Nakon projekcija ukupno stotinu i dvanaest filmova, nagrade 22. izdanja ZagrebDoxa u subotu, 25. travnja dodijeljene su na intimnoj svečanosti lišenoj festivalske pompe. Dvadeset takmaca za najbolji međunarodni film natjecali su se za Veliki pečat i posebno priznanje Međunarodnog žirija Davida Borensteina, Olivera Sertića i ovogodišnjeg dobitnika Počasnog pečata za životno djelo, Christiana Freia, a Regionalni žiri sačinjen od Dalije Dozet i Clare Trischler birao je najuspjeliji od osamnaest regionalnih konkurenata. Odluke Međunarodnog žirija svjedoče o očiglednom zanimanju za angažirani dokumentarizam, kao i za pripovijedano i hibridno oblikovanje dokumentarnog sadržaja. Veliki pečat dodijeljen je Lisici pod ružičastim Mjesecom (Roobah va Mah soorati) Mehrdada Oskoueija i suredateljice Soraye Akhlaghi, dvojcu ne tako učestalom u dokumentarizmu. Naime, umjetnički nadarena šesnaestogodišnjakinja afganistanskih korijena koja u beznadnim okolnostima iz Irana nastoji izbjeći u Europu i osloboditi se mnogo starijeg, nasilnog supruga ujedno je i suredateljica filma, montiranog od sirovih snimaka s mobitela i animiranih sekvenci njezinih akvarela. Iskusni iranski dokumentarist Oskouei otkriva se kao osoba od toliko povjerenja da ga Soraya unatoč izostanku rodbinskih veza naziva ujakom, pa tečnost filma podređuje strpljivom bilježenju neuspjeha i nasilja koje je proživjela tijekom pet godina snimanja.
Nerijetko smrtonosne ilegalne migracije u Europu i nasilje sveprisutno u iranskim prinudnim brakovima u Lisici pod ružičastim Mjesecom nisu apstraktne brige. Tijekom mnoštva propalih “igara,” slenga za pokušaje bijega u Europu, Soraya u kombiju nakrcanom ljudima uspijeva uhvatiti kadrove očaja i bijesa bjegunaca koji u tmini slučajno gaze po tuđoj dojenčadi. Sorayjine “igre” godinama podbacuju jer obilno isplaćeni šverceri nenajavljeno odlaze i bjegunce ostavljaju u pustarama i obraslim poljima. Dok se opetovano ne uspijeva pridružiti majci koja je davno izbjegla u Europu, Soraya događaje komentira snimkama koje šalje ujaku, a prostor emancipacije pronalazi u nevjerojatno kompetentnim ilustracijama i skulpturama. Stalni likovi klauna, lisice i ružičastog Mjeseca u Sorayjinom radu njezin su način shvaćanja proživljenih užasa, kao i figure mudrosti koje sama stvara u izostanku zbiljskih sugovornika. Uz smionu diverzifikaciju registra animiranim sekvencama, film predstavlja necenzurirani katalog zbilje ilegalnih migracija, što je Međunarodni žiri sažeo kao “prikaz aktualne globalne teme kroz sirovu i intimnu perspektivu jednog nezaboravnog lika”.
Posebno priznanje u Međunarodnoj konkurenciji pripalo je Srebru (Silver) Natalije Koniarz, koja je ujedno nagrađena za najbolji film redatelja mlađih od trideset i pet godina. Koniarzin prikaz nevidljivog svijeta bolivijskih rudara u Potosíju, gradu oblikovanom stoljećima rudarenja srebra u planini Cerro Rico, uspješno spaja pripovjednu kontekstualizaciju teme sa sinestetskim prosedeom. Na početku filma – radi epskog učinka priče uokvirene širokim, anamorfnim kadrom – saznajemo da se srebro u Potosíju rudari još od španjolske kolonizacije u šesnaestom stoljeću, kad je lokalno stanovništvu bilo prisiljavano na mjesece robovskog rada u rudniku bez mogućnosti izlaska, kao i da nastavnici u oskudno opremljenoj školi djecu poučavaju o rudniku koji je ujedno “Bog i vrag” te bolivijske muškarce uzima prije nego što navrše četrdesetu. Koniarz očuđenje postiže fokalizacijom filma gledištima djece koja se igraju na nevjerojatnim pejzažima metalizirane planine i čin rudarenja poimaju kao ritual sazrijevanja. Njihovu perspektivu napuštamo kad s rudarima ulazimo u planinu, koju Koniarz izvanrednim dizajnom zvuka i prigušenom kamerom pretvara u sinestetsko iskustvo. Uz titravo osvjetljenje svjetiljkama koje su rudarima privezane na čela i uznemirujuće šumove, preznojeni rudari traže žile srebra koje mogu preprodati tvrtki koja izrabljuje proto-kapitalizam vrlo nalik negdašnjem robovskom radu. Film promatračkim registrom ne nudi katarzu za prikazane likove, a Koniarz film zatvara činjenicom da je Cerro Rico od početaka rudarenja posvjedočio smrtima više od osam milijuna rudara.
Za razliku od angažiranosti Međunarodnog žirija, članice Regionalnog žirija nagradile su dva neuljepšana prikaza ruralnog Balkana, vrijedna jer izmiču sklonostima samoegzotizacije i obrću značenje pastoralnih prizora. Dozet i Trichler su Veliki pečat dodijelile filmu Planina se neće pomaknuti (The Mountain Won’t Move) slovenske dokumentaristice Petre Seliškar, koja se na nekoliko mjeseci pridružila Zekiru, Zarifu i Zaniju, makedonskoj braći koja svake godine u planinama skrbe za obiteljsko stado ovaca. Seliškar je u filmu nezainteresirana za zanatske intervencije u snimljeni sadržaj i ikakvo estetsko oblikovanje. Njezina je kamera podređena funkcionalnosti priče, a pejzažni kadrovi pastoralnog gorja mnogo su rjeđi od sirovog realizma njihove neuredne kolibe, zahtjevne svakodnevice i glumljene zrelosti. Unatoč značajnim razlikama u dobi, braća dijele dužnosti odvođenja ovaca na ispašu i brige za krave, sami kolju životinje koje potom kuhaju, prtljaju po zastarjelim mobitelima bez signala i skrbe za imanje. Sukladno tumačenju žirija da Seliškar “razotkriva tradiciju koja nestaje u suvremenim društvu te bilježi i surovi planinski krajolik i nježne veze među likovima”, tradicije poimanja životinja kao sredstava za ljudsku uporabu i napuštanja obrazovanja radi života u bijedi izložene su bez vrijednosne ocjene, pa opravdanost egzistencijalne krize tinejdžerskog Zarifa – koji je nevoljan nastaviti obiteljsku djelatnost – sami ocjenjujemo temeljem viđenog sadržaja. Seliškar naslov filma izvodi iz završnog govora najstarijeg brata, Zekira, koji se s bratovom odlukom miri tumačenjem da će se oni uvijek moći opredijeliti za različit život i napustiti planinu, koja je jedini vid tradicije koji se “neće pomaknuti”. Posebno priznanje predano je kratkometražnoj Mirnoj dolini (Serene Valley) mladog hrvatskog dokumentarista Sebastijana Borovčaka, koji pejzaže ličkih “mirnih dolina” razotkriva kao poprište tragedije i nepravde. Uz mnogo više zanatske artificijelnosti, Borovčak jalove razgovore novinarke Tamare – koja traži nestalog imigranta Adnana, čiji se trag zagubio na ličkom selu – s lokalnim stanovništvom i policijom, montira u opreci spram nijemih općih planova ličkog sela. Saznajemo da su Borovčakovi pastoralni pejzaži uvelike minirani, a i da su mnoga tijela migranata koji su na njima preminuli često pojedena ili rastrgana od divljih životinja prije nego što ih vlasti mogu pronaći. Unatoč tumačenju Dozet i Trichler da “ovaj dramaturški elokventan film precizno prati protagonisticu u želji da otkrije odjeke nestalih, nudeći nam poetsku perspektivu dok postavlja pitanja o ljudima koje europski migracijski sustav odlučuje zaboraviti”, sekvence Tamarinih razgovora bezoblične su i besciljne, a naličje migracijskog sustava izravno je adresirano tek Borovčakovim završnim komentarom o broju migranata koji su u Europi nestali, jer regionalne podatke nemamo.
Konačno, dobitnici Malog pečata za najbolji kratkometražni film žirija sastavljenog od Jamillah van der Hulst, Joze Schmucha i Olekseja Jeroščenka, kao i nagrade Movies That Matter žirija u sastavu Ondrej Kamenički, Maja Prettner i Lidija Zelović te priznanja udruge FIPRESCI kritičarki Petre Belc, Isabel Jacobs i Ane Stanić svjedoče o otvorenosti tematski i formalno različitijim naslovima. Mali pečat dodijeljen je izvrsnoj Omami mađarskog redatelja Martina Herra koji je – kombiniranom tehnikom presnimavanja razgovora sa svojom bakom na zrnate monokromatske fotografije dopunjene transkripcijom njihovih replika – intimno ocrtao značaj nadilaženja klasnog, statusnog i kulturnog pripadanja koje nas udaljava od baka i djedova. Premda Herrova lucidna i duhovita baka ne uspijeva shvatiti kulturne reference koje filmaš umeće u razgovor, stavovi koje u osamljenosti oblikuje o smrti, obitelji i svrsi premašuju sve što ju razlikuje od mladog unuka koji se obrazovao kao dokumentarist. Nagrada Movies That Matter za film koji promiče ljudske prava predvidljivo je pripala hvaljenoj međunarodnoj uspješnici Lomeći prepreke (اوزاک یوللار) redateljice Sare Khaki i redatelja Mohammadreze Eynija. Film je razuman izbor zbog svoje osebujne junakinje, razvedene bivše primalje Sare Shahverdi, motociklistice koja postaje vodeće političko lice u svojem konzervativnom iranskom selu. Sara patrijarhalne norme izaziva protivljenjem dječjim brakovima i zakonima koji žene zakidaju za nasljeđivanje zemlje, a djevojčicama opipljiv prostor emancipacije pruža podučavanjem vožnje motocikla. Autentičnost Sare kao protagonistice i objektivan pristup njezinim neistomišljenicima nadoknađuje činjenicu da su Khaki i Eyni snimili formulaičan “angažirani” film, što u prikazanim sociopolitičkim okolnostima nije preozbiljan grijeh. Predstavljena Petrom Belc, Isabel Jacobs i Anom Stanić, međunarodna udruga filmskih kritičara FIPRESCI nagradila je kratkometražni Slet 1988 Marte Popivode, eksperimentalni film o plesnom nastupu Sonje Vukićević na proslavi Dana mladosti u Jugoslaviji 1988. godine. Čitanjem dnevnika tinejdžerice koja 1988. godine odrasta u stambenoj zgradi povrh neonskih kadrova Vukićevićkinih napetih tetiva, Popivoda individualno iskustvo sazrijevanja usred ideoloških mijena ukršta s tjelesnošću plesačice koja funkcionira kao metonimija za političke sukobe koji će uslijediti nedugo nakon njezinog nastupa. Dakle, “pun eksplozivni potencijal medija upotrijebljenog s jasnom umjetničkom vizijom” iz tumačenja žirija odnosi se na Popivodino inoviranje stereotipne forme dokumentaraca o raspadu Jugoslavije. Unatoč činjenici da su nagrade 22. ZagrebDoxa dodijeljene doista uspjelim filmovima, logika ocjenjivanja dokumentarizma otvara vitalno pitanje ovog žanra, koje među kritičarima i dokumentaristima mora ostati predmetom dijaloga. Naime, dužni smo osvijestiti i održati ravnotežu između ocjenjivanja potresnosti i društvene relevantnosti izvanfilmske teme i ocjenjivanja filmskog uspjeha da se ta tema prikaže na formalno i pripovjedno primjeren način.
