Što s linijom? Što bez linije? – pita se redateljica i animatorica Matea Kovač u zaključnom dijelu svog kratkometražnog animiranog filma Y. I doista, u svojoj autorefleksivnoj filmskoj minijaturi nudi moguće odgovore: Y, naime, polazi od linije, dolazi iz linije, vješto preobražava liniju u emociju, prazninu u puninu, a nastajanje u nestajanje. Y je sav satkan od linije, on je istovremeno bilješka o vlastitom nastanku – nastanku animacije korištenjem elementarnih sredstava poput crteža i pokreta, kontrasta između tamnog traga koji ugljen i tuš ostavljaju na bjelini papiru – ali je i svojevrsno (post)ljubavno pismo, dnevnički zapis o propaloj ljubavnoj vezi. S linijom film započinje i u liniji završava: na samome početku linije tvore Y iz naslova filma, grafički simplicirani, apstrahirani prikaz ženskog međunožja, da bi naposljetku (pre)ostala samo jedna linija – I. I ukoliko oba grafička znaka, Y i I, pročitamo kao slova iz engleskog alfabeta, ostavit će nas to s pitanjem why (Y) i vlastitom, subjektivnom referentnom pozicijom. Kao, uostalom, i autoricu koja se ukoštac hvata s istraživanjem fragilne, neopipljive i nestalne strukture intimnog ljubavnog odnosa.
Premijerno prikazan na lanjskom Animafestu, potom i na DOK Leipzigu, a upravo ovjenčan i nagradom Oktavijan u kategoriji animiranog filma, Y je, prema riječima autorice, nastao iz inicijalnog impulsa za usavršavanjem crtanja akta, no u procesu rada transformirao se u filmsku refleksiju o krahu autoričine ljubavne veze s tadašnjom partnericom. Uz čin crtanja golog tijela tako stoji pandan emocionalnog ogoljivanja, a od pitanja zašto impliciranog slovom Y kreće introspektivno iscrtavanje vlastitih emotivnih stanja. U ovoj senzualnoj filmskoj bravuri, likovno i tjelesno isprepliću se jednako spretno kao i ukrštene titrave linije dok pred očima gledatelja-ica postupno stvaraju karnalne forme. Svjetlo, sjenu, kontrast i liniju Kovač dosljedno koristi kao ishodišne elemente likovnog izraza, ali im isto tako ustrajno podaruje čulnu kvalitetu, dok pojmove poput korekcija, konstrukcija i studija s lakoćom izmješta iz vokabulara vizualnih umjetnosti u onaj posve osobni, intiman mikro-univerzum. Kreativni proces stvaranja umjetničkog djela tako kroz ovu autoričinu gestu neraskidivo ostaje vezan uz eros, žudnju i strast kao ishodišne pokretačke motive.
Dok zvučnim prostorom filma odzvanjaju riječi ritam, melodija, harmonija, izgovorene sugestivnim glasom Jadranke Đokić, linije se energično transformiraju u oblike – iz kružnice izrastaju grudi, a nekoliko lagano zakrivljenih kratkih crta već u sljedećoj sekundi uklopljene su u siluetu nagog trupa. Pulsirajuće linije susreću se, premrežuju i spajaju u gustoj vizualnoj strukturi, evocirajući svojim formama meke teksture bliskosti i izgarajuće plamsanje žudnje. U mekoj tami spojenih ženskih tijela, u osjenčanoj intimi njihove ljubavne zajednice, crna boja ne predstavlja odsustvo, već naprotiv – ispunjenost sadržajem. Crteži nagih tijela, koje potpisuje autoričin nekadašnji mentor i današnji suradnik, prominentni animator Darko Bakliža, izmjenjuju se u sukcesivnom nizu, dok dojmljiva glazba Vjerana Šalamona vjerno prati tijek prikazanog ljubavnog odnosa: od liričnog početka, sve do ekspresivnog, turbulentnog zvuka na kraju. Od linije koja dodiruje, okružuje, udvaja i sjedinjuje, do linije koja razgraničuje i naposljetku razdvaja. U filmu Matee Kovač povući liniju (stvarati) istovremeno znači i podvući liniju (raskrstiti) – u afirmaciji kraja nazire se potentno obećanje novog početka.
