Prostor kao tkivo podložno iščitavanjima različitih narativa, tragova i otisaka, odnosno prostor kao proizvod vremena i društvenih promjena, može se promatrati kao provodna nit bogatog dokumentarno-eksperimentalnog opusa multimedijalne umjetnice i filmske autorice Ane Hušman. Dok je u ranijim radovima (Volim te Ines, Soba za dan), prostor služio kao kulisa i podloga za istraživanje društvenih uloga ili je pak promatran kao posljedica čovjekova djelovanja (Skoro ništa), u najrecentnijem ostvarenju, Radije bih bila kamen krajolik Like podastire nam se kao svojevrstan protagonist filma – nositelj osobnih, obiteljskih i kolektivnih sjećanja i pripovijesti. Premijerno prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu 2024. godine, zatim nominiran za Europsku filmsku nagradu te u konačnici ovjenčan Nagradom Vedran Šamanović, Radije bih bila kamen ujedno je autoričin najosobniji filmski esej, posveta Lici, gdje je provela značajan period svog djetinjstva, a koja u općem poimanju nerijetko priziva slike opustjelih i osiromašenih krajolika. Potaknuta željom da istraži teritorij koji uslijed stoljetnog zanemarivanja i nebrige postupno nestaje, Ana Hušman kroji slojevit filmski kolaž polazeći pritom od “malih”, neispričanih, nerijetko zaboravljenih, a zatim bezbroj puta usmenom predajom preoblikovanih obiteljskih priča, ne bi li u konačnici uspostavila paralelu između krajolika i sjećanja, prošlosti i sadašnjosti.
Prostorno-vremenskim slojevima filma vodi nas naratorica (autorica filma) oblikujući narativ o prisjećanju kroz prizmu Male Jele. Njezin lik ujedno utjelovljuje te isprepliće priče nekoliko generacija žena; onih čije su živote oblikovali teški životni uvjeti i rad na zemlji, koje su u tim krajevima naposljetku i ostarjele, ali i onih koje su još kao mlade otišle u potrazi za nekim bolji životima. Dok se izmjenjuju meditativni kadrovi opustjelih pejzaža snimljeni digitalnom kamerom, s onima na filmskoj vrpci, kao i obiteljske fotografije naglašene višestrukim eksponiranjem, prostor prikazan iz perspektive Male Jele postaje mjesto gdje nestaju granice između stvarnosti i mašte. Bestjelesni glas autorice prelama se kroz fragmente krajolika, poput unutarnjeg monologa koji pokušava pronaći smisao u surovoj prošlosti i neizvjesnoj budućnosti.
Na formalnoj razini, ono što čujemo, o čemu nam naratorica pripovijeda, gotovo nikad nije u skladu s onim što vidimo, stoga procjep između riječi i slike u filmu postaje i metafora za fragmentiranu, fluidnu i nepouzdanu prirodu sjećanja. Ponavljanjem sintagme “Mala Jela” kao i podcrtavanjem nesuglasja između verbalnog i vizualnog, redateljica nas podsjeća na nemogućnost prizivanja slika/sjećanja iz prošlosti te stvaranja slika krajolika koji nepovratno nestaju pred surovim djelovanjem čovjeka (“Mala Jela stoji s kamerom u ruci nasred doline… i nikako ne može domisliti kako zabilježiti pejzaž koji nestaje.”).
Poput svojevrsnog upozorenja, kada smo pomislili da se možemo prepustiti kontemplaciji statičnih kadrova pejzaža, naracija u filmu uporno nas podsjeća na neizbježnu isprepletenost povijesti krajolika s njegovom budućnošću, apostrofirajući da ono što dolazi nakon nestanka određenih prostora postaje jednako važno kao i ono što je bilo prije. Izgradnjom hidroelektrane i triju brana u Kosinjskoj dolini, nekad naseljena sela nestat će pod vodom. Nekoć golem nasad hrastova, Laudonov gaj, danas je sveden na tek nekoliko stotina stabala, pa tako i njegova eksploatacija svjedoči o čovjekovom neprekidnom crpljenju, oduzimanju od prirode. Kako bi dočarala navedeno, autorica filma simbolički vrhunac kreira scenom eksplozije u kamenolomu. Kamen, koji je dotad bio metafora opiranja prolaznosti vremena, odjednom nestaje u oblaku prašine. Kroz čin destrukcije, sudaranja prošlosti i sadašnjosti, fragmenata identiteta te na koncu prirodnog i industrijskog, film Radije bih bila kamen otvara prostor za promišljanje o tome kako se sjećamo i kako ćemo pamtiti kada pejzaži koji su činili našu prošlost više ne budu postojali.
Pitanje sjećanja postaje ključno u trenutku kada se krajolik toliko promijeni da više ne može služiti kao referentna točka – preostaju nam samo fragmenti, sjećanja koja su već oblikovana kroz vlastite rekonstrukcije i interpretacije. Na isti način funkcionira i pripovijedanje naših vlastitih života: neprestanim pozicioniranjem u mreži odnosa, povezujući prošlo i sadašnje u narativ koji nikada nije fiksan. Kroz skokove u vremenu (i prostoru), film Radije bih bila kamen vodi nas na sugestivno putovanje krajolikom gradeći poveznice koje nikada nisu postojale u stvarnosti, brišući pritom granice između onoga što pamtimo i onoga što projiciramo, između dokumentiranog i rekonstruiranog, između glasa i slike, prošlosti i sadašnjosti. Pejzaž Like koji nam preostaje da otkrijemo, pejzaž je koji će možda ostati prisutan isključivo u filmskoj slici pa u tom kontekstu valja prisjetiti se zaključka filmskog povjesničara Pavla Levija, koji pišući o pejzažu na ekranu utvrđuje: “to je filmski prostor koji nastavlja da živi – i pun je potencijala!”.
