Negdje tamo na prijelazu na zadnju trećinu filma, Tin Castle glavni junak izjavi: „Moraš plivati niz struju, nema druge.“ I time je sažeo kredo svih proletera, prekarijata i drugih prokletnika cijeloga svijeta, za sva vremena. U Cannesu nisam bio četrnaest godina i moram biti iskren: nedostajao mi je. Svi i sve najvažnije iz filmskog svijeta jednom se godišnje nalazi u tom turističkom francuskom gradiću na moru (kolega Pavičić bi rekao u Makarskoj na steroidima) i radi se posao. Filmovi se projiciraju, predstavljaju, promoviraju, planiraju i produciraju; ali i gledaju. O filmovima se govori i razmišlja, zbog njih se kuka i slavi. Sve su projekcije krcate, svi su paneli ispunjeni do posljednjeg mjesta, na ručkovima i domjencima uvijek nedostaje koji stolac ili – pogotovo u slučaju partyja – pozivnica. Ove je godine na festivalu bilo akreditirano sveukupno 60-ak tisuća gostiju (festival i industrija). Cannes ima budžet od 30-ak milijuna eura. Cannes je centar filmskog svijeta. Nakon višegodišnjeg natezanja s Netflixom i inim streamerima danas se može ustvrditi: centar autorskog filmskog svijeta. U takvoj košnici prvo se obavlja posao (ZagrebDox čiji sam izvršni direktor ove je godine postao partnerski festival Cannes Docsa), a potom se kusa med.
To bi značilo svakodnevno buđenje u 7 ujutro ne bi li se nabavile ulaznice za dijelove dana kada nema sastanaka, panela i networkinga. Spava se malo, jurca puno. Niz struju se mora ići, a što te od ulaznica dopadne: dobro je da te dopalo. Možda je i to razlog zbog kojeg volim Cannes. Vraća me u doba matineja nedjeljom kad se prije ručka išlo na vrlo predvidivu misu, a potom u vrlo nepredvidivo kino. Mise sam negdje putem izgubio, kino je ostalo.
Domovi i kuće – lajtmotiv festivala
Prvi canneski film pa… ljubić. I to kakav! Zaljubljeni su ptiči ustvari medvjedi, mrki i smeđi – jedan iz Francuske, a drugi iz Poljske. Kamiondžije bez doma, zaljubljeni usred znojnih, pretilih i dlakavo proćelavih četrdesetih. Vrlo zaljubljeni, vrlo strastveni. Ukoliko je Ang Leejeva Planina Brokeback američka gay romansa, Flesh and Fuel (r. Pierre Le Gall) je pak klasičan europski blend nježnog i žestokog u kojem se usamljenost, žudnja i naslada kovitla sve snažnije i iskrenije kako film odmiče. Mane su mu tanašan scenarij i velike diskrepancije glumačkih izvedbi. Naravno, Alexis Manenti briljira – njega će se neki sjećati iz antologijskog kratkog Veličanstvenog govora Nicolasa Chauvina (r. Benjamin Crotty, 2018.), a svi ostali iz brojnim nagradama ovjenčanih Jadnika (r. Ladj Ly, 2019.). Ostatak glumačke ekipe ni izdaleka nije na njegovoj razini. Ono što će se pak kasnije kroz festival iskristalizirati jest kako je u ishodištu gotovo svakog filma (koji me dopao) dom, tj. kuća. Junaci Le Gallovog filma su muškarci bez doma. Međutim, već sljedeći film kojeg sam pogledao je posve nastao u jednom točno određenom njujorškom domu, onom Dukea Ellingtona.
Dokumentarni film Once Upon a Time in Harlem Williama i Davida Greavesa srušio je zasigurno mnoge rekorde. Sniman jedne ljetne večeri 1972. godine svoju je premijeru dočekao pedeset i četiri godine kasnije. Kakva šteta, i kakvo blago! Blago jer u njemu se nalazi plejada ključnih predstavnika afroameričke umjetničke i političke scene koja je iznjedrila tzv. Harlemsku renesansu. Kod nas manje poznat kulturno-politički pokret koji je utro put produkciji, popularizaciji i valorizaciji afroameričke umjetnosti, ali i širem političkom buđenju. Film je iznimno zanimljivo sadržajno tkivo koje su zaneseno, ponosno i predano protagonisti filma proučavali, secirali i analizirali. Priznajem, osjećao sam se gledajući ovaj film poput protagonista Jamesa Huberta „Eubieja“ Blakea, skladatelja i pijanista, koji je u jednom trenutku uzviknuo: „Pa ja ovdje gotovo nikog ne poznajem!“ I to je divno. Očekujući film o jazzu dobio sam film o nečemu što ne poznajem, o nečemu toliko dalekom da je neprocjenjivo egzotično i zanimljivo. A sad i o rekordima i štetama. Snimljeni materijali na 16 milimetarskoj filmskoj vrpci čamili su desetljećima u arhivi autora Williama Greavesa u društvu pomno ispisanih montažnih uputa, bilješki, ideja i koncepata. Desetak godina nakon Williamove smrti njegov sin David dovršava film, a zanimljivost je kako je on bio i jedan od snimatelja. Razgovor nakon projekcije izmamio je i suze – kako onih u publici, tako i onih Davida Greavesa na pozornici. Kakva je pak šteta da se protagonisti nisu nikada vidjeli u svom punom sjaju te ljetne harlemske večeri. Doduše, poznavajući ljude – možda je to i jedan od razloga zbog kojeg se na film čekalo više od pola stoljeća.
Nove kuće, novi filmovi. Prva koja slijedi jest ona na periferiji grada, u dalekoj Kostariki. Forever Your Maternal Animal je novi film svjetski priznate autorice čiji smo festivalski hit Sanjam električne snove imali u Hrvatskoj priliku pogledati na 20. Zagreb Film Festivalu. Valentina Maurel nam iznova pokazuje kako se od jednakih sastojaka može napraviti različita jela; ili od cigala zgrada, naravno. Iz starog je filma uzela dvoje glumaca (Daniela Marin Navarro i Reinaldo Amien Guttierez) i njihove likove (izgubljenu kći i zabludjelog oca), ali i tematsku preokupaciju zvanu obiteljski odnosi kroz redefiniciju uloga djece i roditelja. Forever Your Maternal Animal ne oslanja se na samo dvoje spomenutih glumaca, u njemu su još dvije žene – jedna odsutna majka (Marina de Tavira) i jedna smetena mlađa kći (Mariangel Villegas). Već se godinama čini kako najobičnije priče na ovako neobičan, poetičan i začudan način mogu iznjedriti samo južnoameričke kinematografije. Igre (ne)moći, (ne)prepoznavanja i (samo)svijesti u filmu Valentine Maurel koketiraju s paletom filmskih žanrova (drama, triler, horor) a da bi se na kraju ispostavio kao punokrvni arthouse film koji zna i osjeća nešto što mi tek moramo osjetiti, naučiti; barem naslutiti. Opisna sintagma se sama nameće u latinoameričkom svijetu: magični realizam. Pamtljivo djelo iznimnih glumačkih ostvarenja, slojevitog i dinamičnog scenarija koji u vlastitom kodu ima sjajno ispisan, a potom i podjednako umješno režiran kaleidoskop zbivanja, ljudi i odnosa čije se slike sa svakim trzajem i svježom zrakom svjetlosti iznova mijenjaju.
Što je kuća bez djece?
Na početku citirani plivač niz struju je pater familias koji je sve no običan otac na čelu sve no obične obitelji. Osim što ih sveukupno ima dvanaest pod krovom jedne uz cestu parkirane kuće na kotačima, oni su pripadnici Irskih Putnika, nomadske etničke skupine kojoj je široko polje ono najvažnije. Redatelj Alexander Murphy svoj je promatrački dokumentarni drugijenac Tin Castle snimao tijekom posljednjih šest godina i stvorio rijetko pozitivan, vitalan i dobroćudan portret ljudi koji žive po svojim pravilima. Konj u štali, hrtovi u kavezima, divlji zec u šumi na oprezu. Obitelj = ljubav. Pritisci suvremenog društva su vidljivi, ali nikada u prvom planu, osobni strahovi ne zasjenjuju sjaj njihove međusobne povezanosti, svijet koji ih okružuje ne zadire u njihov identitet. Dokumentarni dragulj zasigurno će pronaći put i do naših festivala, ukoliko se prilika pruži možda već na sljedećem ZagrebDoxu!
Nova kuća: planski sagrađena. Novo dijete: jedno, ne njih deset. Novi film: AQUÍ. Kod nas manje znan portugalski filmaš Tiago Guedes s ovim filmom teško da će doći u naše kino dvorane. Nadam se da se varam, ali ne vidim puno prostora na hrvatskoj festivalskoj sceni za film od gotovo tri i pol sata. Sjedeći tako na svečanoj svjetskoj premijeri nekih desetak metara od ekipe svako ustajanje u mračnoj kino dvorani peklo je kao da sam i sam radio na filmu. A ustajanja je bilo. Ljudi nisu bili spremni za distopijsku filozofsku fantazmagoriju o dječaku koji kao da pada s neba na ovaj naš svijet i postavlja sva ključna ljudska pitanja, radi sve tipične ljudske pogreške i slavi vlastite ljudske pobjede, a da pri tom ne izgleda kao čovjek već kao mitsko biće, svetac čak. Guedes je naime svoje djelo koncipirao kao filmsku interpretaciju Isusove trilogije nobelovca Johna Maxwella Coetzeeja. Šetajući sutradan s jednog netvorkinga na drugi susreo sam Guedesa kako hoda ulicom. Jučer u smokingu sluša ovacije (preostalih) gledatelja, a danas anonimno šeće pod jakim mediteranskim suncem. Zahvalio sam mu na filmu i rekao mu ono što sam zna, ali dobro je čuti i od stranca na cesti. Rekao sam mu kako mi je drago da sam izdržao prvih sat vremena filma i odlučio ostati do kraja no matter what. Gledateljsko se (s)trpljenje isplatilo, nakon što se uđe u film u njemu se lako do kraja ostaje. Čudesan film čudesnih glumaca i jednog vrlo, vrlo hrabrog redatelja. Ukoliko sam dobro vidio i nobelovac Coetzee je bio zadovoljan interpretacijom svojih romana nakon odgledanog filma.
Nepodnošljiva lakoća ubijanja
Odlazeći u Cannes samo sam jedan film zaista želio i planirao pogledati. Minotaur ruskog majstora u francuskom egzilu Andreja Zvjaginceva. Nekoliko sati prije odlaska iz grotla svjetskog autorskog filma sjedim u kinu. Posljednji film je upravo taj kojeg sam i želio pogledati. Plivanje niz rijeku se ponekad isplati. Ostale su na meni barem dvije lijepe modrice bez kojih sam komotno mogao (pre/do)živjeti ovogodišnji Cannes (When the Night Falls Daniela Auteuila i Visitation Volkera Schlöndorffa), ali na kraju je misija uspjela!
Prvi susreti sa Zvjagincevim su bili oni koje ću zauvijek pamtiti. Povratak je bio razarajuć, Izgnanstvo umalo fatalno. Dani su trebali za oporavak od takvih filmskih eksplozija… Minotaur nije takav film, ali jest uspio film. Sve ono čega se najviše bojimo, ono neizrečeno, nevidljivo i prijeteće u mraku (uma, svijeta – tako svejedno) u ovom se filmu odmah vidi. Uspješan poduzetnik, provincijski špediterski tajkunčić vodi lukrativnu firmu i ima sve. U prvim kadrovima to vidimo: prekrasna kuća, skup auto, brižna majka u gostima, supruga ljepotica i poslušan, nježan sin. Njegovo je ime Gleb, a film o njemu se zove Minotaur, ne Asterion. Zvijer se budi jer… majka je dosadna, sin je slabić, a supruga nevjerna. Država mu zaglibljuje u rat, prijatelji su prijetvorni, lokalni politički Levijatan nezasitan.
Postoji jedan film kojeg su mnogi zaboravili: Ubiti je lako. Kako se u filmu otkriva – baš i nije. Kako nam Minotaur pokazuje – baš i je. Sve je stvar mjesta i vremena; konteksta rekli bi. Suvremena Rusija je to mjesto, a vrijeme je sada. Ubiti izravno, neizravno, činom istinskog nasilja, na prevaru, jer se mora, jer se želi, jer se dogodilo, jer se isplaniralo… Gleb može sve. Gleb je spreman na sve. Sve za svoj svijet za kojeg se tako namučio.
Zašto su svi ti ruski filmovi tako ruski?
Cannes
Cannes se promijenio. I kao grad i kao festival. Narasli su. U tvrđavi turizma stoji tvrđava filma. Drugačija no što je bila prije 14 godina. Puno se toga promijenilo u svijetu (filma). Zašto je sve europsko tako europsko? Čini se da je to zato što se može samo ono što se može. Cannes je naša priča, naš svijet. Koliko ćemo ga čuvati, održavati, glancati i paziti: ovisi samo o nama. Nije bez mana ali je najbolji kojeg imamo.
