U Winnipegu smo, Kanadi, u bliskoj budućnosti koja je već nastupila. Tradicionalno suparništvo dvojezične sjevernoameričke države je prevladano: na snježnim ulicama smrznutog grada ne govori se ni engleski ni francuski. U školi za integraciju djeca pokušavaju učiti francuski, ali univerzalni jezik Winnipega jest perzijski jezik, točnije zapadni farsi, službeni jezik Irana.
Djeca na ulici, prodavači u dućanima, ljudi u kućama, turistički vodiči s grupama turista u obilasku grada… svi govore farsi. Univerzalni jezik podrazumijeva i univerzalno pismo. Natpisi na školama i institucijama, dućanima, trgovačkim centrima i nadgrobnim spomenicima, reklame na autobusnim stanicama i gradskim klupama… sve na arapskom pismu. Jasno je, u noćnoj smo mori Trumpova ideologa Steve Bannona: sjeverna Amerika izgubila je svoje europsko kolonijalno nasljeđe. U Univerzalnom jeziku bilingvalna Kanada ponovo je monolingvalna, ali stvari nisu ispale onako kako bi bijeli suprematisti to željeli.
Univerzalni jezik (Universal Language) humoristička je razglednica integracije i multikulturalizma, ali i posveta iranskoj kinematografiji kroz koju nas vodi sam redatelj, koscenarist i glavni glumac Matthew Rankin. Univerzalni jezik jest i film koji je otvoren 18. Subversive Film Festival. Rankinova komedija dovoljno je subverzivna, dovoljno bizarna, pa čak i dovoljno blesasta, da bude film otvaranja: punoljetnost festivala i nekonvencionalnost Rankinove komedije u svom neskladu skladno idu ruku pod ruku. Nažalost, u zagrebačkoj dvorani Kinoteke nitko se nije smijao Rankinovu filmu. Da li je to možda bio znak da je SFF izgubio publiku? Odnosno da zagrebačka publika ne uspijeva pratiti zahtjevan program festivala? Ne, samo znak da je izbor filma otvaranja možda ipak bio pogrešan. Univerzalni jezik jednostavno bolje funkcionira na papiru, u konceptu i ideji, nego li u kinu, pred publikom.
Mnogo bolje rješenje za punu dvoranu Kinoteke u Kordunskoj bila je Milost, naslov koji je Cahiers du Cinema na svojoj uglednoj listi proglasio filmom godine. Ili Kneecap, film u stilu Trainspottinga o irskom bandu koji repa na gaelskom. Zašto publiku koja dolazi na otvaranja zakinuti za atraktivni film? Ako su Bolne istine (Hard Truths) britanskog klasika socijalnog realizma Mikea Leigha možda bile previše klasične i previše komorne za otvaranje, a Svršetak (The End), intrigantni i ekstravagantni debitantski igrani film Joshue Oppenheimera malo predugačak (oba filma prikazana su izvan konkurencije), Milost i Kneecap vjerojatno su bili idealno rješenje za otvaranje. Kako god, iza mlako popraćenog Univerzalnog jezika navirivala se i gurala odlična igrana konkurencija 18. Subversive Film Festivala.
Nagradu Wild Dreamer „Dragan Rubeša“ žiri u sastavu Sanjin Pejković (filmski kritičar), Patricia Pisters (sveučilišna profesorica) i Iva Rosandić (filmska kritičarka i urednica) tražio je između deset filmova, od kojih se barem sedam moglo naći u izboru za nagradu. Krenimo od Milosti (Misericordia) Alaina Guiraudiea, šabrolovskog krimića s neočekivanim seksualnim izborima i kadrom ostarjelog svećenika s erekcijom. Da ništa više od toga ne kažemo, već smo puno rekli. Guiraudiea znamo kao queer autora (Stranac s jezera), ali ne ovako queer. U provincijskom neo-noiru, pastelnog jesenskog kolora, seksualni izbori i seksualne privlačnosti su često neočekivane, većinom začudne, ali uvijek fabularno utemeljene. Nećemo prepričavati sadržaj. Slike su moćnije od fabule. Svako svlačenje, svaka golotinja, pred majkom ubijenog sina ili pred pretilim prijateljem iz djetinjstva, intenzivni su prizori. Dva prizora možemo ubrojiti u kadrove godine: šokantni kadar golog svećenika s erekcijom (pred policijom!) i finalni prizor starije žene i mladog muškarca u zagrljaju u bračnom krevetu… Ima nešto filmski neozbiljno u filmskim listama, čak i onda kada ih sastavljaju kajeovci, ali da, Guiraudie je čudniji no ikada. Školska tradicija Chabrola (krimić) i Bressona (krivnja) dobila je svoj nastavak zbog kojeg bi djeci u školskim klupama opala vilica.
Milost je film iz samog vrha igrane konkurencije. Uz nju tu je još bio i vrlo dobri Kontinental 25 Radu Judea, od Brava! ne samo vodećeg rumunjskog autora već vodećeg svjetskog autora, te autoironični koliko i irsko-nacionalistički Kneecap za kojeg su Rich Peppiatt i njegovi suradnici dobili šest nominacija za nagradu BAFTA (na što su odgovorili da mijenjaju svih šest BAFTA za šest sjevernoirskih pokrajina). No film koji posebno valja izdvojiti jest Izum (Invention) autorskog para Courtney Stephens (redateljica, koscenaristica) i Callie Hernandez (koscenaristica, glavna uloga). Nakon smrti oca Callie Hernandez (ili verzija nje same, kako se to pronicljivo navodi u poslovično zanimljivom katalogu festivala) saznaje na ostavinskoj raspravi da joj je otac ostavio kuću, čija vrijednost pokriva njegova dugovanja, te patent za elektromagnetsku iscjeliteljsku spravu, prijavljen u američkom uredu za patente. Televizijski nastupi stvarnog oca miješaju se s glumljenim nastupom stvarne kćeri. Odnos između nadriliječništva i dokufikcije u filmu je fluidan. Otac sebe predstavlja kao izumitelja, kći sebe predstavlja kao glumicu. Oboje na kraju glume sami sebe. Istovremeno gledamo Ameriku televizijskih iscjelitelja devedesetih, i današnju Ameriku teorije zavjera i alternativnih istina. Nije daleko od tih Amerika niti kršćanska Amerika. A kada se sve tri Amerike nađu zajedno, primjerice u sceni spontane molitve za preminulog oca, nismo daleko niti od najboljeg u današnjem američkom nezavisnom filmu. Izum je otkriće festivala, film za kojeg bi bez SFF-a ostali uskraćeni.
U hibridnu vrstu dokufikcije spada i novi film Želimira Žilnika Restitucija, ili, San i java stare garde. Isprva, u priči o starcu koji iz Beča putuje u Srbiju preuzeti povrat obiteljskog imanja, ne znamo što gledamo. Ali kada shvatimo da je loše namješteni dokumentarac zapravo slabo glumljeni film Žilnik nas ima. Jasnije rečeno, ispodprosječni dokumentarac odličan je igrani film. Restitucija nije bila ozbiljan kandidat za glavnu nagradu igrane konkurencije, premalo je tu bilo festivalskog glitza i chica, ali se definitivno može nazvati ozbiljnim komadom filma i ozbiljnim primjerom filmarenja u pozno doba umjetničkog života. S druge strane Crni pas Guan Hua (Gouzhen) i Sveta struja Tatoa Kotetishvilija (Tsminda Elektroenergia), posljednja dva filma naznačene sedmorice igrane konkurencije, otpočetka su bili ozbiljni kandidati za „Rubešu“. I kineski i gruzijski naslov priče su o prekarijatu i sitno-kapitalističkom poduzetništvu unutar prostora urbane dekadencije. Kod Hua to je čišćenje napuštenih kineskih novogradnji na rubu pustinje Gobi od pasa lutalica; kod Kotetishvilija (Nagrada Wild Dreamer „Dragan Rubeša“) to je pokućarenje neonskim križevima recikliranih s divljih smetlišta glavnog grada Gruzije. Oba filma vizualno su jak spoj nestajućih gradova, označenih čoporima pasa i crvenim, zelenim i plavim neonom križeva, s neobičnim likovima. Kod Hua to je šutljivi kineski špageti-western junak (u majici Pink Floyda). Kod Kotetishvilija, to je komični par starog, niskog i trbušastog rođaka, te mladog, visokog i mršavog (u majici Misfitsa). Ali ono što uistinu izdvaja Crnog psa jest prikaz pasa u vrijeme nove osjećajnosti spram urbanih ljubimaca, odnosno u Svetoj struji prikaz transrodnosti (starijeg rođaka) u prekarijatskom okružju između urbanog i ruralnog, individualnog i kolektivnog.
Znamo kako je to tokom godina išlo s publikom i SFF-om. Odnos gledatelja i festivala nikad nije bio najbolji. Na filmskim programima SFF-a publike prije da nije bilo nego što je bilo. I kada je forumski dio programa bio najposjećeniji, kada se lakoćom punila dvorana kina Europa, filmski je program s publikom imao grbav odnos. Dugo godina filmski SFF bio je festival koji traži publiku. Danas, kada je potpora Grada festivalu višestruko uvećana, SFF svoje mjesto na gradskoj mapi festivala mora iskazati i brojem gledatelja. Gužva na otvaranju 18. SFF govori da se stvari mijenjaju. Kinoteka je stvorila svoju klupsku publiku, a festival stvara svoju. Dva su momenta pritom prisutna, onaj eventa, i onaj filma. Igrana konkurencije ove je godine bila odlična: vjerojatno i najbolja nakon 2010. i legendarne retrospektive jugoslavenskog filma. Premda je selekcija većinom bila oslonjena na godišnje liste i prestižne festivale (Cannes, Berlin, Venecija, Sundance, Locarno), koji u principu generiraju revijalni filmski program, rad samopouzdane umjetničke direktorice Dine Pokrajac sve je vidljiviji. No na ‘događajnom’ momentu festivala neko određenije pregalaštvo nije toliko vidljivo. Etiketa ‘komunističkog’ festivala koju su desni mediji prilijepili festivalu zvučna je reklama. Ali neke stvari ipak se ne mogu tek tako autsorsati političkim suparnicima, protivnicima i neprijateljima.
