Vijest o smrti Davida Lyncha zatekla je mnoge. “Jedan od najvećih suvremenih nadrealista” izjavio je, doduše, da boluje od emfizema pluća, neizlječive bolesti izazvane pušenjem cigareta, ali i da je, unatoč tomu, u izvrsnoj formi, sretan i usredotočen na umjetnički rad. Takvo što nije čudilo, s obzirom na to da je riječ o iznimno produktivnom autoru; ako nije radio na nekom svom filmskom, televizijskom, video ili internetskom projektu, vrijeme je provodio u slikanju slika, crtanju stripova, produkciji glazbe, izradi namještaja, fotografiranju. Ili, naprosto, u meditaciji i ribolovu, kako je nazivao proces “dohvaćanja” kreativnih ideja, kojima je gradio jedinstvena, “linčovska” djela, odnosno svjetove.
Tragom njegove fikcije, situacija, nažalost, nije bila onakva kakvom se naizgled činila: sredinom siječnja dočekala ga je smrt. Prestanak Lynchova ovozemaljskoga života, međutim, razotkrio je u kolikoj mjeri zaista živi u svojem gledateljstvu. Nebrojeni izrazi žalovanja, ali i proslave njegove umjetnosti i dopadljive persone, proširili su se računalnim mrežama te pročeljima kina i s Lynchom povezanih punktova, poput Big Boy’s dinera u Los Angelesu, jedne od omiljenih mu zalogajnica, i Twede’s Cafea u North Bendu, gdje se snimao serijal Twin Peaks (1990–2017; sukreator s Markom Frostom), koje su obožavatelji pretvorili u inačice spomeničkih oltara, okruženih porukama i ikoničkim linčovskim predmetima, od kave i koka-kole do plavih ruža.
Njegova audiovizualna ostvarenja doista su dotaknula mnoge. Lynchovo umijeće supostavljanja naoko disparatnih elemenata – eksperimentalnog, bizarnog i snolikog s holivudskim, žanrovskim i svakodnevnim – potiče na uistinu snažne emocionalne reakcije. Smjestivši se na samim rubovima mainstreama, bez da mu se ikad zaista “prodao”, postigao je ono o čemu je većina “izvornih” nadrealista mogla samo sanjati: svojevrsnu krizu svijesti golemoga broja gledatelja, koje doticaj s umjetnošću mijenja, približava k sebi te otvara drugima.
Filmski počeci: od nezavisnog redatelja do taoca visokobudžetne produkcije
O Lynchovu ogromnom utjecaju na umjetnost, društvo i kulturu, pogotovo kada je riječ o njegovim filmovima i serijama, svjedoče brojne anegdote i kreativna djela. Pozornost je privukao već svojim prvim cjelovečernjim filmom Eraserhead (1977), niskobudžetnim nadrealističkim hororom kafkijanskoga nagnuća, koji se, unatoč inicijalno niskoj gledanosti, prometnuo u kultni film ponoćnog kinorepertoara. Njime se među prvima oduševio redatelj Stanley Kubrick, kojemu je poslužio kao nadahnuće za psihološki horor Isijavanje (The Shining, 1980), koji je kasnije pak poslužio kao inspiracija Lynchu, a Eraserhead je traga ostavio i na brojne pobornike tjelesnoga horora, osobito zadivljene likom groteskne “bebe”, poput H. R. Gigera, tvorca čudovišta za filmski serijal Osmi putnik (Alien, 1979 – ). Lynch je kao zaljubljenik u oblikovanje zvuka i glazbe dojmio i muzičare: kultnu pjesmu tzv. Gospođe iz radijatora, In Heaven, kojoj je u suradnji s kompozitorom Peterom Iversom napisao stihove, obradili su brojni glazbenici – posebno se ističu Tuxedomoon, Pixies, Modest Mouse i Zola Jesus.
Groteskom se dojmljivo bavio i u sljedećem dugometražnom filmu Čovjek slon (The Elephant Man, 1980), zapaženoj biografskoj drami, u kojoj je, nadahnut tragičnom životnom pričom Josepha Merricka, osobe oboljele od teških tjelesnih izobličenja, osvijetlio duhovne deformitete viktorijanske Engleske, u kojoj je Merrick rođen, ali i društva kao takvog. Filmom je zbog osobnog poistovjećenja s junakom, zanimljivo, bio “opsjednut” Michael Jackson, što je osobito dao do znanja 1991., kada je objavio animirani videospot za pjesmu Leave Me Alone (režija Jim Blashfield), u kojemu pleše s inačicom čovjeka-slona, ali i pridobio Lyncha za režiju najavnog spota za album Dangerous. Čovjek slon, međutim, dojmio je i mnoge druge: u popularnoj kulturi osobito se pamti Merrickova filmska izjava “Nisam životinja! Ja sam ljudsko biće. Ja… sam… čovjek!”, , na koju su se u svojim djelima referirali umjetnici poput benda R.E.M. te tvoraca filmova Batman se vraća (Batman Returns, Tim Burton, 1992) i Supstanca (The Substance, Coralie Fargeat, 2024), koji, uostalom, “ljubavno pismo” piše i drugim Lynchovim filmovima.
Posebno mjesto u popularno-kulturnom imaginariju ima i tržišno propali znanstvenofantastični spektakl Dina: pješčani planet (Dune, 1984; adaptacija romana Franka Herberta), zamišljen kao prvi od nekoliko filmskih nastavaka. Iako se zbog odsustva kreativne kontrole Lynch toga filma odrekao, smatrajući ga golemom, gigantskom tugom svoga života, spoj impresivne vizualnosti, sugestivnog ugođaja i gotovo karikaturalne pomaknutosti (Lynch je, primjerice, inzistirao na uvođenju motiva dvorskoga mopsa, kojega nema u Herbertovim djelima), učinio je Dinu kultnim ostvarenjem. Ljepota njegova nereda možda nije impresionirala ondašnje kritičare i publiku, ali jest odabrane ljubitelje ZF-a, kao što su tvorci istoimene videoigre (Cryo Interactive, 1992), sačinjene od elemenata Lynchova filma, a s vremenom i šire gledateljstvo prijemčivo na autorovu začudnu, ironijom prožetu poetiku. U svakom slučaju, Lynch je pokazao da se Herbertov književni serijal, usprkos složenosti, može ekranizirati, čime je osvijetlio put daljnjim ekranizacijama Dine, osobito TV serijama Sci-Fi Channela s početka 2000-tih te recentnom filmskom serijalu Denisa Villeneuvea, čija dva dosadašnja dijela (Dune: Part One, 2021 i Dune: Part Two, 2024) sadrže više referenci na kadrove iz Lynchova ostvarenja.
Lica i naličja Lynchove Amerike
Tek je Plavim baršunom (Blue Velvet, 1986) Lynch izazvao ozbiljnije potrese u umjetnosti, kulturi, ali i nauci. Prema mnogima njegov najbolji film, svojom je žanrovski eklektičnom i stilski impresivnom pričom o podvojenosti američkoga društva – njegovoj sjajnoj, buržujskoj površini i kriminalnom, perverznom podzemlju – ostvario svjež pogled na mit o američkom snu te unio inovacije u žanrovska obilježja film noira, tradicionalno vezanoga za mrak urbanoga ambijenta, a ne šarenilo rascvjetale suburbije. U toj su ga viziji slijedili mnogi redatelji, posebice Quentin Tarantino u svojim ranijim filmovima, Psi iz rezervoara (Reservoir Dogs, 1992) i Pakleni šund (Pulp Fiction, 1994), te Joel i Ethan Coen, dok je u nas to činio Lukas Nola, veliki poklonik Davida Lyncha, pogotovo u filmu Rusko meso (1997), u kojemu je, osim Plavoga baršuna, uočljiv i utjecaj kasnijega Twin Peaksa; na planu fotografije, Lynchova vizija Amerike neupitno je pak zaživjela u radovima umjetnika poput Gregoryja Crewdsona, Roea Etheridgea i Aleca Sotha.
Trajni dojam na gledateljstvo Plavi baršun je ostavio i svojim osobitim tretmanom uzajamno prožimajuće erotike i nasilja – kojemu se Lynch vraćao gotovo u svim svojim sljedećim djelima – potičući na rasprave o problematikama seksualne žudnje, sadomazohizma i zlostavljanja žena, i to ne samo u novinskim nego i stručnim i akademskim krugovima.
Slične je premise i Lynchovo središnje djelo, TV serijal Twin Peaks, o dualnostima naizgled skladnoga društva, za koji se učestalo tvrdi kako je promijenio televiziju. Ima nešto u tome: Lynch je jedan od prvih etabliranih sineasta koji se odlučio posvetiti radu na američkoj televiziji (osim što je sukreirao izvorni serijal, režirao je i šest od trideset epizoda, a potom s Frostom i Montyjem Montgomeryjem suosmislio i nekoliko drugih, manje zapaženih TV serija), koju se u to vrijeme držalo umjetnički manje vrijednim medijem, čime je izravno utjecao na razvoj i pojavu tzv. kvalitetne ili prestižne televizije, nastale usponom pretplatnih televizijskih kanala. Isto tako, Twin Peaks uistinu jest predstavljao novínu u svijetu TV serija: njegova inovativna narativna i žanrovska struktura, koja se temeljila na dotad još uvijek neobičnom spoju kriminalističkoga okvira i središnje priče nalik soap operi, filmičnost, nadnaravna misterioznost te sklonost avangardi i apsurdu, osvojila je široko gledateljstvo. “Tko je ubio Lauru Palmer?” – tinejdžericu čijom smrću započinje radnja smještena u eponimski američki gradić kraj Seattlea – pitanje je koje se naveliko postavljalo u medijima, i na koje je odgovor navodno s nestrpljenjem čekala i britanska kraljica Elizabeta II.
O golemom značaju Twin Peaksa svjedoče nebrojene reference na njegove formalne elemente i priču. Tijekom svoga dvosezonskog prikazivanja bio je predmet parodije TV serijala kao što su Ulica Sezam (Sesame Street, NET, PBS i HBO, 1969– ), Simpsoni (The Simpsons, Fox i Disney+, 1989– ) i emisija Saturday Night Live (NBC, 1975– ), a njegov se iznimno utjecajan modni aspekt, obilježen mješavinom elemenata grungea i odjeće 1950-ih, natuknuo i u TV seriji Beverly Hills 90210 (Fox, 1990–2000). Iako je serijal utjecao i na film (padaju na um Donnie Darko, Richard Kelly, 2001. i Noćne životinje – Nocturnal Animals, Tom Ford, 2016; prema romanu Austina Wrighta), tragovi Twin Peaksa najzamjetniji su u serijalnim TV djelima, osobito onima s temom života u maloj sredini, poput Života na sjeveru (Northern Exposure, CBS, 1990–1995), i/ili središnjim misterijem, nerijetko vezanim uz motiv ubojstva mlade žene, kao što su Divlje palme (Wild Palms, ABC, 1993), Dosjei X (The X Files, Fox, 1993–2018), Izgubljeni (Lost, ABC, 2004–2010), Frikovi (Psych, USA Network, 2006–2014), Na rubu (Fringe, Fox, 2008–2013), Ubojstvo (Forbrydelsen, DR1, 2007–2012 i The Killing, AMC i Netflix, 2011–2014), Povrh jezera (Top of the Lake, BBCUKTV, 2013–2017), Pravi detektiv (True Detective, HBO, 2014– ), Fargo (FX, 2014– ), Riverdale (The CW, 2017–2023), Dark (Netflix, 2017–2020) i mnoge druge, a poznato je i da je serijal Obitelj Soprano (The Sopranos, HBO, 1999–2007), prvotno bio zamišljen kao “Twin Peaks u Jerseyju”.
Posebnost serijala, kojemu valja nadodati i prvotno kritički osporavan filmski prednastavak Twin Peaks: Vatro hodaj sa mnom (Twin Peaks: Fire Walk with Me, 1992), izdanje njegovih neiskorištenih scena Nedostajući komadići (Missing Pieces, 2014), te iznimno avangardnu treću sezonu serijala, Twin Peaks: Povratak (Twin Peaks: The Return, 2017), sve u vlastitoj režiji, kao i niz transmedijskih djela kao što su “kanonski” romani Jennifer Lynch, Davidove kćeri, te Scotta i Marka Frosta (koja su prva takva izdanja pod kreativnom paskom kreatora serijala), svakako je i njegova glazba. Snolike i jazzy skladbe skladatelja Angela Badalamentija, vokalistice Julee Cruise i stihotvorca Lyncha, čija je ikonička suradnja započela još tijekom snimanja Plavog baršuna, osigurale su Twin Peaksu trenutačnu prepoznatljivost. Pritom se posebno izdvaja pjesma Falling, koju su Badalamenti i Lynch inicijalno proizveli za Cruisein album Floating into the Night (1989), pjesme kojega su, osim u Twin Peaksu, iskoristili i za glazbu Lynchovih djela Plavi baršun te Industrijska simfonija br. 1 (Industrial Symphony No. 1, 1990).
Svojim soundtrackom Twin Peaks je znatno utjecao na razvoj dream pop i ambijentalne glazbe, ali i na brojne glazbenike raznovrsnih žanrova, od kojih su izravnu posvetu Badalamentijevim i Lynchovim skladbama učinili npr. DJ Shadow, Moby i Xiu Xiu (koji su im posvetili čitav album Plays the Music of Twin Peaks, 2016) te Sky Ferreira (čija se pjesma Night Time, My Time, ujedno i naslov albuma, sastoji od citata iz filma Vatro hodaj sa mnom).
Lynchu se hommage potonje pjevačice očito svidio, s obzirom na to da joj je dao ulogu u trećoj sezoni Twin Peaksa, kao i Chrysti Bell, s kojom je kreativno surađivao na trima albumima (od kojih je zadnji, Cellophane Memories, objavljen 2024, nedugo prije njegove smrti). Zanimljivo je spomenuti da one, poput Davida Bowieja i Chrisa Isaaka, koji su samo glumili u filmskom prednastavku Twin Peaksa (premda im je glazba korištena u drugim Lynchovim djelima), nisu nastupile na glazbenoj pozornici Povratka, kao što je to nekoć u izvornom serijalu činila Cruise, za razliku od mnogih drugih glazbenika Lynchova senzibiliteta, među kojima su Lynchov uhodani suradnik Trent Reznor te njegov bend Nine Inch Nails, Johnny Jewel, Sharon van Etten i dr.
Od utjecaja koje je imao univerzum Twin Peaksa simpatično je još uputiti i na videoigre s pečatom tog serijala, posebice na Twin Peaks VR igru (Collider Games, 2019), nastalu u suradnji s Lynchom, te obožavateljska djela Crnu kolibu (Black Lodge, Jak Locke, 2011) i Twin Peaks: Into The Night (Blue Rose Team, 2023), kao i na videoigru Legenda o Zeldi: Linkovo buđenje (The Legend of Zelda: Link’s Awakening, Nintendo, 1993) Takashija Tezuke, koji je potvrdio poveznicu toga djela s Twin Peaksom.
Isto tako, ne može se ne spomenuti ni obožavateljska zajednica serijala, koja se već desetljećima okuplja online, tiska časopise (npr. Blue Rose Magazine) te organizira festivale, od kojih su najpoznatiji oni u Londonu i američkom North Bendu, gdje se serijal djelomice snimao i gdje mnogi fanovi odlaze na svojevrsna hodočašća.
Dakako, Lynchov utjecaj nije stao na Twin Peaksu. U vrijeme njegova nastanka, svoj je poetički interes počeo širiti i na druge tipove americane: s maloga grada i zajednice uzajamno povezanih likova fokus je preusmjerio na američka prostranstva i jednog ili dvoje junaka. To se osobito uočava u filmovima Divlji u srcu (Wild at Heart, 1990; prema romanu Barryja Gifforda) i Straightova priča (The Straight Story, 1999), kojima je doprinio žanru filma ceste, konvencije kojega ne koristi u svrhu slavljenja ideologije individualizma, kojoj takvi filmovi znaju podleći, nego važnosti međuljudskih odnosa – osobnog “doma”, kakvom unatoč nedaćama stremi Dorothy iz filma Čarobnjak iz Oza (The Wizard of Oz, Victor Fleming, 1939), jednog od Lynchovih omiljenih filmova. Divlji u srcu pritom je najviše ostavio traga; tijekom 90-ih, indikativno, ostvareno je nekoliko filmova ceste sličnoga ekscentričnog habitusa i priče o odbjeglim junacima – Prava romansa (True Romance, 1993) Tonyja Scotta, Rođeni ubojice (Natural Born Killers, 1994) i Pogrešno skretanje (U Turn, 1997) Olivera Stonea.
Sve ceste vode u Los Angeles… ili Twin Peaks
Krajem 90-ih Lynch je ruralne krajolike kreativno počeo zamjenjivati urbanim. Točnije, ambijentom njegova višedesetljetnoga doma, Los Angelesa, čiju je svjetlost posebno volio. Tri su njegova filma tematski vezana za taj grad: Izgubljena cesta (Lost Highway, 1997), Mulholland Drive (2001) i Unutrašnje carstvo (Inland Empire, 2006). Premda dva od njih u svom naslovu sadrže riječ “cesta”, radi se ponajprije o cirkularnim putovanjima u “unutrašnjost”, odnosno halucinatornu psihu protagonista. Na neki način, ti filmovi predstavljaju i Lynchov povratak “sebi”, svojim radikalno nadrealističkim korijenima predstavljenima u Eraserheadu: fantazija i zbilja u njima se napadno miješaju i sukobljavaju, žanrovske odrednice iznimno subvertiraju, a pripovjedno načelo povodi logikom sna (prethodno prisutnom i u filmu Vatro hodaj sa mnom). Los Angeles tih filmova inačica je noirovskoga megalopolisa: poprište je holivudskog sna, ali i najgorih noćnih mora, izazivanih brutalnim zahtjevima zabavljačke industrije i traumama protagonista, rascijepljenima u dvije ili više persona, koje streme iscjeljujućem ujedinjenju.
Mračna oniričnost tih filmova, od uporabe niskoga tonaliteta svjetla i reducirane scenografije do zazornoga zvuka i glazbe – skladatelj koji je, izuzev u Unutrašnjom carstvu, gdje joj je autor Marek Zebrowski, bio Lynchov doživotni suradnik Angelo Badalamenti (pojavljuje se i kao glumac u Mulholland Driveu) – postala je sinonim za Lynchovu posljednju stvaralačku fazu, kojoj pripada i Povratak. Ne čudi, stoga, da se kao takva zavukla i u kutke raznih umjetničkih medija, od filma (npr. Nicolas Winding Refn, Gaspar Noé), i glazbe (npr. Bohren & der Club of Gore, Ethel Cain) do likovne umjetnosti (npr. Tony Oursler, Guillermo Kuitca) i videoigara (Silent Hill 2, Team Silent, 2001).
Lynchova posljednja stvaralačka faza ujedno je i razdoblje nedvojbene potvrde njegova ugleda: Izgubljena cesta i osobito Mulholland Drive, a poslije i Povratak, ako ga se gleda kao 18-satni film, među kritikom su redovito slavljeni kao jedni od najboljih filmova posljednjih desetljeća ili svih vremena, dok je sâm Lynch za životno djelo nagrađen Zlatnim lavom (2006) i Oscarom (2019). U tom svjetlu revalorizirana su mu i nekoć manje hvaljena djela, Dina i napose Vatro hodaj sa mnom, za čiji prikaz, prema kritičarima, nekadašnja publika naprosto nije bila spremna. Ipak, može se reći da nije ni sad: unatoč visokim mjestima na listama najboljih djela, Povratak – zanimljivo – nije dobio nijednu značajniju nagradu.
Golem interes za Lynchovo stvaralaštvo od 2000-tih prati i akademska zajednica, objavom knjiga, temata, članaka i organizacijom konferencija posvećenih njegovoj umjetnosti. O njegovu životu i djelu snimljeni su dokumentarni filmovi, od kojih se izdvajaju David Lynch: Život kao umjetnost (David Lynch: The Art Life, Olivia Neergaard-Holm, Rick Barnes i Jon Nguyen, 2016) i Lynch/Oz (Alexandre O. Philippe, 2022).
Utjecaj koji je imao na publiku prepoznao je i sâm Lynch: u nadi za promjenom kolektivne svijesti 2005. je osnovao David Lynch Foundation, organizaciju za promicanje transcendentalne meditacije i pomoć potrebitima, uz čiju je djelatnost vezao i postdiplomski studij filma u Iowi (David Lynch Graduate School of Cinematic Arts pri Maharishi International University) i razne druge manifestacije (poput Festivala disrupcije – Festival of Disruption, u sklopu kojega su 2016.–18. nastupili njegovi glazbeni i filmski suradnici). Također, objavio je zbirku osvrta Lov na veliku ribu: meditacija, svijest, kreativnost (Catching the Big Fish: Meditation, Consciousness, and Creativity, 2006), a u suradnji s Kristine McKennom i hibridnu (auto)biografiju Soba za snove (Room to Dream, 2018).
Unatoč povučenosti, Lynch je volio ljude i vjerovao u ljudskost. Jedan je od poznatijih citata Povratka, napokon, “Popravite svoje srce ili umrite” – parafraza izjave Gordona Colea (kojega tumači Lynch), zamjenika FBI-jeva ravnatelja, izrečene u obranu prava transrodne agentice Denise Bryson (David Duchovny). Iako je većinu vremena provodio u svojem studiju, rado se obraćao obožavateljima putem ekscentričnih YouTube videa u kojima je najavljivao vremensku prognozu ili izvlačio dnevne brojeve, pogotovo tijekom pandemije COVID-a 19. Djelovao je kao dragi član obitelji ili susjed – koji u ladici uvijek ima po nekoliko nerealiziranih scenarija, poput onoga za Netflixovu seriju, privremenoga naslova Glicinija (Wisteria) ili Nezabilježena noć (Unrecorded Night), na čijem je razvoju prije par godina počeo, pa prestao raditi.
O Lynchovoj umjetnosti i njezinu utjecaju može se pisati mnogo, a u njihovu promišljanju lako skrenuti s puta. Lynchovo stvaralaštvo, kao što je u uvodu spomenuto, ne proteže se samo na audiovizualnu, nego i na likovnu i glazbenu umjetnost, kojih ovaj tekst jedva da se dotaknuo. Gotovo je nemoguće nabrojiti sve njegove umjetničke i komercijalne projekte – opisati ih riječima, obuhvatiti njihove dosege – bez gomilanja slova i opterećivanja čitatelja. S tim bi se složio i Lynch, veliki protivnik racionalističke uporabe jezika. No jedno je sigurno: Lynchovu se umjetnost može slijediti i slaviti, ali ne i uistinu imitirati – nitko nije kao on.
