Dogodilo se tako da je točno dvadeset godina nakon što je njegov znatno mlađi zemljak Alejandro Amenábar filmom Život je more snažno promovirao pravo na eutanaziju, Pedro Almodovár predstavio svoj novi naslov Susjedna soba, kojim također afirmira plemenitu težnju za dignitetnim okončanjem života što uslijed teške (i bolne) bolesti gubi svaki (razabirivi) smisao. Dok se Amenabár zahtjevnom temom bavio u svojim ranim tridesetima, Almodovár to čini u daleko poznijoj životnoj dobi, u sredini svojih sedamdesetih, kad se ona, tema eutanazije, ali i umiranja i smrti općenito, ‘logičnije’ nameće. Pri tom citira i slavni završetak Joyceove priče Mrtvi o snijegu što padajući prekriva sve žive i mrtve, a zanimljivo je da je znameniti modernistički pisac tu priču (u knjizi Dublinci) objavio s 32 godine koliko je imao i Amenábar kad je polučio Život je more, ali je zato slikopisni adaptator priče John Huston bio u 81. godini života kad je snimao istoimeni film koji mu je, prikladno, ispao posljednji i čiju premijeru nije doživio. Za nadati se da Susjedna soba Almodováru, premda nije daleko od Hustonove dobi kad je potonji preminuo, neće biti testamentarni film, no neki oproštaj putem tog ostvarenja, možda ponajprije pozivanjem upravo na Joyceove Mrtve, kao da se sluti.
Kao što velika tema Mrtvih nije samo smrt nego i ljubav, tj. najplemenitiji sastojak života, tako se i Almodovár u adaptaciji romana Sigrid Nunez bitno ne bavi samo umiranjem, smrću i eutanazijom, nego i prijateljstvom, odnosno prijateljskom ljubavi. Susjedna soba afirmira – suprotno i u nas vrlo snažnim konzervativno-religioznim stavovima o svetosti života koji nam je darovao svevišnji i čiji dar nemamo pravo odbaciti samoubojstvom – pravo da čovjek pojedinac sam odlučuje o svom životu, uključujući i njegovo okončanje, ali afirmira i plemenitost prijateljstva kao odnosa i osjećaja. Riječ je o prijateljstvu popularne spisateljice Ingrid (Julianne Moore) i ratne dopisnice Marthe (Tilda Swinton) čiji se životni putevi ponovo ukrštaju u New Yorku poslije godina razdvojenosti, nakon što je Ingrid doznala da Martha boluje od karcinoma. Posjećuje je u bolnici gdje se ubrzo ispostavi da eksperimentalna terapija kojom se Martha liječila nije dala pozitivne rezultate. Ingrid odlučuje ostati uz Marthu, a njihov odnos doseći će vrhunac kad Martha zatraži da Ingrid bude, kao svojevrsna svjedokinja i podrška, u susjednoj sobi lijepe kuće u atmosferičnom prirodnom ambijentu države New York gdje je Martha odlučili izvesti eutanaziju ispijanjem ilegalno nabavljene pilule.
Susjedna soba sadrži niz almodovarskih elemenata, među kojima su najlakše prepoznatljivi visokosofisticirani stil fotografije, scenografije i kostimografije obilježen intenzivnim (toplim) bojama, te narativni ekskursi (uključujući flešbekove). Tu je i poigravanje identitetima likova i glumaca – mladu Marthu u flešbeku ne glumi (umjetno pomlađena) Tilda Swinton nego Esther McGregor, mlada kći slavnog Ewana s kojim je prije dvadesetak godina Swinton imala strastvene scene seksa u Mladom Adamu Davida Mackeinzieja, ali zato sama Tilda glumi lik Marthine kćeri Michelle, i to prilično uspješno. Uostalom verzirana je u glumljenju različitih likova u istom filmu; ako se ne varam, ovo joj je peti takav slučaj.
Koliko god Almodovárov pozni anglofoni dugometražni debi bio prepoznatljivo almodovarovski, ta prepoznatljivost nekako je ‘tanka’. Nema snažnijih iskoraka u pomaknuto, čudno, ostranjeno, provokativno, kamoli subverzivno (zalaganje za eutanaziju to može biti samo iz skučene konzervativne perspektive). Zapravo uz maloprije spomenuto identitetsko igranje možda jedini odmak od mainstream dominante, a i to vrlo uvjetno rečeno, jest flešbek s dvojicom redovnika u neskriveno homoseksualnom odnosu. Koliko je to daleko od nekadašnjih autorovih pomaka i provokacija, nije potrebno posebno isticati.
Problem je i to što se doima da su narativni odmaci od središnje linije priče, odnosa Ingrid i Marthe, prisutni tek zato da naracija pod svaku cijenu dobije na razvedenosti: ekskurs s likom Damiana (John Turturro), bivšeg dečka obje protagonistice, a sada gorljivog zagovornika ekologije razočaranog ljudskom vrstom, ne čini se da ima neke suštinske veze s cjelinom, dok epizoda s Marthinom kćeri, neovisno o zanimljivom Swintoninom nastupu, bitno ne doprinosi slabo razrađenoj pobočnoj narativnoj liniji disfunkcionalnog odnosa majke i kćeri koje su zapravo dubinski slične usprkos tome što se nikako ne slažu; epizoda pak s Ingridinom obranom pred verbalno nasrtljivim policajcem vjernikom (Alessandro Nivola) koji je sumnjiči za nedozvoljeno asistiranje pri samoubojstvu, prije svega ima funkciju (opravdanog) diskreditiranja (agresivno) suprotstavljene ideologijske pozicije, a glavni joj je adut Nivolina ekspresivna izvedba. Uglavnom, navedenim nadopunama narativne jezgre došlo se do razvedenosti, ali ne i do (stvarne) slojevitosti.
I pored spomenutih zamjerki, Susjedna soba dobar je film. Julianne Moore i Tilda Swinton velike su glumice koje je užitak gledati zajedno u demonstraciji visoke izvedbene kompetencije, i Almodovár je već samim njihovim odabirom i smještanjem u prijateljski par učinio mnogo za svoje ostvarenje. Također, dizajn filma impresivan je – na toj razini cjeline djela slavni autor jednostavno je nepogrešiv, a posebno uspjelo dočaravanje je atmosfere sjeveroistoka Sjedinjenih Država. Naposljetku, može se reći da se Susjedna soba nakon dva također dobra, ali ne naročito inspirativna filma, Tuge i slave te Paralelnih majki, doima kao stanovito osvježenje u kasnoj fazi opusa jednog od najvećih svjetskih sineasta proteklih gotovo pola stoljeća. Ima li Pedro Almodovár u sebi još toliko energije i mašte, zanosa i nadahnuća da ponovi domete svojih zadnjih velikih filmova, Kože u kojoj živim i Slomljenih zagrljaja, od kojih je proteklo petnaestak godina, pokazat će vrijeme.
