brojni su drugi američki predsjednici ostvarili suživot s filmskim autorima u raznim biografskim inačicama, ili kao oni čije je aferaško djelovanje filmski iznimno potentno, iako ih na ekranu vidimo tek dokumentarno (Svi predsjednikovi ljudi/All the President´s Men, 1976.), ili kao oni čija je tragedija poslužila za pisanje alternativne povijesti (JFK, 1991.) pa čak i kao oni koji nude dramatski potencijal i kada više nisu na funkciji (Frost/Nixon, 2008.).
S one fiktivne strane, američki predsjednici očekivano su spašavali svijet od vlastitih zlih generala (Dr. Strangelove/Dr. Strangelove or: How I Learned Stop Worrying and Love the Bomb, 1964.), ruskih terorista (Air Force One, 1997.) i karikaturalnih i manje karikaturalnih vanzemaljaca (Mars napada!/MARS ATTACKS! 1996. i Dan nezavisnosti/Independence Day, 1996.), ponekad su ih filmski autori odlučili potpuno humanizirati i približiti malom čovjeku tematizirajući njihove ljubavne probleme (Američki predsjednik/The American President, 1995.) ili ih tražeći među običnim komičarima (Slučajni predsjednik/Man Of The Year, 2006.), ali bogme nismo bili lišeni ni portretiranja predsjednika kao ubojitih psihopata (Neograničena moć/Absolute Power, 1997.).
Razlozi trajnog interesa za snimanje filmova o stvarnim i izmaštanim stanarima Bijele kuće prilično su jednostavni – uobičajeno oni se smatraju „najmoćnijim ljudima na svijetu” čiji su životi upravo holivudski glamurozni, a i način njihovog ukalupljenja u filmske priče svakako može biti pokazatelj društveno-političkih prilika i mijena. Kako su biopicovi i inače već duže vrijeme vrlo solidno prodavana filmska roba ne čudi što su na repertoar svježe stigle još dvije biografske drame o američkim predsjednicima – jedan od njih je navodno odigrao ključnu ulogu u rušenju „starog” komunizma, a drugi je taman ponovno izabran za predsjednika kako bi navodno rušio „neokomunizam”. Naravno, nije nimalo slučajno što su filmovi plasirani tijekom nedavne predsjedničke utrke; jedan od tretiranih političkih (anti)junaka poziva se ne samo sloganom na ostavštinu drugog, iako je razlika u djelovanju njih dvojice tek nešto manja od razlike u kvaliteti filmova koji se njima bave. A budući da film ne samo da oponaša stvarnost, nego joj se često i ruga, ovdje već možemo otkriti da je onaj koji je političkim djelovanjem zaslužio barem pristojnu filmsku biografiju prošao znatno lošije. Naravno, kad govorimo o krajnjem ishodu, a ne autorskim namjerama i nakanama u portretiranju protagonista.
Scenarij za Reagana nastao je prema knjizi profesora političkih znanosti Paula Kengora, vrlo plodnog autora koji se u nizu knjiga i članaka bavio konzervativnim politikama, Hladnim ratom, komunizmom i kršćanstvom te je danas dogurao do uredničke pozicije u nekad uglednom, a danas prilično raskalašenom magazinu The American Spectator. Kengor se u par knjiga posebno posvetio liku i djelu četrdesetog američkog predsjednika, jedna od tih je The Crusader: Ronald Reagan and the Fall of Communism objavljena 2006. i po njoj je snimljen ovaj film kojeg redateljski potpisuje Sean McNamara, televizijski svaštar uže specijaliziran za namjenske božićne televizijske filmove. The Crusader prema kritičarima nije sasvim zanemarivo štivo jer se Kengor potrudio istražiti razloge Reaganova „križarskog” pohoda na komunizam. No, zašto je jedan prosječni glumac u svojoj političkoj karijeri bio toliko predan okončanju Hladnog rata porazom ideološkoga neprijatelja nakon adaptacije knjige ostaje nejasno. S obzirom da je Kengor 2019. objavio knjigu The Divine Plain o dogovorenom antikomunističkom savezu Ivana Pavla II. i Reagana čim je potonji stupio na funkciju te je prije četiri godine sudjelovao u kratkom dokumentarcu Ronald Reagan: Man of Faith (2021.) jasno je koji vjetrovi pušu. Skoro da je bio u pravu onaj nekadašnji vojni analitičar i televizijska zvijezda kad je, govoreći o propasti Jugoslavije, ustvrdio kako „zna da iza svega stoji Vatikan” istodobno se pitajući, „ali tko stoji iza Vatikana?”.
Plan je, dakle, u Kengorovim mislima i McNamarinoj redateljskoj izvedbi bio „božanski” pa se u filmu Ronald Wilson odmalena prikazuje kao vrlo pobožni prezbiterijanac, vjera će ga voditi kroz privatni i društveni život u svakom trenutku, a takav narativ Reagana pretvara u ostvarenje bliže kršćanskom aktivizmu nego punokrvnoj filmskoj biografiji. Nema tu prevelike potrebe za dramaturškim naglašavanjem prijelomnih momenata u karijeri predsjednika kojemu će i najveći politički oponenti priznati karizmu i povijesnu važnost odluka. Reagan (Dennis Quaid) je ovdje sveden na mirnog obiteljskog čovjeka odanog religiji, svojoj Nancy (Penelope Ann Miller) i rušenju komunizma pri čemu autori tematiziranje potonjeg nevješto prepuštaju KGB-ovim agentima zadivljenima Reaganom kao svojim protivnikom. Ništa, naravno, ovdje nećemo doznati o kontroverzama Reaganove karijere, primjerice o mogućim razlozima prelaska iz demokratski u republikanski tabor ili navodnom doušništvu u razdoblju makartizma. Ovo je hagiografija, a ne biografija i to bez ikakvog stila, za razliku od spomenute Lincolnove hagiografije s potpisom Spielberga. McNamarin nedostatak redateljske ambicije, kao i činjenicu da je s obzirom na skroman budžet od 25 milijuna dolara, film očito trebao poslužiti tek u aktualnoj predsjedničkoj kampanji, nije uspio spasiti ni Quaid koji je pokupio veći dio proračuna filma i nastavio šetati po Trumpovim skupovima.
A usporedbe Reagana i starog/novog američkog predsjednika kreću još od kada je Donald Trump preuzeo slavni slogan Let´s Make America Great Again kojega je, doduše, iz povijesnog zaborava u svojoj kampanji izvukao Bill Clinton, ali ga je Trump pretvorio u čitav MAGA-svjetonazor. Te su usporedbe uglavnom površne. Ovdje nije mjesto za paralelni slalom između reganomike i trumpizma; dovoljno je samo reći kako je Reagan bio ekonomski liberal koji je smatrao da je uloga države samo smanjiti poreze i ostalo prepustiti tržištu dok je Trump pristaša državnog ekonomskog intervencionizma, a na vanjskopolitičkom planu Reagan se posvetio „kraju povijesti,” dok je Trump više pozicioniran izolacionistički. Treba imati na umu i da Trump kao pravi suvremeni populist sintetizira baštinu raznih društvenih pokreta i političko-ekonomskih ideja pa i Reaganove. Uostalom, kao političko čedo neoliberalizma činio je to i sam Reagan i tu zapravo dolazimo do – uz pripadnost istoj stranci – jedine sličnosti dviju političkih karijera i u ovom slučaju filmskih protagonista.
Čak i u slabašnom McNamarinu filmu naslućuje se tko su na unutarnjem planu glavni Reaganovi ideološki neprijatelji. To su svi oni liberalni „šezdesetosmaši” koji su mu svojim buntom zagorčavali život još kao čelniku Ceha filmskih glumaca, što se proteglo i na razdoblje prosvjeda protiv Vijetnamskog rata te pobunu ljevičarskih studenata na Berkeleyu, koje je Reagan kao guverner Kalifornije morao ugušiti slanjem Nacionalne garde. Oni su ostali njegovi protivnici i u vrijeme dva predsjednička mandata obilježena, uz ekonomski neoliberalizam, i neokonzervativizmom primarno oslonjenim na bijele supremaciste koje je, doduše, prema republikancima sredinom šezdesetih snažno pogurao demokratski predsjednik Lyndon B. Johnson usvajanjem ključnih građansko-pravnih zakona, što je na drugom polu prouzročilo temelje MAGA kulta. I baš kao što je Reagan djelovao u otklonu prema svoj toj „posthipičiji”, Trump je usmjeren prema napadima na woke kulturu. I baš kao što je Reagan nakon ekonomske krize, inflacije i ratnog poraza poželio opet Ameriku učiniti ponosnom, i Trump je želi s ponosom odmaknuti od „liberala, marksista i komunista” i od njihova „terora političke korektnosti”, od zelenih politika i rodnih pitanja.
I Reagan i Trump pritom su vješto koristili i koriste potencijale onoga što je iz vokabulara psihologije polako ušlo u svijet politike a na što ukazuje irski novinar Fintan O´Toole u The New York Review of Books – riječ je o pojmu „dezinhibicije” („disinhibition”) koja se odnosi na stanje u kojem ljudi u stanju prvotne euforije gube sposobnost kontrole u izražavanja svojih dugo potiskivanih nagona. Reagan je, naravno, tu bio puno oprezniji mirno usmjeravajući „dezinhibiciju” prema biračima. Trump je zahvaljujući (i) društvenim mrežama hodajuća „dezinhibicija” čiji sljedbenici očekuju barem revnosno gaženje wokea. Naravno, Trump je u tome potpuno lažan kako već „sintetički populisti” znaju biti lažni. Jer dok se Reagan, oslonjen na „božansko” probijao kroz političke elite kako nam svjedoče Kengor i McNamara, Trumpov put, prema filmskom svjedočenju redatelja Alija Abbasija i scenarista Gabriela Shermana u The Apprenticeu: Priči o Trumpu, od samih je početaka nekako više s one druge strane „božanskog”.
Abbasi je iransko-danski redatelj koji je u svojim dosadašnjim filmovima uspješno propitivao tamne strane karaktera i granice ljudskog zla pa je upravo tako programatski film i naslovio Granica (Grans, 2018.), uz dosad najpoznatiji, Sveti pauk (Holly Spider, 2022.) koji prati novinarsku istragu o serijskom ubojici. Pojam „granice” dosta je bitan i u iscrpnom prikazu ranih dana Donalda Johna Trumpa (sjajno ga glumi, iako mu nije fizički nalik Sebastian Stan) kojeg na početku filma zatičemo kao nemuštog skupljača stanarina u očevu poslovnom carstvu, ali s jasnom željom probijanja u krugove njujorške poslovne elite. U toj želji dobit će pomoć Roya Cohna (Jeremy Strong), zloduhog odvjetnika koji je kao tužitelj odrađivao prljavi posao u vrijeme makartizma, posebno u procesu protiv supružnika Rosenberg pogubljenih 1953. zbog navodne špijunaže za Sovjetski Savez. Ovdje bi mogla biti riječ o pomalo stereotipnom odnosu između ambicioznog mladića lišenog očeve ljubavi i beskrupuloznog usamljenika bez obitelji koji je u Donaldu vidio sina (u nešto više od toga s obzirom na Cohnovu spolnu orijentaciju nije se diralo, a Trumpovi su ljudi producentima ionako odmah zaprijetili tužbom), da Trump nije postao to što jest koristeći upravo naizgled suluda sociopatska pravila svog mentora. „Napad, napad, napad!…Poriči sve!…Nikad nemoj priznati poraz!” sažetak je nečega čemu svjetska javnost svjedoči od 2016. kad je Trump prvi put objavio predsjedničku kandidaturu do danas kad je za predsjednika ponovno izabran, a s čime nas upoznaje The Apprintice. I ne čudi zapravo što je film nazvan po Trumpovu televizijskom šou utemeljenom na njegovim beskrupuloznim pravilima dok je naivni gledatelj mislio da gleda tek joj jedan običan reality.
Kao što je u Svetom Pauku imao fiktivnu pomoć novinarke Rahimi u razotkrivanju serijskog ubojice, Abbasi u The Apprinticeu ima stvarnu faktografsku pomoć svog scenarista novinara Shermana. Njih dvojica su – i vremenski zanimljivo pozicionirajući film od kraja drugog Nixonova do početka drugog Reagonova mandata kad je Trump već medijima omiljeni milijarder – u malo više od dva filmska sata isporučili uzroke beskrupuloznosti, manipulacije i laži jednog čovjeka. To ljudi od pera i tipkovnice pokušavaju već godinama, a način na koji je naš pripravnik napustio svog mentora istodobno budi strah o postojanju ikakvih granica u Trumpovu karakteru i pokazuje koliko je nakon 5. studenoga 2024. to uzaludan posao.
