Iako je samorazumljivo da namjena, odnosno želja za stvaranjem određenog djela kao i specifični umjetnički koncept postoje iza svakog filma, s razvojem, a i potrebom suvremene (filmske) industrije, pojavila se specifična filmska forma čiji je naglasak isključivo (možda i jedino?) na njegovoj direktnoj svrsi usmjerenoj targetiranoj publici i prikazivačkoj platformi. No, što je uopće filmično u namjenskom filmu, što ili koja je namjena namjenskog filma? Drugim riječima, na što da se fokusiramo u njegovoj analizi i promišljanju?
Jedan od recentnijih takvih domaćih (filmskih) ostvarenja je onaj u režiji Ivane Bošnjak Volda i Thomasa Johnsona Volde Hladi li sadnja drveća naš planet? u produkcijskoj organizaciji TED-Ed-a, u sklopu svjetski prepoznatljivog edukativnog projekta TEDTalks. Navedena inicijativa TED-Ed producira kratkometražna animirana edukacijska audiovizualna djela čija je svrha potaknuti promišljanje širokog dijapazona tema, poput povijesti borbe za ljudska prava, aktualnosti u pojedinim znanstvenim poljima, istaknutim povijesnim ličnostima neke države i slično.
Tema audiovizualnog projekta Bošnjak i Volde je pitanje ozelenjavanja, odnosno potencijalno problematični i neefikasni načini istoga. Kako autori vrlo jasno i edukacijski orijentirano prezentiraju, sustavno širenje zelenih površina nije nužno uvijek pozitivno, budući da nepravilno i stihijsko sađenje drveća, ali i nepoznavanje cjelokupnog funkcioniranja određenog ekosustava, može uzrokovati više štete nego koristi. U svrhu potkrjepljivanja vlastite tvrdnje, navode nekolicinu primjera u kojima se nepromišljena praksa sadnje drveća pokazala kontraproduktivnom, pa čak i opasnom. Uz vrlo jasnu, elokventnu i edukativno usmjerenu naraciju, autori predstavljaju temu animacijom koja na pristupačan i direktan način prikazuje navedenu problematiku vezanu uz nepromišljeno pošumljavanje. Jasna narativna struktura – širi uvod u temu, navođenje konkretnih primjera iz različitih dijelova svijeta te „upozorenje“ za buduće projekte i generacije, savršena je formula namjenskog edukativnog filma. Drugim riječima, ovo audiovizualno djelo ispunilo je svoju namjenu.
Iako se ni na koji način ne želi ad hoc odbaciti sama vrijednosti namjenskog filma, zanimljivo je podublje raščlaniti neke od njegovih sastavnica i upitati se – što je točno filmično u namjenskom filmu te koje je njegovo značenje za filmsku djelatnost ako je direktna i naručena, odnosno proizvodna namjena, glavni pokretač njegovog nastajanja?
U svojoj suštini, namjenskim filmom se smatra audiovizualno djelo koje direktno odgovara na potrebe naručitelja, odnosno, mogli bismo reći suvremenim kapitalističkim rječnikom „klijenta“. Isto tako, namjenski film je od samih početaka filmske proizvodnje bio česti produkt promocije određenih političkih ideja i ideoloških stajališta, dok se danas on najčešće koristi u direktno marketinške, promocijske te edukacijske svrhe. Ipak, tradicija namjenskog filma je relativno duga, pa tako i u (post)jugoslavenskom kontekstu. Primjerice, filmsko poduzeće Zora te recentniji primjeri, poput filma BADco: Fragments (Dana Budisavljević, 2007) samo su neki od primjera produkcije takvih ostvarenja. U ovom kontekstu, bitno je napomenuti kako su preko 350 filmskih djela Zore bili uglavnom strogo edukativnog karaktera usmjerenog na djecu, ali i na odraslu populaciju te su svojim stilom, žanrom i duljinom bili vrlo različiti. Dakle, iako je njihova krajnja namjena bila jasno zacrtana od početka, može se reći da je stilska sloboda, pogotovo u pogledu duljine trajanja i odabranog stilističkog pristupa, ipak bila veća nego u većini mainstream produkcija današnjice. Kada se pogleda rad Bošnjak i Volde, njihov kreativni angažman je neosporan – od animacije, preko montaže pa i same naracije. No, ako je jedan od ključnih elemenata filmskog izričaja kreativna sloboda u svim njegovim pogledima, može li se Hladi li sadnja drveća naš planet?, kao i ostali suvremeni namjenski filmovi, uopće neupitno zvati filmovima u strogo umjetničkom smislu? Ako su unaprijed zadane vrlo stroge odrednice žanra, stilskog pristupa temi, pa i fundamentalne točke filma kao odnos prema filmskom i historijskom vremenu, autorska sloboda se neupitno gubi, a film postaje kapitalistički produkt, odnosno, „kreativni“ marketinški proizvod, bez obzira na njegove edukativne i uglavnom pozitivne svrhe. Film kao umjetnički izričaj, u svojoj suštini, ne bi trebao biti rađen po unaprijed zadanoj formuli, već je autorska sloboda u svim svojim aspektima, nužna da određeno audiovizualno djelo može biti nazvano filmom kao umjetničkom formom.
Dakle, što je točno filmično u namjenskom filmu? Ako pretpostavimo da su navedeni parametri unaprijed zadani od strane klijenta – okvirno vrijeme trajanja, „pristupačna“ i „razumljiva“ naracija, odnosno pristup temi te snažni naglasak na sponzorstvu određenog produkcijskog i monetarnog autoriteta, kao što je ovdje slučaj TEDEd, čini se da je iole slobodno autorstvo prisutno isključivo u kreiranju (vizualne) radnje i stila animacije. No, i u ovim segmentima najvjerojatnije postoje mnoge „smjernice“ kako bi se krajnji produkt uklapao u zamišljenu vizualnu i marketinšku strategiju naručitelja. Zašto se onda, ako su navedene pretpostavke točne, ova audiovizualna djela nazivaju filmovima? Kako bi se barem djelomično ponudio odgovor na ovo pitanje, potrebno je razdvojiti namjeru od namjene. Svaki film i umjetničko djelo ima namjeru da ukaže na neko šire društveno-političko pitanje, da preispita i širi granice određenih stilskih i žanrovskih odrednica, no film (osim očito namjenskog), ne sadrži namjenu, drugim riječima, nema krajnju zadaću, svrhu, cilj, gotovu točku djelovanja. Namjena kao koncept je namijenjena proizvodu, odnosno finalnom produktu nečega, dok film ukazuje na nešto izvan sebe samoga, ili pak samog sebe preispituje. S tim u vidu, nužno je preispitati samu namjeru filma i njegovog značenja, budući da se, u radikalno brzo tehnološki promjenjivom svijetu, i sam film konstantno reinventira i prilagođava suvremenim zahtjevima. No, i u tim preinakama, tretman vremena kao njegovog uporišta u višestrukom smislu i dalje bi trebalo biti osnovno kreativno polazište. Uzevši sve navedeno u obzir, kategorički gledajući, ovaj rad smatra se filmom, no iz konceptualnog i stilskog pogleda, u Hladi li sadnja drveća naš planet? teško možemo govoriti o prisustvu svih pretpostavki slobodnog umjetničkog autorstva. Ipak, iako se ideja namjenskog filma itekako još može (i treba) problematizirati, audiovizualno djelo Ivane Bošnjak Volda i Thomasa Johnsona Volde, na spretan, pristupačan i kreativan način tematizira stihijsko pošumljavanje, greenwashing politike te, nažalost sve češću, ispraznu, neefikasnu pa i štetnu „ekološku osviještenost“.
