U ovogodišnjoj konkurenciji za nagradu Oktavijan, koju dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara, u kategoriji kratkometražnog dokumentarnog filma istaknula su se dva naslova — Crveni tobogan Nebojše Slijepčevića i Terenska nastava Joze Schmucha — koji su podijelili prvo mjesto. Riječ je o ostvarenjima koja, unatoč različitim kontekstima, dijele niz tematskih, stilskih i dramaturških uporišta, sugerirajući određeni kontinuitet unutar suvremene hrvatske dokumentaristike. U tom smislu, sama selekcija — kao i odluka o nagradi — nadilazi pojedinačne kvalitete filmova te se može čitati kao simptom šireg stanja produkcije: indikacija dominantnih autorskih poetika, estetskih preferencija i idejnih usmjerenja koja trenutno oblikuju domaći (dokumentarni) film. U novijoj regionalnoj produkciji sve je izraženiji interes za nastajanje, transformacije i nestajanja prostora – od deindustrijalizacije do privatizacije javnih dobara – no navedeni filmovi ovoj temi pristupaju iz ponešto drugačijih pozicija.
Dok Slijepčević (javni) prostor promatra kao otvoreno polje pregovora, interpretacije prošlosti te posljedično i sukoba zbog iste, Schmuch ga bilježi kao već strukturiran, zatvoren sustav u kojem su odnosi moći i interpretacije prošlosti unaprijed zadani. Slijepčevićev fokus na kvartovsku inicijativu na zagrebačkoj Savici funkcionira kao ulaz u širu političku dinamiku: pitanje upravljanja prostorom postupno se razotkriva kao pitanje ideološke dominacije. Film strpljivo prati višegodišnji sukob oko izgradnje crkve, pri čemu se konkretan urbanistički problem transformira u simboličko polje prijepora različitih ideoloških i društveno-političkih pozicija. Ključno je pritom što autor ne nameće zaključke, nego kroz trajanje i ponavljanje dopušta da se kompleksnost odnosa sama artikulira, sugerirajući da je svaki javni prostor nužno politički, čak i kada djeluje svakodnevno i benigno, kao primjerice dječje igralište. Nasuprot tome, Terenska nastava tematizira prostor koji nije predmet borbe, nego instrument reprodukcije ideologije. Memorijalni centar u Vukovaru pojavljuje se kao strogo kontrolirano okruženje u kojem je iskustvo unaprijed režirano, a uloga sudionika svedena na pasivno usvajanje zadanih narativa. Formalno se oslanjajući na opservacijski postupak, Schmuch zauzima distanciranu autorsku poziciju, promatrajući tijek situacija bez izraženijeg kritičkog zahvata u složenu odgojnu i ideološku dinamiku koja se odvija unutar simbolički iznimno opterećenog prostora nacionalnog sjećanja poput Vukovara.
Iako Crveni tobogan i Terenska nastava ne zahvaćaju prostore usporediva povijesnog naboja, to ne implicira da je opservacijski stil u kontekstu traumatičnijih mjesta nužno primjereniji u svojoj najčišćoj, “fly on the wall” varijanti — dapače, često se pokazuje upravo suprotno. U tom smislu, Slijepčević nenametljivim, ali istodobno suptilno angažiranim i neposrednim pristupom akterima uključenima u prosvjede otvara prostor gledateljskoj participaciji: poziva na čitanje, interpretaciju i političko pozicioniranje. Schmuch, pak, unatoč tematskoj potentnosti unutar klasičnog dokumentarističkog registra, mjestimice ostaje nedorečen — bilo kao svjesna autorska odluka, bilo kao posljedica suzdržanosti koja ne uspijeva u potpunosti probiti granice što ih nameće sam prostor. Riječ je o iznimno osjetljivoj i višeslojnoj temi, inherentno zahtjevnoj za artikulaciju u formatu kratkog filma. Ipak, fokusiranije usmjerenje na jedan segment promatranog fenomena, umjesto oslanjanja na opću i sigurnu strategiju klasične opservacije, vjerojatno bi rezultiralo većom razinom gledateljske angažiranosti i interpretativne jasnoće.
Unatoč navedenim razlikama, oba filma zaslužuju pažnju — kako publike tako i kritike — kao relevantni primjeri suvremenih tendencija hrvatske dokumentaristike. Oni potvrđuju sposobnost medija da javni prostor prikaže kao višeslojnu, dinamičnu kategoriju podložnu pregovorima i otporu, ali i kao zatvoren sustav u kojem se značenja nerijetko reproduciraju bez mogućnosti intervencije.
