Najuspješniji njemački film posljednjih godinu i pol dana, Zakon zbornice (Das Lehrerzimmer, r: İlker Çatak, 2023.), premijerno je prikazan na prošlogodišnjem Berlinaleu gdje je osvojio nagrade žirija CICAE i Europa Cinemas Label, te je nakon toga bio apsolutni pobjednik njemačkih filmskih nagrada (pet Lola za najbolji film, režiju, scenarij, montažu i glavnu glumicu), zatim je nominiran za ovogodišnjeg Oscara u kategoriji najboljeg međunarodnog dugometražnog filma, a nedavno je dobio i LUX nagradu Europskog parlamenta za najbolji europski film. Hrvatska publika imala ga je prilike premijerno pogledati na prošlogodišnjem Zagreb film festivalu.
Zakon zbornice je psihološki triler o mladoj profesorici koja pokušava riješiti slučaj krađa u školi i konflikte koji se počinju gomilati njezinim intervencijama, te time razotkriva pukotine školskog i društvenog sustava koji postaje otvoreno neprijateljski prema njoj. Osim izvrsnog scenarija i režije, film je također nošen odličnom izvedbom Leonie Benesch u glavnoj ulozi. Scenarist filma, Johannes Duncker podijelio je s nama svoje iskustvo istraživanja za scenarij i procesa rada na filmu, te reakcija gledatelja i refleksija na nenadane uspjehe filma.
Kako se istražuje tema za jedan „školski“ scenarij?
U početku smo gledali puno dokumentaraca. Također, išli smo po školama i razgovarali s puno učitelja. Zanimali su nas aspekti stresa u školama, konstantnih propitivanja i konflikata. Nismo mogli izmišljati stvari o školama s obzirom na to da puno ljudi zna dosta o njima i ima razvijeno mišljenje. Takvo istraživanje se isplatilo i bilo je jako bitno za scenarij, puno toga što smo saznali ušlo je u njega.
Film je kombinacija trilera i socijalne drame, čemu ste više stremili i koji su vam filmovi služili kao dobri primjeri?
Bilo nam je primarno ispričati zanimljivu priču koja angažira gledatelja, a tematski vidovi su došli naknadno. Znali smo da su krađa i sumnja vrlo filmske teme i to je bio početak. Gledali smo puno francuskih filmova, poput Entre les murs (Laurent Cantet, 2008.), zatim filmove braće Dardenne, filmove Asghara Farhadija gdje male situacije postaju velikima, kao i danski film Lov (r: Thomas Vinterberg, 2012.) u kojem sumnja više nije ni važna jer je poput snježne lavine pokrenula toliko drugih situacija.
Koliko su radnja i likovi Zakona zbornice izvučeni i iz vaših osobnih iskustava?
Scenarij je krenuo kao osobna priča koja je postala društvena. Rano smo otkrili da bi bilo zanimljivo igrati se pozicijama u društvu i pitanjima iz različitih perspektiva. Inspirirale su me mnoge stvari koje smo doživjeli za vrijeme pandemije, poput prijateljstava koja se raspadaju jer su ljudi rezolutni oko svojih stavova: ljudi koji misle da znaju činjenice – što je dobro, a što loše za sve druge. Tako smo kasnije u scenarij dodali i školske novine kao odraz novinarstva jer smo shvatili da i to predstavlja dobar presjek društva.
Zašto ste odlučili da vam glavni likovi budu Nijemci stranog podrijetla?
Zanimao nas je nevidljivi vid života migranata, tip ljudi koji su toliko dobro „integrirani“ da to nije očito. To je dio mojeg iskustva kao Nijemaca koji je odrastao u Turskoj te mogu proći kao Turčin, ako ne pričam previše. Ilker je imao osjećaj da, odrastajući kao Turčin u Njemačkoj, mora biti još veći Nijemac, kako ne bi davao ljudima povod da kažu: on je migrant i učitelj će mu dati nižu ocjenu, jer istraživanja pokazuju da ćeš dobiti niže ocjene ako imaš strano ime. Kod glavnog lika Carle Nowak bilo nam je zanimljivo oblikovati nekog za koga nije očito da ima migrantsko podrijetlo i kad smo odlučivali o liku, poslužio nam je i negativan njemački stereotip o Poljacima kao lopovima.
Kako su se djeca glumački nosila sa scenarijem koji se čini vrlo preciziranim?
Bio sam svjestan da ćemo morati raditi s djecom i u jednom sam trenu pitao Ilkera ne misli li da pišemo previše dijaloga za djecu. Rekao je da ga pustim da to bude problem redatelja. Ilker je našao sjajnu djecu i dugo smo radili na odabiru glumaca. Pristup nam je bio da cijeli razred bude uključen, a ne samo nekoliko govornih uloga, dok su ostali statisti. Djeci je scenarij bio blizak, a Ilker im je dao da improviziraju. Na kraju mislim da je samo jedna scena, ona s ocjenama na ploči, bila u potpunosti improvizirana.
Kakvo je bilo iskustvo scenarističke suradnje s Ilkerom?
Jako smo puno komunicirali, tako da je bilo teško razlikovati što je čija ideja. Na kraju to nije ni bitno, jer je bolja ideja ona koja čini film boljim. Imao sam povjerenje u njega kao redatelja. Njegov tim je bio međusobno blizak i pouzdan, a moje cijelo iskustvo je bilo vrlo pozitivno. Rezultat filma ne možeš kontrolirati, ali možeš odabir ljudi i način na koji radiš.
Kakve su bila reakcije njemačke publike, a pogotovo obrazovnih stručnjaka?
Domaća publika ga je odlično primila i u Njemačkoj je vrlo uspješan. Ljudima se film svidio jer je nekonvencionalan, držao ih je u napetosti i mogli su se poistovjetiti s pričom. Na projekcijama je često bilo učitelja i nekad bi komentirali da nešto nije uvjerljivo, istovremeno bi drugi ljudi kontrirali da je upravo to blisko stvarnosti. Naučili smo da su škole vrlo različite. Neki komentari su bili negativni, u smislu da film ne promovira školstvo i učitelje, ali to nam nije bila ni namjera. Za mene je film poput ljubavnog pisma učiteljima, iako možda gorkog, poručuje ljudima kako je to težak posao i da bi im trebali biti zahvalni. Ja sam imao odlične učitelje i oni zaista mogu imati veliki utjecaj na živote djece.
Jeste li u razgovorima s gledateljima često morali pojašnjavati završetak filma?
Dobili smo negativne komentare jer su ljudi navikli na konvencionalne filmske krajeve. Čak i nama se završetak filma činio kao iskorak od stvarnosti, no netko u Njemačkoj nam je nakon projekcije rekao da se slična situacija dogodila u njihovoj školi. Očekivali smo pitanja oko kraja i obično pitali gledatelje kako ga tumače te shvatili da su uglavnom već odlučili što kraj znači. Kad sam jednom izrekao svoje tumačenje, nečija je reakcija bila da sam uništio njegovo viđenje. Bolje da svatko ima svoje viđenje i takav završetak je zasigurno dobar način da započne razgovor o filmu.
Konačno, kako ste se snašli s činjenicom da ste, između ostalih priznanja, bili nominirani finalist za Oscara?
To je bilo ludo, a već dotad je film imao putovanje koje nismo nimalo očekivali. Bili smo sretni zbog Berlinalea jer ga je tad kupilo puno distributera i zemalja. Prije toga su nam govorili da je film dobar , ali da nema međunarodni potencijal. Tako da je nominacija za Oscara došla kao šlag na torti.
