Kao i u dosadašnjim izdanjima, nenatjecateljski 16. Fantastic Zagreb Film Festival, održan od 25. lipnja do 5. srpnja s projekcijama u Ljetnom kinu Tuškanac i u novom prostoru BrickClub, u programu je ponudio niz posve i razmjerno novih, ali i starih filmova koji, više ili manje, pripadaju žanru ili području fantastike.
Među naslovima koji su se mogli učiniti posebno atraktivnima bila je Kolonija (Gunche, 2026) Sang-hoa Yeona, potpisnika planetarno popularne južnokorejske uspješnice, Vlaka za Busan (Busanhaeng, 2016), filma koji je uvelike doprinio održavanju globalnog ugleda i popularnosti te kinematografije. Dinamičan akcijski film strave o pošasti zombija, mahom smješten u brzi vlak na liniji između Seula i Busana, u domovini je za premijernog prikazivanja pogledalo jedanaest i pol milijuna ljudi. Danas stoji na devetnaestom mjestu najgledanijih u Južnoj Koreji, a diljem svijeta poznatiji je od većine južnokorejskih ostvarenja koja se na toj ljestvici nalaze iznad njega.
Popularnost Vlaka za Busan urodila je dvama franšiznim filmovima – animiranom Postajom Seul (Seoul yeok, 2016) i igranim Vlakom za Busan: Zona zombija (Bando, 2020), oba u Yeonovoj režiji i oba komercijalno uspješna, iako se Zoni zombija prigovaralo da tek odrađuje posao, doduše vješto, ali bez drugog poriva doli ostvarenja daljnjeg komercijalnog uspjeha na zamašnjaku prvijenca. Stvaralačka ekipa franšize najavljuje i nove izdanke, ponovno s Yeonom kao redateljem i (su)scenaristom.
Nakon premijere 15. svibnja na ovogodišnjem, 79. Filmskom festivalu u Cannesu, u nenatjecateljskom programu Ponoćne projekcije (Midnight Screenings), Kolonija se još nije počela distribucijski prikazivati gotovo nigdje u svijetu, osim u domovini (gdje ju je u prva dva tjedna, u IMAX formatu, pogledalo oko četiri milijuna ljudi; dosad ukupno 5,8 milijuna), tako da je ponuda filma na Zagreb Fantasticu za ovdašnje zainteresirane nemali zgoditak.
Iako ne pripada franšizi Vlaka za Busan, i Kolonija kao središnju opasnost nudi zombije, ovaj put stvorene, tj. pokrenute virusom koji je u optjecaj namjerno pustio bivši zaposlenik biotehnološke tvrtke, ogorčen na ljudski rod zbog toga što je bio prevaren u znanstveno-korporacijskim krugovima i zbog tragedije u obitelji. I u Vlaku za Busan zombificirajući je virus stigao iz biotehnološke tvrtke, no greškom, nenamjerno, ali također kao posljedica korporativne pohlepe i makinacija. Prva nakana oba slikopisa zabaviti je i uzbuditi dinamikom i jezovitošću, no oboružani su i nezanemarivim društveno-kritičkim žalcem.
Premda filmovi sadrže i prizore na otvorenom, a posve je vidljivo da zombiji preplavljuju na sve strane, Vlak za Busan snage je usmjerio na prikaz borbe za opstankom u ljudskom obličju u naslovnom vozilu, duguljastom, vodoravnom, tijesnom, u pokretu, odijeljenom vagonima, a Kolonija se zbiva u neboderu, okomitom, razmjerno prostranom, nepomičnom, odijeljenom katovima. Dakle, u uvjetno rečeno izoliranom, prostorno ograničenom objektu razmjernih sličnosti, pri čemu putnici jurećeg vlaka spas traže povlačeći se duž kompozicije, iz vagona u vagon, a zatečeni u stamenom neboderu penjući se prema krovu.
Zbivanja smještena u središnje zatvorene prostore, zacijelo ne slučajno, možemo doživjeti kao uzorke poprišta suvremenih tjeskoba. Premda ponašanjem nalik jedan drugome, neljudski bijesni i nerazumno jednotračni, zombiji trzajnih kretnji u Vlaku za Busan djelovali su umjereno individualno, svatko za sebe, i moglo ih se usvojiti kao metaforu podivljale mase običnih ljudi koje kapitalistički sustav ignorira. U Koloniji su umovi zombija – i sad uglavnom trzavo nespretnih i nezgrapnih, iako strelovito brzih – povezani te se u napadima nerijetko udružuju u jedinstvene, sinkronizirane formacije. A to se, ako želimo, može protumačiti kao kritička slika društva algoritama i gubitka individualnosti u suvremenom dobu umjetne inteligencije. Biotehnološki kompleks postaje simbolom znanstvene oholosti i korporativne kontrole nad ljudskom evolucijom.
Glavni likovi Vlaka za Busan, otac i kći, imali su određen cilj, doputovati od Seula do Busana, što je jasno oblikovalo tijek priče. Kolonija nema takvu najavljenu završnu odrednicu, nego otpočinje na konferenciji biotehnologa, statičnom događaju niskog kinetičkog potencijala te pred protagonistima nema druge zadaće doli izboriti se protiv napada agresivnih zaraženika.
U skučenom vlaku, susretištu svatkovića, običnih ljudi, mjestu kojim prevladava prirodno dnevno svjetlo, s ocem i kćeri kao arhetipskim glavnim likovima među kojima odnosi nisu idealni, Vlak za Busan doimao se djelom temeljne prepoznatljivosti, iako nije hinio realističnost. Znatno prostraniji neboder Kolonije, obasjan umjetnim svjetlom, hladnog, blještavog dizajna i uređenja, napučen stručnjacima iz područja koje većini publike već zvuči kao fantastika, mjesto je što se namah čini distopijskim. Kolonijom slikovno prevladava futuristička estetika ojačana monumentalnošću arhitekture i prikladno zamjetnom uporabom CGI-ja. Vlak za Busan osvajao je analognom brzometnošću, uvjerljivo krokiranim likovima, tihim crnim humorom, pa i neočekivanim zastajkivanjima. Furiozna Kolonija oslanja se na digitalno predočavanje otuđenja već poprilično otuđenih likova da bi nakon dvosatne višestruke potjere završnicu okrunila kaotičnom jurnjavom, akcijskim spektaklom koji se nadaje umnogome generičnim, s likovima manje kao osobama, više kao pijunima u mehanički osmišljenoj igri.
