Dokumentaristički veteran Nicholas Philibert prošle je godine osvojio Zlatnog medvjeda na berlinskom festivalu filmom Na Adamantu. Adamant je ime usidrenog pariškog broda na Seini, mjestu okupljanja ljudi s psihičkim smetnjama koji sudjeluju u organiziranim umjetničkim radionicama. Philibert, čiji su filmovi često kombinacija intimnih portreta i relevantnih društvenih tema, najpoznatiji je po filmu Biti i imati (Être et avoir, 2002.), a u Na Adamantu promatrački bilježi svakodnevicu susreta na brodu. Film je između ostalih priznanja, nominiran za najbolji europski dokumentarac na EFA i LUX nagradama te za francuske Lumieres i Cesar nagrade, a Hrvatskoj je premijerno prikazan na prošlogodišnjem Subversive film festivalu. S Philibertom smo popričali o procesu nastanka filma i specifičnostima bavljenja temom psihičkih bolesti.
Odakle je krenuo vaš dokumentaristički interes za istraživanje mentalnog zdravlja i psihijatrijskih tema?
La moindre des choses, svoj prvi film o psihijatrijskoj klinici, koja je bilo vrlo otvoreno i neobično mjesto u središnjoj Francuskoj, snimio sam još 1995. godine. Ideju za film dali su mi ljudi koji su poznavali moj rad i poticali me da odem tamo, čemu sam se u početku dosta odupirao jer mi je nije svidjela ideja snimanja filma o mentalnom zdravlju. Smatram da mentalna i psihička patnja nije nešto od čega se treba raditi predstava i zato sam imao otpor. Međutim, moji su prijatelji dugo inzistirali pa sam otišao pogledati bolnicu, upoznati osoblje i pacijente, a osobito one pacijente koji su me tjerali da se suočim s vlastitim predrasudama i skrupulama, promislim i savladam ih.
Što je bilo ipak presudno da krenete u to prvo snimanje i ponovo se vratite temi nakon dvadesetak godina, ovog puta na Adamantu?
Ljudi u bolnici su rekli da će mi pomoći i da ne brinem oko osjećaja da ih iskorištavam ili instrumentaliziram snimanjem. To mi je bilo presudno životno iskustvo jer su me ljudi koje sam tamo sreo duboko dirnuli. Oni su općenito vrlo krhki i često veoma inteligentni, te većinu vremena bezopasni, ali ih društvo izdvaja, marginalizira i stigmatizira, čineći ih nevidljivima. Ti susreti su me toliko dirnuli da sam prije četiri godine osjetio da bi bilo vrijeme da snimim još jedan film o mentalnom zdravlju – ti nas ljudi često mogu puno naučiti i otvoriti nam oči prema drukčijem svijetu. Za Adamant sam znao dugo jer je to projekt psihologije Linde de Zitter s kojom sam surađivao na prijašnjem filmu. Prije snimanja sam gostovao na brodu i pričao o filmovima, a zatim dolazio snimati sedam mjeseci. To je vrlo živopisno i otvoreno mjesto gdje se puno stvari događa i gosti umjetnici su redovito dobrodošli.
Mislite li da, općenito, film ima emancipatorsku uloga razbijanja predrasuda prema psihijatrijskim pacijentima i mentalnim bolestima?
Da, ali, primjerice, jedan od najpoznatijih filmova s tom temom, Let iznad kukavičjeg gnijezda, film je koji pojačava stereotipe i zbog toga mi se ne sviđa. Ali u pravu ste, film ima emancipatorsku mogućnost da nas uzdiže i daje nam misliti: zbližava nas i prelazi granice. Tako i ja svojim radom pokušavam postepeno izbrisati granice jer su ljudi koji pate od psihičkih problema vrlo osjetljivi ljudi s kojima imamo mnogo zajedničkog i oni imaju puno toga za podijeliti. Psihijatrija je poput povećala kroz koje gledamo svijet i za filmaša poput mene je to vrlo stimulativan svijet.
Kakav je bio Vaš pristup na samom snimanju Na Adamantu?
Odlučio sam snimati tako da se prepustim svakodnevici tog mjesta i slučaju: došao sam bez plana i ideje, samo sa željom da upoznam ljude i smislim film bez nekog službenog psihijatrijskog diskursa. Ja inače ne radim intervjue u svojim filmovima, već ponekad pričam s ljudima koje snimam: netko mi se obrati dok ga snimam, a ja odgovorim i nikad ih ne odvraćam od kamere. Takav odnos prema kameri zapravo izražava odnos koji se dogodio među nama. Prema mojem iskustvu, uvijek se treba prilagodit situaciji jer radiš s novim ljudima i to je ključno za svako snimanje. U psihijatrijskom okruženju susrećete neočekivano, a komentari i stavovi osoba su često začudni. Ali meni je upravo takva iznenađujuća stvarnost najdragocjenija i moji filmovi su puni slučajnih trenutaka. Sve što je previše isplanirano, ne zanima me.
U ovom filmu ste bili pažljivi da ne pređete granicu filmske „romantizacije“ mentalno bolesnih ljudi koji se bave nekom umjetnošću.
Da, filozofija psihijatrijskog pristupa koji je predstavljen u filmu je pomaganje ljudima da ostvare vezu s ostatkom svijeta, jer ono što je bolesno u tim ljudima jest veza njih samih sa sobom i s društvom. U Na Adamantu gledamo radionice, sastanke i aktivnosti organizirane kako bi se ponovo izgradile te veze, a koje nužno ne moraju biti umjetničke prirode. Te umjetničke radionice ne streme stvaranju umjetnika, već su početni uvjeti koji daju poticaj ponovnom nošenju sa životom.
Ove godine ste zapravo završili još filmova koja se bave istom tematikom?
Tako je. Na Adamantu je neplanski postao prvi film u triptihu, te sam snimio još dva filma iz istog područja. Averroès i Rosa Parks je još jedan film u bolnici i bazira se na intervjuima s psihijatrima i pacijentima. Drugi se bavi njegovateljima koji rade na Adamantu i kućnim posjetima. Zove se Pisaća mašina i druge glavobolje jer prvi pacijent svakodnevno napiše pjesmu rukom i zatim je pretipka na mašini. Jednog dana mašina prestane raditi i on postane očajan. Dva njegovatelja žele je pomoći popraviti, ali nikad nisu vidjeli pisaću mašinu. To je triptih filmova koji se mogu gledati nezavisno jedan o drugom.
