Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Naslov originala: Leto kada sam naučila da letim | Godina: 2022 | Trajanje: 89 minuta | Zemlja proizvodnje: RS, HR, BG, SK | Režija: Radivoje Andrić | Scenarij: Ljubica Luković | Glumci: Klara Hrvanović, Olga Odanović, Snježana Sinovčić, Žarko Laušević, Luka Bajto, Ema Kereta Rogić | Producent: Sense Production (RS), Maja Popović, Milan Stojanović, koproducenti: Ankica Jurić Tilić, Mira Staleva, Stefan Kitanov, Katarína Krnáčová, Miroslav Mogorović, Dobromir Chochov
Ljeto kada sam naučila letjeti - redataelj: Radivoje Andrić
Ljeto kada sam naučila letjeti – redataelj: Radivoje Andrić

Kako pobjeći od ovog, »najgoreg od svih mogućih svjetova«? Naravno, citirani Filozof je svakako po tom pitanju svijeta u pravu više negoli ikad. No, niti najmrzovoljniji Schopenhauer ne bi se mogao usprotiviti »kategoričkom imperativu« iz jedne pjesme što su je svojedobno pjevali »Kolibri«: »Hajde svete, budi dete«. Dakle, kako? Vinimo se u nebo, poletimo!?… Možemo li mi to? Barem nakratko DA,  i to na sat i pol ispred filmskog platna.

Sorry za pomalo patetičan uvod u tekst o jednom vizualnom uratku koji je zapravo klasični »feel-good movie«. Naravno, uopće nije slučajno što spomenuto djelo spada u domenu tzv. »dječjeg filma«. No, mudriji među vama posve ste/smo svjesni da na tom »teritoriju« nema šmiranja… jeftinih štosova… blefiranja, nema »smaranja« (iz žargona protagonistice u filmu), jer karte pokazujete kao u otvorenom pokeru i samo vas hrabrost i dobra sreća mogu dovesti do željenog rezultata.

Leto kad sam naučila da letim (Ljeto kad sam naučila letjeti, 2021.) svakako je hrabar, odvažan i »sretno pogođen« film. Iako namijenjen, prvenstveno, dječjoj i mlađoj tinejdžerskoj publici, on u sebi nosi i »ono malo duše«, što ga podiže na jednu višu razinu od puke dopadljivosti i lakogledljivosti. Radivoje Andrić ima iskustva u ovoj domeni kinematografije. Iako se i kod Munja! (2001.) i Kad porastem biću kengur (2004.) radilo o uracima za nešto stariju dobnu skupinu, autor je nagovijestio da ima onaj nerv za uspješnu komunikaciju s mladima i njihovim »nagonima« u percepciji artefakta koji spada u domenu kino-filma. Sofija (Klara Hrvanović), dvanaestogodišnja klinka iz Beograda, putuje na more, točnije na Hvar, sa svojom prestrogom »babom« Marijom (Olga Odanović). U jednoj riječi, to je za njezin život u tom trenutku, u pet slova – P A K A O. Jer, njena najbolja »koleginica« July će zajedno s cijelom kul-ekipom na zajedničko »kampovanje«. (A tamo će biti i Sofijina simpatija, zgodni Marko). Isprva, Sofiji sve ide na živce. Kuća daleko od mora i plaže, bez signala za Internet; pauci, gušteri i komarci, koji joj ne daju spavati… Doista, P A K A O… posebice nakon što dobije wi-fi i vidi cool-zabavljanje svojih »drugara« na spomenutu kampovanju. U sedam slova, sada, ona je

L U Z E R K A.

No, dramaturškim predloškom, Sofija je stavljena u poziciju da otkriva svijet oko sebe na jedan posve drukčiji način. Za to posebično biva zaslužna njezina »Nona«, Babina starija sestra Luce (Snježana Sinovčić). Ova primorska žena sušta je suprotnost od njezine mrzovoljne bake. Ona pjeva, pleše, a kako će se pokazati i… leti! (sad je l’ zbog toga što je to bilo leti, kako govori izvorni naziv filma… ili jednostavno što je takova osoba, nije ni važno!). Naravno, u planu prije svakog l(j)etovanja za svakog klinca na pragu puberteta jest i – osim nalaženja cool-ekipe – poljubiti se. Na početku, to je na mobitelu u planeru tek posljednja točka od namjeravanih aktivnosti, ali… sigurno je najvažnija, jer, recimo, za prvu točku s te liste, tj. »čitanje lektire«, uopće nismo vidjeli da se upražnjava(!), barem ne od Sofije.

Andrić priču – po bestseleru Jasminke Petrović i scenariju Ljubice Luković – vodi suvereno. S mjerom, bez patetike, suvišnih rukavaca priče, začudnijih oblika filmskog zapisa… Rekao bih, »jednostavno«. Jednostavno? Pa znamo već da je tako nešto najkompliciranije i najsloženije. Uspješno uklapajući u vizuru digitalne umetke u skladu s epohom interesa današnjih klinaca, uz malo fantastike i oniričkih motiva, balansira na granici, tj. na »uskom užetu« tzv. »dobrog ukusa« i ne strovaljuje se u ambis banalnosti i podcjenjivanja ciljane publike, što ponekad znade biti slučaj kod tzv. »dječjih filmova«.

Ljeto kada sam naučila letjeti - redatelj: Radivoje Andrić
Ljeto kada sam naučila letjeti – redatelj: Radivoje Andrić

Sam je zaplet, pak, dosta zapleten. Pisac ovih redaka mora priznati da mu se obiteljske zapetljancije i nisu do kraja filma posve jasno raspetljale. No, uglavnom, klinka iz Beograda spoznaje da je njezina porodica mnogo šira od one koju je poznavala. Tajanstveni Nikola (Žarko Laušević) agens je za otkrivanje »porodičnih tajni« kroz oči djeteta. No, doista u svim tim usudnim »zapetljancijama«, Sofija na neki način… odraste. Klinka koja se na početku stidi svojih, dolje, nogu »bijelih kao sir« i, gore, »ravne ploče« umjesto grudiju, na koncu postaje curetak koju jedan klinac u ekipi doista i – poljubi.

Wow, to se zbilja i dogodi na vidikovcu, u okružju krijesnica i u pogledu na hvarski vatromet. Jest, jest… ipak je malo patetično. Ali cijena za ovu romantičnu sekvencu obilato je nadoknađena mnogim uspjelim epizodama blage i pametne komike, te naoko jednostavne i formulaične naracije. Ritam Andrićeva filma nikada ne pada… dapače, i u svoj tragičkoj dimenziji smrti koja se zbude u kino-drami, kao i u stvarnome životu, ne nedostaje »ljudskog, isuviše ljudskog« (kako bi pak rekao Schopenhauerov najtalentiraniji filozofski učenik Friedrich Nietzsche).

Gledajući Ljeto kad sam naučila letjeti i sàm sam se uspio nekako uzdići iznad površine banalnosti realiteta koji ne možemo zanemariti niti u suočenju s kinom. S obzirom na prostore u kojima živimo, ovo nije tek »feel-good movie«. Priča o malenoj djevojčici iz Beograda koja dolazi na Hvar, na neki je način »spontanitet«. I u tom »kantovskom« momentu, i Srbi i Hrvati (pa i Slovaci, jer Sofijin »poljubitelj« dolazi upravo iz te zemlje!), postaju tek mali, krhki i ranjivi… ljudi. Stavljajući, pak to u kontekst aktualnih političkih prepucavanja na liniji Zagreb-Beograd, Sofija i njezin bratić Luka (Bajto), doista postaju »našima«. (BTW, klinac Luka nevjerojatno podsjeća na poznatog HR-glumca Roberta Kurbašu, slažete li se!?)

Da se ne zamajavamo, pardon da si ne umišljamo da se ovdje radi o nekom izvanserijskom kinematografskom remek-djelu. Daleko od toga… Ali, Andrićev film uspijeva u onome u čemu mnogi drugi zakazuju: ugodno vam je u kinu, nemate osjećaj da netko vama manipulira i… lijepo vam je! Barem sat i pol bijega od filozofove, rekoh, sve sablasnije i točnije definicije svijeta oko nas.

Marijan Krivak

Marijan Krivak

Rođen je u Zagrebu 1963. Strukovno je situiran na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku, gdje od 2007. predaje filozofiju...

Svi članci

Posljednje objave