Vera Zima (1953-2020) – snaga, vedrina i autentičnost

23.11.2020.

Vera Zima rođena je 21. ožujka 1953. godine u Metkoviću kao Vjeročka Zuska Zimova, po ocu, vojvođanskom Slovaku koji je prethodno doselio u Dalmaciju. Svoj je profesionalni put započela dolaskom u Zagreb 1973. u klasi s legendama hrvatskog glumišta Željkom Vukmiricom, Mladenom Vasarijem i Darkom Srićom, a pritom je najviše uživala raditi s lingvistom Bratoljubom Klaićem. Ovom bi profesoru u zasluge pripisivala i svoju snažnu dikciju, neobojenu regionalnim govorom rodnoga kraja, onu iste koja će njezina utjelovljenja pred kamerama učiniti vječnima.

Na filmu je debitirala 1975. dugometražnom igranom Kućom Bogdana Žižića. Prvu veliku filmsku ulogu dobiva već 1977. u Mećavi Antuna Vrdoljaka, gdje igra uz bok Ivi Gregureviću kao glumačkom partneru. Već od samih početaka, Gregurević je jedan od stupova i “čuvara” njezine karijere jer uz njega ulazi u svijet filma i televizije te igra svoje najpoznatije uloge. Naime, televizijski je format presudio da ih javnost najbolje upamti po izvedbi bračnog para Kosmički u seriji Odmori se, zaslužio si Gorana i Snježane Tribuson (2006-). Potvrda tome komentari su rastuženih gledatelja pod vijestima o smrti na društvenim mrežama gdje Zimu oslovljavaju upravo imenom junakinje Ruže Kosmički i oplakuju zajedno s Markom (Gregurević) koji nas je napustio godinu ranije. Uz Gregurevićevo ime Zima vezuje i dio svoje filmske karijere obilježen ostvarenjima rodoljubne poetike.

Stasavši 1970-ih u kontekstu politiziranih modernističkih tendencija jugoslavenske kinematografije, Zima se radom priklonila strujama nacionalno-liberalne i komparativno konzervativne orijentacije koje će do izražaja posebno doći ratnih i poratnih 1990-ih godina. Po osamostaljenju Hrvatske igra u naslovima ratno-domoljubne tematike poput Vukovar se vraća kući (1994) Branka Schmidta i Treća žena (1997) Zorana Tadića, ratnom hommageu Trećem čovjeku (The Third Man, 1949) Carola Reeda. Potom u Četveroredu (1999) Jakova Sedlara i Bogorodici (1999) Nevena Hitreca. Ranih 2000-ih vraća se, pak, romantiziranim povijesno-domoljubnim projektima Antuna Vrdoljaka u filmu (2004) i televizijskom serijalu (2005) Duga mračna noć. Ovdje joj redatelj-scenarist proširuje ulogu majke ne samo zbog njezine rane uloge u filmu Mećava, već i tumačenja sada već tipskih uloga snažne patrijarhalne žene kakvima se redovito potpisuju rodni stereotipi hrvatske filmske etike i estetike. Upravo takve bit će i uloge u spomenutim situacijskim komedijama koje također konveniraju patrijarhalnoj tradiciji reprezentacije žene. Ruža Kosmički kao majka i kućanica postala je televizijski uzor svojom odlučnošću i ženskom autoritativnošću u okvirima naše tradicije nasuprot Ivi Gregureviću kao tipičnom sredovječnom hrvatskom muškarcu.

No Zima će za sebe reći da je unatoč svom izvorno plahom imenu potisnula plahost i ženske nježnosti kako bi opstala u muškom svijetu, u kojem društvene, kao i one filmske i kazališne uloge pišu dominantno muškarci. Službeni filmski debi kao akademske glumice kod Vrdoljaka pretpostavljao je prikaz obnaženog tijela, čega se mlada Pločanka unatoč ustručavanju zbog manjka iskustva i svojih godina, te društvenih i filmskih konvencija ipak nije bojala. Vjeročka odvažno utjelovljuje senzualnost mlade Maše. Time svakako provocira konvencije, premda u Mećavi, kao ni u ostatku karijere ne subvertira rodne stereotipe. U nadolazećim sporednim ulogama u filmovima Treća žena ili kino-uspješnici Blagajnica hoće ići na more (2000) Dalibora Matanića ipak možemo, u okvirima vremena nastanka, prepoznati i pro-feministički, emancipatorski impuls kakav je Zima najavila prije svega kazališnom ulogom u Krčmarici – suvremenoj adaptaciji Carla Goldonija redatelja Petera Turrinija. U svom prisjećanju na Zimu glumica Vlasta Ramljak ponosno na nju gleda kao na ulogu koju nijedna kolegica nije nadmašila, a Nina Violić poentira upravo društvenu funkciju tihe feministkinje proizašle iz ovog kazališnog lica: “snaga, toplina, jednostavnost, feminizam onaj pravi, narodni, iskreni, svevremenski”. No snagu nije crpila samo iz svojih fikcijskih predložaka, već i iz realnih, osobnih iskustava u patrijarhatu kojeg je znala subvertirati i prije kročenja u dramske svjetove vječitih transformacija. Vera bi nerijetko u pripovijedanju mladenačkih anegdota posegla za onom iz Ploča, gdje je radila tada muški posao autobusne kondukterke uz bok muškarcima malog, patrijarhalnog kraja. Indikativno je i prisjetiti se kako je 1972. godine na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti bila jedina žena među četvero odabranih studenata, a od njih ukupno 140 prijavljenih na prijamni ispit.

Iza kamera i izvan dasaka prepoznavala je podređeni položaj žene u društvu, prije svega radnica, poput onih tvornice tekstila Kamensko. Udružene je bivše radnice ugostila na jubilarnoj proslavi kazališnog recitala Nismo sve Karenjine, nastalog u suradnji s pjevačicom Ksenijom Erker.

Premda tada još poslovično profesionalno aktivnu, Veru Zimu Društvo hrvatskih filmskih redatelja 2016. godine nagradilo je prestižnom Nagradom Fabijan Šovagović za poseban doprinos hrvatskoj kinematografiji. Domaću je kinematografiju obilježila značajnim sporednim ulogama u kojima je, kako tada pišu hrvatski filmski redatelji, “svojom rubnom pojavom filmski prikaz uvijek činila realističnijim, a prikazani svijet autentičnijim”. Formalno najznačajniju ulogu igra u Oprosti za kung fu (2004) Ognjena Sviličića. Utjelovljenje Kate, majke glavne protagonistice Mire u izvedbi Darije Lorenci, nagrađeno je Zlatnom arenom za sporednu žensku ulogu. Ironija je htjela da je posljednji put stala pred filmske kamere ponovno uz bok filmskoj kćeri Dariji Lorenci u debitantskom dugometražnom igranom filmu Jure Pavlovića Mater (2019). Mater je Pavlović smjestio u svoje i Zimine Ploče te glumicu time vratio na rodnu grudu pričom o nasljeđivanju i restrukturiranju uloge žene u tradicionalnom društvu. Neposredno prije redovne hrvatske kinodistribucije filma Mater 2020. godine, dobri duh hrvatske kinematografije, ali i televizijskih ekrana, Vera Zima dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo na području filma.

Nepošteno bi ipak bilo njezino životno djelo potpisati tek filmskom vrpcom. Pored nje i televizije, svoju je vedrinu i upečatljivo asertivan glas nosila na kazališnim daskama Teatra u gostima, satiričkog kazališta Kerempuh, &TD-a, kao i Zagrebačkog kazališta lutaka.

Možda je stoga najintimnije pozdraviti se dijalogom iz dječje predstave Bambi u kojoj je Vera Zima uz kolegu Žarka Savića dala glas šumskom lišću:

List 1 (Žarko Savić): Ništa više nije isto.

List 2 (Vera Zima): Nije. Noćas je otišlo puno naših. Mi smo jedini na našoj grani.

List 1: Nikad se ne zna kad će tko otići.

List 2: A Sunce sad sjaji vrlo rijetko, a i kad sjaji, ne daje snage.

List 1: Je li istina da na naše mjesto, kada mi odemo, dolaze drugi, pa opet drugi i uvijek iznova drugi?

List 2: Ah, tako nešto teško je i zamisliti. Što se zbiva s nama kad se otkinemo?

List 1: Padamo.

List 2: A što je tamo dolje?

List 1: A tko bi to znao? Nijedan od onih koji su pali nije se vratio i pričao nam o tome.

List 2: A sada i ja!

Oznake: