Recimo da djevojčica nogu spušta kao da je klapna. Akcija! No, u Pričama za uspavljivanje Haruna Farockija ne događa se mnogo. Ubrzo vidimo da njena noga u stvari oponaša most koji se podiže kako bi propustio brodove. Djevojčica kaže da zna za takav tip mosta i svojoj sestri vlastitim tijelom dočarava njegov pokret. Dopadljivost Farockijeve tetralogije (epizoda je bilo više, broj se od izvora do izvora razlikuje, snimljene su između 1973. i 1977.) trominutnih filmova za djecu proizlazi iz takvih trenutaka, iz kontrasta igranih dijelova koji prate njegove kćeri dok prije spavanja u svojoj crtežima ukrašenoj sobi razgovaraju o mostovima, željeznicama ili brodovima i dokumentarnih kadrova koji jednostavno prikazuju vanjski svijet, kretanje ogromne mašinerije koja nam se istovremeno čini i većom i manjom, riječju začudnijom, upravo zato što u potpunosti okupira maštu dva djeteta. Dakle, fikcija stvarnost čini čarobnijom. Budući da Farocki (snimljenu) stvarnost, bilo da se radi o glumačkim probama ili Rumunjskoj revoluciji, u svojim dokumentarnim filmovima običava analitički čerečiti, ovakav je postupak za njega krajnje neobičan.
Čini se da su ti svjetovi toliko udaljeni da ih se spojiti može jedino rezom. Na spomenutu jednonožnu imitaciju mosta koji se podiže, sestra objeručke odgovara vlastitom, velebnijom imitacijom – dva se željeznička mosta, među kojima je malena kuća nalik glavi, dižu poput džinovskih ruku zombija koji ustaje iz groba, no škripanje metala ipak će zamijeniti milozvučni tonovi klavira. Laku noć! Ono što su djevojčice vidjele u vanjskom svijetu, sad je prizvano i rezom dovedeno u film, kao da stvarnost pleše prateći njihove pokrete.
Doduše, Farockijeva montaža nije u svakoj epizodi ista. Čisti rez, osim što nas može očarati naglim otvaranjem novog svijeta, može i iznevjeriti naša očekivanja. „Ah, nadzemna željeznica”, iznenađeno će lijeva sestra kad se ispostavi da prikazani kadar ne odgovara nemaštovitom opisu desne, odnosno njenom zamišljaju vlaka „koji prelazi preko mosta”. Više nema pantomime praćene slikom oponašanog; samo izravna projekcija iz jedne mašte u drugu, kao da sestre na trenutak telepatski komuniciraju. Dok gledamo Priče za uspavljivanje, ne samo da se čini, kako kaže Hans J. Wulff, da slike mogu razmišljati, već izgleda da nas mogu i nadmudriti. Ako se ove filmove može smatrati nekom vrstom igranofilmske početnice, onda najviše možemo naučiti iz načina na koji Farocki u film dovodi kadrove vanjskog svijeta – svaki je tretiran kao pomak tektonske ploče, premda skromniji biti ne može.
Budući da nisam bio u prilici doći na projekciju Farocki o pričama i pripovijedanju koja se 15. prosinca održala u mikro-kinu MaMa u organizaciji Multimedijalnog instituta i u sklopu koje su bile prikazane Priče za uspavljivanje (uz još dva Farockijeva dokumentarna filma – Jean-Marie Straub i Danièle Huillet u radu na filmu prema Kafkinom fragmentu romana „Amerika” te Pripovijedati, čiju režiju supotpisuje Ingemo Engström), morao sam se filmova dokopati putem interneta, što je za moje gledateljsko iskustvo imalo zanimljive posljedice. Naime, pronašao sam savršene restauracije triju filmova posvećenih inženjerskim postignućima (mostovi, željeznice, brodovi), ali film s plišanom mačkom Mitzi u središtu bio mi je dostupan isključivo putem neke očajne VHS kopije.
U stvari nisam uopće loše prošao; razlike doprinose doživljaju. Prije svega, izostanak logotipova Goethe-Instituta i Njemačke kinoteke je, za promjenu, dobrodošao – stara VHS kopija uključuje uvodni (i odjavni) animirani segment dječjeg programa njemačke televizije, koristan podsjetnik da je riječ o televizijskom filmiću za djecu, a ne o još jednom iz jantara izvađenom filmu marksista o čijim se radovima, kao što je njemački filmolog Thomas Elsaesser svojedobno rekao, više piše no što ih se gleda. No, najzanimljivije mi je to što kakvoća slike više vuče na masni pastelni crtež, nego na kristalno jasnu snimku stvarnosti.
Time kontrast, koji je očit i iz izbora naslovnog motiva, postaje još upečatljiviji. Naime, film o plišanoj mački slijedi drugačiju pripovjednu/montažnu/prikazivačku logiku od ostalih. Više nemamo posla s dokumentarnim snimkama koje su istovremeno plod dječje mašte, već pukom fikcijom. Plišana mačka skoči kroz prozor i završi na krovu kamiona, kamion ju odveze u drugu državu, u drugoj državi ju pronađe žena, žena mačku proda zalagaonici, zalagaonica ju preproda drugoj ženi koja se na dočeku u nekoj njemačkoj ambasadi pojavi s plišanom mačkom na šeširu, modnim izričajem izazove senzaciju i završi u novinama, djevojčice s majkom pročitaju novine i ženi pošalju pismo, pa im mačka u poštanskom paketu stigne nazad – o tome ovaj put sestre maštaju.
Vanjski se svijet više ne pojavljuje iznenada i nije jasno odvojen od dječje sobe, već je ona tek mali dio njega. Samim time, svijet više nije čudesan, već je pomalo zastrašujuć – kao da je okaljan jednom kad je upleten u pripovijest, to jest u uzročno-posljedični niz kadrova. Umjesto razgovora o neprocjenjivim čudima svakodnevice, primjerice brodu koji iz određenog kuta gledanja izgleda kao da plovi cestom, u mačjoj se epizodi krzno u zalagaonici stavlja pod povećalo kako bi mu se odredila cijena, da bi potom pažnju plijenilo kao dio modne kombinacije na naslovnici – nevini pogled na stvarnost postaje sumnjičava procjena kvalitete ili tabloidno plijenjenje pažnje. Nije neobično da je Farocki odlučio pomalo apsurdnu radnju filma ne svesti tek na bujnu maštu svojih kćeri. Zaplet je nedvojbeno njihova izmišljotina, no s obzirom na to da se djevojčice zaklinju da Mitzi više nikad neće pustiti u okrutni svijet, sam kraj filma je eksplicitno postavljen kao da se sve što smo vidjeli zaista dogodilo, odnosno da je sve što smo vidjeli sasvim realno.
Ova epizoda kao da kritizira ili barem nudi protutežu pomalo naivnom načinu prikazivanja svijeta iz prethodne tri, što je glavni razlog zbog kojeg mi se dopala činjenica da sam nju bio primoran gledati putem grozne VHS snimke. Bizarnost relativno ozbiljnog igranog filma čiji je glavni lik plišana mačka još je smislenija kad slika ima ton dječjeg crteža, tim više kad se njen mračni prikaz svijeta i međuljudskih odnosa toliko drastično razlikuje od idile drugih dijelova iste serije. Oni se oslanjaju na montažu plan-kontraplan (fikcija-zbilja) te tim postupkom stvaraju dojam da je dokumentirana stvarnost bliža mašti od apsurdnog, premda znatno ozbiljnijeg trilera s plišanom mačkom, gdje se događaji koji čine radnju naprosto nižu iz kadra u kadar – i onda i onda i onda. Montažni je postupak u prva tri filma kompleksniji (skoro svaki rez između fikcije i zbilje mijenja njihov odnos) te nam omogućava da veličanstvo stvarnosti vidimo kroz oči djece (onako kako volimo misliti da smo ju nekoć vidjeli), upravo zato što tu stvarnost prikazuje kao da je plod mašte. Međutim, film s mačkom, montiran da istovremeno zrcali rudimentaran način na koji djeca pričaju priče (i sam optjecaj novca – svaki sljedeći kadar prikazuje jednu stvar koju smo maločas vidjeli, poput karika u prehrambenom lancu), taj je koji nam je u stanju prikazati prilično ciničnu sliku svijeta odraslih. Sve četiri priče za uspavljivanje završavaju odlaskom na počinak, ali ova s plišancem definitivno nije materijal za ušuškavanje.
Bez nje, svog kvalitativno najslabijeg dijela koji je, istovremeno, najvažniji upravo zato što igra ulogu kontraplana ostatku, tercet restauriranih nažalost bi ostao na razini (radikalno skromnog i vrlo zanimljivog) kurioziteta unutar Farockijevog izuzetno ambicioznog opusa. Sva sreća pa ni jedan film – kut, kadar, kopija, dispozitiv – nije otok sam za sebe.
