U očekivanju kraja
Između osam animiranih filmova u konkurenciji na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma prikazani su Haljina za finale i Obiteljski portret, koji se stilski i sadržajno jako razlikuju.
Autorica Martina Meštrović u filmu Haljina za finale prikazala je jedan dan starice koja u samoći sve češće razmišlja o smrti. Njen dan ispunjen je uobičajenim aktivnostima od odlaska na zahod i tuširanja do gledanja televizije. Prisjećajući se mladosti, ona poželi haljinu u kojoj se vjenčala obojiti u crno, vjerojatno kao pripremu za pokop. Stilski, film je animiran tehnikom različitom od diznijevske ili piksarovske. Povrh svega, u njenom danu animacija se miješa sa igranim prizorima, a jedino junakinju uvijek vidimo nacrtanu. Jedini u potpunosti animirani prizori su u sceni u kojoj obojana haljina u starici izazove sjećanja na prvu ljubav. Animacija je minimalistički ogoljena s malo pozadinskih detalja što dodatno naglašava običnost i svakodnevnost, možda čak i banalnost života, u smislu da u tom životu nema ničeg holivudski uzvišenog, važnog niti posebno zanimljivog. Samotni dani starice sastoje se od uvijek istih jednostavnih sitnica pa je takav i minimalistički crtež.
Sasvim je drugačiji ugođaj filma Obiteljski portret. Scenaristica i redateljica Lea Vidaković u filmu od četrnaest minuta satkala je bogatu fresku u kojoj se pojavljuje isto toliko likova. U predvečerje Prvog svjetskog rata Andrasu i njegovoj kćeri Zsofiji bane u posjet Andrasov brat Zoltan s brojnom obitelji. Njihov dolazak prekida Andrasovo mirno poslijepodne uz novine. Slično kao u Haljini za finale, i ovdje se radnja odvija tijekom samo jednog dana, točnije, popodneva. No likova i zbivanja je toliko da imamo dojam da smo vidjeli puno veći komad njihova života. Obitelj je očito disfunkcionalna: vjerojatno imaju neke tajne i bogatu povijest obiteljskih veza pa se, što zbog nenajavljenog posjeta, a možda i zbog nadolazećeg rata, likovi sa stresom nose svaki na svoj način. Netko razbije posuđe, drugi se upuste u seks na brzaka, dok dječak pljuje po žabi i dosađuje se. Obiteljski portret je snimljen tehnikom stop-animacije lutaka. Za razliku od minimalističkog pristupa u Haljini za finale, ovdje je svaki kadar ispunjen zadivljujućom količinom detalja. Primjerice, Zoltanova svita stiže s ogromnom količinom prtljage pri čemu su svaki kofer i torba drugačiji. Jednaka ili čak i veća pažnja nego samim likovima posvećena je prostoru kojim se oni kreću. Andrasova kuća je velika i razvedena, s puno soba, prostorija i hodnika. Nijedan zid nije bez slika, na podu su bogato ukrašeni tepisi, a nijedna polica nije prazna. Prostor je autorici toliko važan da se nameće zaključak da ta raskošna kuća funkcionira kao još jedan junak filma. Obiteljski portret ispunjen je likovima, nabijen situacijama i značenjima, te naprosto poziva na barem još jedno gledanje – jer taj obiteljski portret barokno bogate strukture zaista je teško pohvatati i pojmiti u cijelosti samo jednim gledanjem.
Stilovi kojima su rađeni filmovi Martine Meštrović i Lee Vidaković u potpunosti su različiti. Iako likovi, radnja i scenografija filmova na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, ipak je lako na tematskoj razini pronaći poveznicu s obzirom da se u oba djela govori o iščekivanju kraja. U jednom je riječ o kraju života, u drugom o kraju cijelog jednog svijeta, no u oba filma neminovnost završetka tjera junake na neuobičajene postupke.
Dražen Cukina
Upozoravajuća priča o opasnostima nekomunikacije
Film Marka Jukića Čopor kratkometražni je igrani film koji, na prvi pogled, ima poprilično jednostavnu radnju. Skupina vatrogasaca na čelu s glavnim likom Andrijom gasi manji požar u blizini pastirske kućice na otvorenom kamenitom području, a kasnije, nakon međusobnih pregovora koji postepeno eskaliraju u svađu, kreću na drugu lokaciju većeg požara. Međutim, saniranje zgarišta zapravo nije glavni fokus i određene se scene mogu interpretirati na više načina.
Naslov filma zaokuplja pažnju jer pojam „čopor” znači više životinja u zajednici poput vukova ili pasa. Vatrogasci u grupi poprimaju „vučju” agresivnost kada se pobune protiv Andrije i preuzimaju inicijativu odlaska, rušeći tako „alfa mužjaka” koji ih je vodio. Premda se vuk javlja u raznim ljudskim kulturama i puno starijim religijskim zajednicama, također je i biblijski motiv pa se film ujedno može tumačiti i kao religijska metafora u kojoj je Andrija mučenik pred svijetom koji za njega nema milosti. Tu ulogu preuzima jer ne iskazuje jasno svoje stavove i razmišljanja te se tako nepotrebno zamjeri drugima i dopušta okolini da ga nadglasa.
U početnim i završnim scenama filma se pojavljuje i motiv gorućeg grma koji Andrija gasi. Ovaj drugi „biblijski motiv” vatre koje zapravo nema, osim što pridonosi mistično-religioznoj atmosferi, odaje psihološko stanje Andrije kao vođe vatrogasne grupe koji polako, ali sigurno gubi autoritet i poštovanje ljudi oko sebe. Nisam siguran kako protumačiti taj motiv osim kao poziv na akciju koju Andrija ipak ne poduzima. Andrija isprva djeluje kao sposoban predvodnik koji drži sve konce u rukama, no sukob sa svojom djevojkom i gubitak kontrole nad ostalim vatrogascima otkriva njegove slabosti. Osobito je izražena njegova pasivnost i neiskrenost u odnosu prema djevojci koja dođe na zgarište kako bi donijela okrepu vatrogascima. Andrija odbije njezin prijedlog da dodatan slobodan dan provedu zajedno pod izgovorom posla, a drugim vatrogascima brani odlazak. Izgleda da svoje prave namjere ne želi priznati ni samom sebi, a scene gašenja vatre tamo gdje je više nema pokazuju njegovu smanjenu usredotočenost na posao.
Film se također može protumačiti kao istraživanje posljedica neizražavanja svojih pravih potreba i nedostatka komunikacije. Naime, postavljaju se pitanja što se točno dogodilo Andriji i zašto se ponaša prestrašeno? O tome se može samo nagađati, no očita je njegova nelagoda kada boravi u društvu ljudi s kojima zapravo ne želi biti. Možda je riječ o introvertiranoj osobi koja je doživjela traumu koja ju i dalje opterećuje? Podilazi li tuđim očekivanjima da bude u dobrim odnosima s kolegama i u romantičnoj vezi kada zapravo ništa od toga ne želi? Je li uopće sretan kao vatrogasac ili je shvatio da se time ne želi baviti u životu? Sve ovo i/ili ništa od ovoga može biti točno, ali jedno je sigurno; Andrija mora razviti samopouzdanje i asertivnost kako bi jasno prenio svoje želje.
Čopor predstavlja dobar primjer kako se vođa ne treba ponašati u grupi za koju je odgovoran. Film ne otkriva čitavu radnju, zbog čega gledatelji trebaju nagađati što se dogodilo u prošlosti likova i zašto se ponašaju na takav način. Prednost takvog „nepotpunog pristupa” su veća angažiranost publike koja treba odgonetnuti čitavu radnju, film Marka Jukića je pritom izbjegao zamku prevelike nedorečenosti.
Sven Toljan
Nepodnošljiva lakoća ljeta
Isprva se kratkometražni film redatelja i scenarista Davida Gaše, Niska trava, doima kao ležeran prikaz odrastanja, no brzo otkriva slojeve koji podsjećaju na estetski svijet Wesa Andersona i egzistencijalne nijanse Roya Anderssona. U film se ističe simetrija u kadriranju, a dvorišta s precizno uređenim zelenilom i rekvizitima u jarkim bojama djeluju poput slikarskih platna. Takav vizualni perfekcionizam, kao u stilu Wesa Andersona, služi kao kontrast skrivenim nemirima i suptilnim sukobima među likovima.
Kao i u filmovima Roya Anderssona, poput Svijeta slave ili Švedske ljubavne priče, narativom se u Niskoj travi prate univerzalne teme poput međugeneracijskih sukoba, frustracija i bijega. Statična kamera i voajerska perspektiva promatrača kroz živicu dodatno naglašavaju distancu između gledatelja i likova, stvarajući napetost i melankoliju.
Redateljska vizija Davida Gaše spaja humor i dramu, posebno u trenucima kad se dječja igra sukobljava s ozbiljnim obiteljskim konfliktima. Lopovi, kako ih se naziva, nisu samo djeca koja se igraju skrivača, već su i simboli skrivanja, bijega i promatranja tuđih života. Ta igra, isprva komična, postaje metafora za ljudske odnose i nesporazume, dok završna scena zaprašivanja komaraca donosi svojevrsnu katarzu. Dim koji prekriva dvorišta ne samo da uništava “štetočine” već simbolizira zamućenje granica između stvarnog i prikrivenog, unutarnjeg i vanjskog.
U Niskoj travi uspješno se balansira između estetske preciznosti i egzistencijalne refleksije, dok istovremeno ostaje ukorijenjena u lokalni kontekst. Ovom kombinacijom univerzalnosti i lokalne specifičnosti, Gašo dokazuje da je hrvatska kinematografija itekako sposobna proizvoditi djela koja dobro komuniciraju s publikom. Osvajanje Grand Prixa na Danima hrvatskog filma i specijalne nagrade na Sarajevo Film Festivalu samo su počeci za ovog mladog autora čije budući radove možemo iščekivati s nestrpljenjem.
Karolina Hosu
