Najveća splitska filmska manifestacija svoju je punoljetnost proslavila u holivudskom stilu. Naime, osamnaesti rođendan Festivala mediteranskog filma Split u Ljetnom kinu Bačvice uveličao je nitko drugi do Steve Buscemi. Jedan od najboljih glumaca svoje generacije, ujedno i jedno od zaštitnih lica američke (nezavisne) kinematografije devedesetih (Tarantinovi Psi iz rezervoara, Fargo i Veliki Lebowski braće Coen, Život u zaboravu Toma DiCilla te pamtljive sporedne uloge u Rodriguezovom Desperadu i blockbusterima poput Opasnog leta i Armageddona…), na Bačvicama je predstavio film Plitka priča o piscu koji je odlučio pisati o serijskom ubojici (The Shallow Tale of a Writer Who Decided to Write About a Serial Killer,2024) u kojem igra jednu od glavnih uloga.
U pitanju je prvi američki uradak Tolge Karaçelika, turskog redatelja koji je na FMFS-u rado viđen gost; na Bačvicama su mu ranije prikazani naslovi Bršljan (Sarmaşık / Ivy, 2015) i Leptiri (Kelebekler / Butterflies, 2018), od kojih je potonji kući otišao s glavnom nagradom. U Plitkoj priči… koja je premijeru imala na njujorškom festivalu Tribeca, Karaçelik razmjerno vješto miješa elemente komedije zabune s trilerskim konvencijama, premda storija o piscu koji se suočava sa stvaralačkom i bračnom krizom, u čemu će mu pomoći umirovljeni serijski ubojica, zna djelovati dramaturški nekoherentno i proizvoljno. Turčin se, međutim, ovdje dokazuje kao redatelj sa izvanrednim smislom za (crni) humor, kao i za dočaravanje tjeskobne atmosfere noćnog New Yorka.
Novi film Paola Genovesea, produktivnog rimskog filmaša najpoznatijeg po uspješnici Potpuni stranci (Perfetti sconosciuti, 2016), najveći je ovogodišnji hit u talijanskim kinima. Ponovno smještajući glavninu radnje u jedan prostor, Genovese se u romantičnoj komediji Do ludila (FolleMente, 2025) bavi prvim dejtom Lare i Piera koji će biti konstantno ometan sukobom različitih osobnosti u njihovim glavama. Koncept je, kao i u Perfetti sconosciuti, odnosno redateljevom filmu Pazi što želiš! (The Place, 2017), mrvicu nategnut, a završetak ponešto ishitren, međutim radi se o perolakom i šarmantnom filmu koji nudi poneke zanimljive i humorno intonirane uvide u psihologiju muško-ženskih odnosa. Iz Italije je na tvrđavu Gripe kao još jedno FMFS-ovo open-air kino doletio i Dječak u ružičastim hlačama (Il ragazzo dai pantaloni rosa, 2024) redateljice Margherite Ferri, vrlo dojmljivo ostvarenje temeljeno na stvarnoj priči o 15-godišnjaku Andrei koji je počinio samoubojstvo kao žrtva vršnjačkog zlostavljanja na društvenim mrežama.
Dva vjerojatno najintrigantnija naslova 18. FMFS-a dolaze s ovogodišnjeg Cannesa: Sirat (2025) Olivera Laxea i Souleymanova priča (L’Histoire de Souleymane, 2024) Borisa Lojkinea. Laxeov začudni miks halucinantnih kadrova marokanske pustinje, madmaxovskog jurcanja i ponešto razbarušene naracije definitivno nije za svakoga. Film u kojem otac zajedno sa sinom kreće u potragu za nestalom kćeri koja je zadnji put viđena na jednom od maratonskih rave partyja, ponešto je razvučen i na trenutke ostavlja dojam repetitivnosti, no svejedno se čini da prestižna nagrada žirija u Cannesu nije posve nezaslužena. Naprotiv, u Laxeovom četvrtom filmu jamačno ima nekog vraga; premda je prepun kontradikcija i nejasne motivacije likova, nakrcan naturščicima čije glumačke izvedbe nisu bogzna kakve, Sirat je audiovizualna poslastica i svojevrsni metaforički esej o traženju smisla u svijetu u kojem su raj i pakao ionako povezani lelujavim mostićem poput onoga iz Clouzotove Nadnice za strah (Le salaire de la peur, 1953), klasika na kojeg se Laxe efektno poziva. Souleymanova priča, pak, prati naslovnog gvinejskog imigranta (sjajni Abou Sangare) koji u Parizu radi kao dostavljač hrane dok se nalazi usred procesa dobivanja dozvole za boravak. Lojkineov film prije svega je sugestivna socijalno-egzistencijalna drama po recepturi braći Dardenne, ali funkcionira i kao dojmljiva karakterna studija te film s optimalnom dozom suspensa.
Društveno-kritički angažman prisutan je i u recentnom filmu Snovi (Dreams, 2025) uglednog meksičkog sineasta Michela Franca koji je prikazan u programu Druga strana Mediterana. Franco se u ovom izrazito solidnom filmu o ljubavnoj vezi između američke bogatašice i mladog meksičkog baletana pozabavio temama i motivima kojima je bio sklon i ranije, u prvom redu jazom između privilegiranih i odbačenih. Nadalje, Snovi se mogu opisati i kao politička parabola o klasnim uvjetovanostima, odnosima moći i rasnoj diskriminaciji.
Možda najugodnije iznenađenje u natjecateljskom programu festivala došlo je iz Slovenije. Dobre djevojke (Kaj ti je deklica, 2025), dugometražni prvijenac ljubljanske redateljice Urške Djukić premijerno prikazan na Berlinaleu, nadahnuto je režiran, pametan i zreo film o seksualnom sazrijevanju koji imponira suptilnim psihološkim profiliranjem tinejdžerice Lucije, kao i nevjerojatno upečatljivom glumačkom interpretacijom mlade Jare Sofije Ostan.
Udicu FMFS-a za najbolji dugometražni film iz programa Mediteran i novčanu nagradu od 2000 eura osvojio je španjolski film Gluha (Sorda, 2025) redateljice Eve Libertad. Posebno priznanje dodijeljeno je filmu Souleymanova priča, a istom je filmu nagradu dodijelio i žiri mladih zbog, kako su rekli, „maestralne glume, vrsnog scenarija i surovog prikaza stvarnosti koja nas okružuje“. Također, FMFS ima najveću novčanu nagradu u regiji kada je u pitanju kratkometražni film, a čak 3000 eura za najbolje ostvarenje iz programa Ješke otišlo je španjolskom filmu Plava zemlja (Blava Terra, 2024) mlade redateljice Marine Auclair March. Kada se podvuče crta, žanrovski raznovrstan program koji je brojao stotinjak filmova, kao i brojna gostovanja od kojih je, dakako, publiku ponajviše oduševilo ono Stevea Buscemija, mogu se uistinu proglasiti dostojnima punoljetnosti voljenog splitskog festivala.
