Na samom izmaku kolovoza, već tradicionalno, u Opatiji se uz naš najstariji festival posvećen isključivo dokumentarnom filmu ispraćuje ljetna filmska shema i najavljuje početak nove sezone. Ne čudi stoga da u filmskom kalendaru Liburnia Film Festival ima značajno, ali i znakovito, pa čak i pomalo liminalno mjesto: s jedne je strane LFF mjesto sukusa protekle godine, uz neizbježne projekcije filmova koji su svoj put započeli negdje drugdje – bilo na domaćem ZagrebDoxu, bilo u inozemstvu – ali i startno mjesto s kojega zamjetan broj ostvarenja kreće prema domaćoj publici. Ove su godine svjetsku premijeru upravo na LFF-u imala tri ostvarenja iz natjecateljskoga programa: Požari Bele Bračko-Milešević, nepretenciozna, skromna oda nasljeđu predaka i selu na izdahu, Moja prijateljica Sely Maje Alibegović, spoj introspektivnog i biografskog dokumentarca koji na dovitljiv način pripovijeda o (ne)pripadanju i (ne)prihvaćanju u vlastitoj sredini, te O mačkama i ljudima, posebnim priznanjem žirija nagrađen film u kojem se autorica Sunčica Ana Veldić, ujedno i veterinarka, na iskren i autentičan način bavi osjetljivim etičkim pitanjima, ne libeći se pritom kroz humor izložiti i vlastitu ranjivost i osobne bojazni.
Kamera je moćan alat, kako pokazuju i ove autorice, alat koji nipošto nije neutralan niti nepristran u svojoj zadaći, već u velikoj mjeri kreira sliku stvarnosti koja nas okružuje, što na pleća sineasta neizbježno stavlja golemo etičko breme. Vizualni identitet ovogodišnjeg, 23. izdanja LFF-a vrlo je zorna ilustracija dvojake uloge koju filmska kamera, odnosno filmski medij posjeduje. Uz autorski potpis zagrebačkog ilustratora i street art umjetnika Marina Remića, kamera je na LFF-ovom vizualu istovremeno i oružje koje zatvara, sputava i ograničava, kao i oruđe koje razotkriva, oslobađa, a ponekad i spašava, kao što to primjerice čini u filmu Dolazi mali sivi vuk. U svom prvijencu, iza kojeg su stale hrvatske producentice Tatjana Božić i Magdalena Petrović, donedavno istaknuta ruska novinarka, a danas disidentica Žana Agalakova bilježi svoju putanju od državnim priznanjima ovjenčane urednice vijesti do javne kritičarke Putinova režima i nacionalne persone non grata, ispresijecanu krivudavim stazama osobnih sumnji u kolektivne (nacionalističke) i individualne (humanističke) vrijednosti.
Doista, rešetke na objektivu filmske kamere – centralni motiv Remićeve ilustracije – možda su upravo one koje sami moramo probiti kako bi se izbavili iz hegemonijskog stiska društvene, ekološke ili pak političke nepravde. Rešetke ideološke ćelije pokušavaju probiti i stanovnici zagrebačke Savice u višegodišnjoj bitci za kvartovski park koju je filmom Crveni tobogan zabilježio Nebojša Slijepčević, ocrtavajući kroz njihovu borbu (s uspješnim, no dugo neizvjesnim rezultatom) lokalni slučaj patologije neoliberalne hijerarhije u kojoj prečesto stradava upravo javni interes. Ponekad se, međutim, radi i o naizgled malim, efemernim, sasvim intimnim okršajima s uvriježenim obrascima i standardiziranim perspektivama, vlastitim nasljeđem i često skučenim doživljajima, no i njihov je rezultat također transformativan. Primjerice, u filmovima Lekcije mog tate, dobitniku nagrade za najbolju montažu, a na ovogodišnjem ZagrebDoxu ujedno i Velikog pečata u regionalnoj konkurenciji, te Godina prođe, dan nikako kojem je pripala nagrada za najbolju režiju, redateljice Dalija Dozet i Renata Lučić nježnim, obazrivim pristupom otvaraju prostor empatije prema svojim očevima i njihovim pričama, koliko god im se u početku one činile dalekima i stranima.
Ovogodišnji LFF, dakako, uključio je i dva naslova koja su aktualnoj filmskoj sezoni priskrbila titulu nedvojbeno najuspješnije za domaći dokumentarni film u prilično dugom vremenskom razdoblju, a posve u maniri neslužbene teme koja se nametnula ovogodišnjim vizualom, oba govore o dalekosežnim posljedicama okupacije, rata i ideološke manipulacije. Uz case study diskusiju prikazan je roterdamski laureat, neprikosnoveni kino hit i ovogodišnji nacionalni kandidat za Oscara Fiume o Morte! Igora Bezinovića, flambojantno i posve osebujno ostvarenje o D’Annunzijevoj okupaciji Rijeke, ali i propagandnoj funkciji koju fotografska i filmska slika može poprimiti pri konstruiranju određenog službenog narativa – bilo o nekoj povijesnoj epizodi, bilo o suvremenosti. Pobjednički film Pulskog filmskog festivala, Mirotvorac Ivana Ramljaka, neposredno uoči početka LFF-a postao je pak nova goruća tema, i to ne radi svojih uspjeha i nagrada kojima su pribrojane i one LFF-ova žirija i publike za najbolji film, niti radi fascinantno spretnog filmskog pripovijedanja o sudbonosnom antiratnom stavu pojedinca u osvitu rata, isključivo kroz arhivski materijal i važna svjedočanstva.
Razlog je, naime, kulturni ratni pohod koji su pojedine braniteljske udruge pokrenule i u kojem su stradale već dvije manifestacije, a jedna je održana prijetećim pritiscima unatoč. Gesta solidarnosti koju je LFF javno, kako na svojim pozornicama, tako i na društvenim mrežama, iskazao otkazanom festivalu Nosi se, koji se u isto vrijeme trebao održati u Benkovcu, primjer je prakse koju će, čini se, kolege, institucije i udruženja na području kulture trebati početi prakticirati, jer je upravo ovih dana iz sličnih razloga donesena odluka o otkazivanju još jednog festivala – Oglede u Velikoj Gorici. Dio je to kompleksnog, opsežnog i tvrdokornog društveno-političkog problema čije rješenje traži isto takav sveobuhvatan i dugoročan pristup. A dio tog pristupa, na što nas je suptilno podsjetio još jedan film iz ovogodišnje LFF-ove konkurencije – Terenska nastava u režiji Joze Schmucha, treba biti i odgovorna svijest o tome čega ćemo se i na koji način sjećati te kako ćemo o tom sjećanju govoriti u budućnosti.
