Vrijeme je da se poduhvatimo planova za bolju… PROŠLOST! Jer, u doba prevlasti algoritama i aplikacija, te sveznajućeg i svemogućeg ChatGPT-a, Umjetne Inteligencije, te – još mnogo razornije – Prirodne Ne-inteligencije(!) želimo se vratiti u doba »otkupljenja« (Benjamin) onoga što se »otkupiti još dade«. Tko smo to Mi koji nešto želimo? Pa nas otprilike 250 duša skupljenih na kino-projekciji u Histrionskom domu!
DA… u okviru negdašnjeg prostora kina »Kozara«, dešava se ciklus posvećen Andreju Arsenjeviču Tarkovskom. Kroz prikazivanje sedam njegovih epohalnih cjelovečernjih kino-remek djela, ponovno se desilo posvećenje i molitva za bolju nam PROŠLOST! Motiv, pak, nastajanja ovog napisa, to jest projekcija koja je najizravnije potaknula putešestvije ispisivanja ovog teksta, jest film Zrcalo (Эеркало 1975.), središnje dugometražno djelo Redateljeva opusa. Često kažu za Zrcalo da je najosobniji film Tarkovskog. Najintimniji i najmeditativniji. Ujedno i najeksperimentalniji. Upravo zbog toga, bilo kakav hermeneutički pristup ovome filmu riskira ne pogoditi u srž umjetničkih namjera samoga autora. No, ipak…
U prvome kadru suočavamo se s »eksperimentalnom«, logopedskom metodom. Naime, stanoviti Jurij Žarij boluje od mucanja, ima po jezik razarajuću disleksiju. U ovome intru u film, Tarkovski materijalizira svoju artističku »namjeru da progovori«. O čemu? Pa ponajprije o onome o čemu se ne može govoriti bez fantazme i imaginacije koja je često nepouzdana. No time biva i dragocjenijom. Doista, način na koji nam Tarkovski »pro-govara« u Zrcalu čista je kino-magija. U velikoj drvenoj kući u Miasnome, odrastao je veliki redatelj, ali i njegov sin Andrej. Nad obojicom, pak, nadvija se poetska naracija. S jedne strane, čujemo glas umirućeg protagonista. To je Otac obitelji, Aleksej (Oleg Jankovski) koji ju je napustio zbog Vojne Službe. S druge strane, imamo izravne pjesničke solilokvije što ih u off-u izgovara redateljev otac, poznati ruski poet Arsenij Tarkovski. Kroz oba ova segmenta naracije prolama se fascinirajuća vizualnost samog kino-postava. Legenda kazuje da je Tarkovski bio zadovoljan tek 33. montiranom verzijom Zrcala! No, trud što su ga uložili direktor fotografije Georgij Rerberg i sam autor, emanira djelom koje ostavlja gledatelja opčinjenog filmskim slikama, od koje svaka u sebi nosi svoju navlastitu ikonološku strukturu koja izmiče svakoj jednoznačno određenoj semantici.
Iščitavanje, dakle, hermeneutičke naravi, otpada. No tim više ostavlja prostora imaginaciji i zamišljaju. Ako pisati = misliti = biti, onda Tarkovski kroz refleksiju svojeg Zrcala, ispisuje kontemplativni uvid u sve ključne momente jednoga života. I to na artistički, misaoni, pa i spisateljski način. Naravno, svoje pero on »umače u kino-tintu«, pa je filmska slika ta koja je medij ove ekskluzivne autorske misaonosti. Jer, kako dočarati prošlost ako ne kao svojevrsni san? A Zrcalo upravo jest svojevrsni kino-traktat o snovima i o narečenoj PROŠLOSTI.
Dobrim dijelom filma dominira lik žene/majke/ljubavnice. Glumica Margarita Terjehova utjelovljuje ovu višedimenzionalnu ženstvenost na dojmljiv način. Njezina ljepota boji svaku filmsku sličicu u kojem se pojavljuje. Najprije, u ikoničkoj kadru-sekvenci sjedenja na drvenoj ogradi, kada gleda u prostranstvo polja, a koja se iz mirne teksture pretvaraju u vjetrenu »oluju« koja talasa šumu, klasje i raslinje. Polusubjektivna vizura ocrtava pejzaž djetinjstva. Kasnije, kao Aleksejeva žena Maša, koja radi u tiskari, Ona ocrtava i lik žene koja se prestravi ustvrđujući – no, zapravo, imaginirajući – da je napravila kobnu tiskarsku pogrešku, koja bi je mogla opasno diskreditirati u općem tjeskobnom ozračju staljinističkog totalitarizma i kontrole misli. Njezino trčanje kroz kišu, strepnja… kasnije olakšanje i smijeh pod –nefunkcionirajućim(!) – tušem… zatim povratak djeci i obitelji koju je napustio Otac…. sve to funkcionira kao neprestani »tijek svijesti«, kojim Tarkovski ponire u ljepotu svoje Glumice, ali i u onirički svijet sjećanja na Ženu (ili Žene) koja/koje su ga odgojile. Kadrovi, pak, levitacije u snu, ili onaj u kojemu Terjehova pere kosu što se raspušta u vodi, zasigurno spadaju među najljepše poetske slike ikad u kinu viđene.
No, Zrcalo jest i povijesna refleksija. »Zrcaljenje« je to stvarnosti koja je povijesni okvir prezentiranih navlastitih, intimnih sjećanja. Crno-bijele snimke crvenoarmejaca kako vuku ratnu mašineriju preko vode praćene taktilno čistim zvukovima prelijevanja vode… dokumentarne sepije iz španjolskog građanskog rata… rijetke snimke opraštanja roditelja od njihove djece za vrijeme bombardiranja Moskve – sve se to uklapa u osebujni autorov Gesamtkunstwerk prelomljen kroz, naizgled(!) klasični igrani kino-film. Kunsthistoričarski štih, nadalje, prelama se kroz glazbeno-slikarsku podlogu. Naime, uz soundtrack EduardaArtemijeva, slušamo eteričnu glazbu Bacha, Pergolesija i Purcella. Slikarstvo, kao plastična umjetnost ocrtavanja onoga što skulptorska ruka – jedna knjiga samog Tarkovskog nosi naziv Klesanje u vremenu! – čini s materijom, prisutno je preko dječaka Ignjat (Ignat Danilcev) koji lista knjigu s Leonardovim reprodukcijama. Naravno, na koncu – zasigurno ne i najmanje važno – Tarkovski će na jednome zidu snivane kuće zabilježiti i plakat svog dugo zabranjivanog filma Andrej Rubljov (snimljenog 1966., no prikazanog tek 1971.).
Ponovno (valjda po šesti puta) odgledavajući film, jedan mi se povijesno-poetski motiv učinio mnogo značajnijim negoli pri prijašnjim susretima sa Zrcalom. Sekvenca u kojoj Ignjat čita tekst iz bilježnice kod svoje privatne učiteljice, naime. Tamo On čita pismo što ga 19. listopada 1936. Puškin piše Čadajevu. S obzirom na aktualitet novopovijesnih zbivanja oko nas, ovdje se odčitava uloga Rusije u europskoj povijesti. Slavni pjesnik – inače stradao u bizarnom dvoboju! – zanesen piše o Rusiji kao svojevrsnoj antemurale Kršćanstva. No, to je bio i zlokobni usud Tarkovskijeva i Puškinova zavičaja. Jer, raskolom u kršćanskoj Crkvi, РОССИЯ МAT’, postaje stoljetnom Maćehom Europejsvu. Kako Puškin kaže, Rusija nije dijelila niti jedan važan, niti presudan događaj u navlastito Europskoj povijesti. (Primijetio bih da, gledajući na današnju Europu, ona umjetnička, bolja Rusija, a to je bio i avangardna SSSR/!?/ ne treba se osjećati niti malčice inferiornom prema Zapadu, a ni biti loše savjesti zbog tog što je ostala izvan istog)
Snimljen u svega 200-injak kadrova, dugačkih i pomno iznijansiranih, Zrcalo je koherentan artefakt. No, ispod ocrtavanja ovoga filma kao eminentno umjetničkog intimističkog iskaza, stoji i poruka nama današnjima. Stanite, osvrnite se, pogledajte unazad… razmislite. U doba kada se čini da kino izumrlo pod naletom multiplexa, cinestarova i digitalne transformacije, projekcija filma u gorespomenutom prostoru bila je gotovo pa poput autentična religiozna doživljaja. (Ovo što čitate, inače, napisao je posve a-religiozan tip!)
U skoro pa opipljivoj pobožnosti, oko 250 duša odgledalo je ovaj film. Dakle, kao u nekom tihom, zapravo bezglasnom oniričkom transu. Lica koja sam vidio oko sebe, uglavnom su mi bila nepoznata. No, opčinjena… gotovo »molitvena pobožnost« gledatelja tijekom projekcije, uvjerila me je da su nam Tarkovski i njegovi meditativni filmovi nasušno potrebni, hic et nunc.
Koliko SF-Solaris (1972.) toliko i autobiografsko Zrcalo ponajvećma govore o snazi prirode. Čuvene njegove duge vožnje kamere po tlu (i vodi!) i ovdje nas opčinjuju. Poput Schellingove filozofije, tako i filmovi Andreja Tarkovskog kazuju nam o »oduhovljenoj tvari« s kojom ljudi često ne znaju postupati. Priroda je naše »čistilište«. Priroda je zato i uzročnikom iskonskog motiva filozofije i umjetnosti.
DA, doista, vrijeme je da se poduhvatimo planova za bolju… PROŠLOST. Tarkovski u tu svrhu pred nas postavlja Zrcalo kao navlastito ogledalo svoje duše. Parafrazom Heideggera, Nur ein Vergangenheit (kein Gott!) kann uns retten!
