Jedan plus jedan jednako je… TRI! Jer, osim prvog, vidljivog svijeta imamo i onaj drugi, koji je onkraj toga. No, onkraj ove razdjelnice života i smrti, u materijalnom smislu živog i neživog, postoji i… TREĆI SVIJET.
Ovako bi nekako – vrlo slobodno parafrazirano – tekla pripovijest što stoji u podlozi poetske hermeneutike dokumentarca koji je ovoga ljeta pobudio ponajviše pozornosti tzv. urbane populacije na ovdašnjim nam bliskim prostorima, Hrvatske i “Regije”. Treći svijet (2025) Arsena Oremovića, naime, pozabavio se misterijem genijalnog, istoimenog albuma zagrebačkog art-rock sastava HAUSTOR. Iako je ova ploča nastala još davne, “post-novovalne” 1983., a kao vinil se na tržištu pojavila sljedeće, 1984. godine, ona je svoj put na panteon jugoslavenskog rocka mukotrpno gradila kroz desetljeća što su uslijedila. Mogli bismo reći zapravo, da je svoj timing iliti kairos pronašla baš danas. Treći svijet, u političkom smislu, mogao bi biti ono što u suvremenosti stoji između tzv. zapadnog neoliberalnog kapitalizma i “istočno-barbarskih” oligarhijskih poredaka pod egidom današnje Rusije i njezinih polit-saveznika.
No, Treći svijet jest i svijet umjetničkog. Između programirane logičke racionalnosti tehno-znanosti i nagonskog surovo-sirovog nacional-barbarizma, stoji… intuicija. Mnogi bi se složili da nam upravo umjetnička intuicija nudi spasenje. I to onda kad “Treće zemlje za čovjeka nema”, u izričaju iz Kafkinih Dnevnika. Wow! Zar, doista? No, ne zovu li jednog od Haustorovaca baš – KAFKOM? Naime, saksofonist u bandu jest Damir Prica, CAPRI, no znan još i kao Kafka! A tko je, nego Franz Kafka, proročki lucidnije opisao svijet u kojem živimo i to još prije više od jednog stoljeća. Kafkijanski programirano ludilo u ars-formi nudi nam i Haustor. Dobro, dobro, ne baš… ali dopustite piscu ovih redaka slobodu improvizacije.
Dokumentarac je ovo o kojemu ne mogu pisati bez izrazite pristranosti. Tako da sama umjetnička forma filma s nazivom Treći svijet ne može nadvladati bazični muzički doživljaj kojemu sam se toliko puta, immer wieder, predavao svih ovih godina. I DA, baš svaki put kad sam stavio ovu ploču na gramofon ili kasetu u stari kazić. Jer, kino-forma ovdje je tek podloga za mnogo dublji osjećaj pulsirajućeg ritma mrkle bas-linije, ali i “tvrdog i tamnog” bubnja Srđana Gulića. Što znači da su se i gitara, te saksofon, kao i cijela bulumenta instrumenta latino-američke provenijencije – poput glazbala iz AYLLU instrumentarija, panovih svirala, siringi, talking druma… – sretno stopili u muziku pobune, otpora iz pozicije zemalja tzv. trećeg svijeta, ali i originalne poetske licencije s oznakom koju tada nazivasmo i… WORLD MUSIC. DA, nije se moglo o ovome reći ništa manje pompozno i laudatski pretjerano od upravo podastrtog! Stoga će i ovaj diskurs do svoga kraja ostati više u i o glazbi Haustora, negoli o Oremovićevu filmu.
Hej, pa još ne spomenuh dvojicu glavnih protagonista filma poimence!? Dramaturgija je vezana, naravno, uz priče o odrastanju i umjetničko-ljudskom sazrijevanju Srđana SACHERA i Darka RUNDEKA. Uvod i sam početak filma žovijalno nas smješta u prostor dokumentiran kroz snimke najglasovitijeg teatra onog vremena. Prva slika Trećeg svijeta jest ona Dunje Koprolčec kako najavljuje najvažniju predstavu KUGLA-glumišta, performans s naslovom Priče o djevojci sa zlatnim ribicama i cirkusu Plava zvijezda (1979). Tu negdje u pozadini je i prostor gdje zajednički vježbaju prvi Haustorovci. Ali… i AZRA i FILM. No, ne samo oni… Ovaj prostor kod Studentskog centra bio je malena baraka obojena crnim katranom u kojoj se skrivaju umjetničke komune. Multimedija par excellence! Glazba, teatar, slikarstvo, skulptura… sve u znaku (post)avangarde. Slijede priče Sachera i Rundeka o »djetinjstvu u Zagrebu« (Agramu, rekao bi još jedan glasoviti “Zagrepčanec od formata”, Miroslav Krleža!). Rundek je odrastao u mom sadašnjem kvartu, Trnju, dok je Sacher iz samog centra, blizu Marulićeva trga. Priče o odlasku u nacionalni teatar, s jedne strane, te o igranju košarke na školskom igralištu, zapravo su inverzije kasnijeg umjetničkog habitusa. Jer, Rundek je čovjek od teatra, dok je Sacher bio onaj zaigrani eksperimentator u art-izričaju.
Dio filma o Haustorovcima danas, smjestio se na tri lokacije: u Svetu Nedelju, Split i Zagreb. Naime, Oremović je u cijeloj inicijalnoj ideji pratio i okupljanje članova banda, u periodu iz 2022. i 2023., eda bi oni zajedno ponovno odsvirali naslovnu pjesmu albuma u dub-tempu, te konačno oživjeli i neke staro-nove materijale, što su bili odbačeni prilikom snimanja albuma iz 1984. Tu u priču filma ulaze i drugi akteri. Ponajprije se pojavljuje Sanda Hržić, Rundekova cjeloživotna umjetnička savjetnica. Ona govori o svojoj podršci u maskiranju za nastupe. Tu je i ultimativno važan studijski snimatelj – tada još neshvaćenog – remek-djela pod nazivom Treći svijet, Željko Brodarić Jappa. Na kraju, last but not least, pojavljuje se i glazbeni urednik tadašnjeg Jugotona, Siniša Škarica. Dakle, band u re-unionu, snima ponovno one poznate pasaže slow-reggaea, ritmičnog duba basa i bubnja, te pjevne gitare Zorana Zajeca koje baš nitko kasnije nije mogao ponoviti (pa ni ZEX sam!) u njihovoj nekonvencionalnoj atmosferičnosti.
Unutar evokacije prošlosti i ponovnog skupljanja postave Haustora iz Trećeg svijeta, Oremović radi malo vlastitih intervencija u čistu dokumentaciju. Uz pametno nizanje i uporabu arhivskog materijala, tu su i pasaži frenetičnog montažnog slaganja svih segmenata snimljenog tijekom filma pri njegovu kraju, te nadasve lirsko-poetični prikazi mora, gdje su prizori iz Tivta.
Tivta?? DA, tamo je mladi Sacher bio na odsluženju vojnog roka i baš je tamo nastao materijal za ovaj album. Jest, sjećam se da je ploča, u trenutku pojavljivanja odbila mnoge dotadašnje fanove banda, te je izazivala i sljedeće, spontano pitanje: Pa kaj je sad ovo? Jer, prijašnji obožavatelji, posebično po hitu Moja prva ljubav, teško su svarili drugi album banda. (Pisac ovih redaka, da se pohvalim, ni tada nije dvojio da se radi o ultimativnom masterpieceu u art-rock-jazzy idiomu). Bio je to svojevrsni amalgam reggaea i free-jazza, ali u inovativnoj rock-maniri – nekaj između Naturalne Mistike i Cul-de-saca… baš na pop zarazni i pametno privlačni Haustor-artrock-način! Ne, nisu Haustorovci slučajno bili – uz EL ORG i ŠARLA iz Beograda – jedini predstavnici ZGB-novog vala na čuvenom Bienalleu 1981., kao predgrupa Andy Gillu i njegovu marksističkom-discu GANG OF FOURA!
Što je Treći svijet kao film danas meni, kao pristranom pokloniku kulta albuma? Prilika za svjedočenje o ultimativnom otkupljenju bolje nam prošlosti! Sprega umjetničkog nerva inovacije i aktivističkog uobličenja bunta za pravedniji svijet.
“Ustani i kreni, stražari su otrovani, konji su spremni, Ustani i kreni, magla se digla, vani zora rumeni … Još jednom pogledaj taj Zid… na Tebe čeka Treći svijet i mi te čekamo(!).”
Gledam u Zid i… čekam benjaminovski-mesijanski (Sacherov i Rundekov?) poziv za Pravednošću Gottesbewalt. (Melankolični i nostalgični iskaz čežnje, ali i principa nade, jest za mene i jedini mogući kraj ovog navlastitog mi solilokvija….)
