Dani hrvatskog filma publici se od 17. do 20. listopada predstavljaju u svom 33. izdanju, no rez u kontinuitetu predstavlja promjena lokacije, od ove je godine to novoobnovljeno karlovačko kino Edison. Odluka da se Dani po prvi put izmjeste iz Zagreba, temeljena je na neveselim okolnostima i trenutnom nedostatku adekvatnog zagrebačkog prostora za održavanje ovakvog festivalskog programa, ali ponajviše ipak na progresivnoj ideji decentralizacije i razvoja nove publike u gradu s dugom filmskom poviješću. No, kako na Dane privući dosadašnju, mahom zagrebačku publiku, naviklu da joj je sve nadohvat, s tim će se izazovom organizatori, bojim se, boriti i u nadolazećim izdanjima.
Karlovac je pak grad kojem zasad nije uspjelo nametnuti se kao turističko pa ni izletničko odredište, koji još uvijek nije stekao status manjeg, a ugodnog i vibrantnog kulturnog prostora (što itekako jest), za koji bi stanovnici šire okolice, napose Zagreba, pokazivali konkretniji interes, a kako je to već poodavno slučaj s Varaždinom. I dalje je percipiran kao gradić pokraj kojeg se (neosviješteno) prolazi na putu do mora, tranzicijski punkt za kratak predah prije nastavka putovanja od ili do Plitvica; ako se i skrene prema gradu, bit će to zbog rijeka, kupanja i kampiranja. Velika šteta, jer Karlovac ima tu čarobnu Zvijezdu, zaštićenu staru jezgru, koja je doduše već nekoliko godina u procesu obnove, ali i zavodljivu građansku stambenu arhitekturu s mnogo kultiviranog zelenila izvan najužeg središta. Ima Zorin dom, ima Filmsku reviju mladeži i Four River Film Festival (festival srednjoškolskog filma) kao i dodatnu zanimljivost, novi Festival kaskaderstva, ima sjajnu mrežu knjižnica gdje se štošta pokreće i organizira, ima Aquatiku (slatkovodni akvarij), ima svakako i specifičnu atmosferu, a ima evo i prekrasno kino, vjerojatno i najljepše u Hrvatskoj. Pritom je doista blizu Zagrebu, a otkad se Zagreb nekontrolirano širi, i bliže.
Epicentar je brojnih filmskih, knjiških, razgovornih i zabavnih sadržaja tijekom nepuna četiri festivalska dana, dakle, kino Edison zamišljeno kao multimedijski centar, u kojem se tijekom godine prikazuju komercijalni, art filmovi i klasici, ali i održavaju konferencije, a odnedavno ondje gostuje i Škola medijske kulture „Dr. Ante Peterlić“. Edison je drugo najstarije namjensko kino u zemlji, građeno u periodu od 1918. do 1920. u art deco stilu, nalazi se u divnom parku, na obodu Zvijezde, a prije višedecenijske pauze djelovalo je bez prekida od 1920. do 1999. godine. Obnovljeno kino spoj je starinskog projekta i doista uspjelih suvremenih rješenja, raspolaže s dvije dvorane, multifunkcionalnim prostorom, suvenirnicom i kafićem.
Ondje se od četvrtka do nedjelje, od jutra do večeri održavaju neformalni kružoci (program S autorima na kavi), kvizovi, okrugli stolovi, koncerti te svakodnevna snimanja podcasta Strujanja Zone filma gdje kritičari komentiraju zbivanja od prethodnog dana. Osim toga, tu je postavljena izložba tematski vezana za filmsku povijest Karlovca, a ponuđeno je i organizirano vodstvo po filmskim lokacijama u neposrednoj blizini kina, tijekom kojeg smo doduše saznali više o karlovačkoj ranijoj povijesti nego o filmu, ali s veseljem smo se prisjetili da je serijal o Koku sniman baš na karlovačkim ulicama. Promovirana su i vrijedna filmološka izdanja, održane projekcije probrane arhivske građe i, dakako, smotra aktualne domaće produkcije kratkometražnog i srednjometražnog filma u natjecateljskom i popratnom programu.
Filmovi u natjecateljskom programu prikazani su u blokovima, a tijekom nepuna četiri dana simetrično su raspoređeni, svaki u tri ponavljanja. Motivirani gledatelj mogao je, dakle, bez problema pogledati sve, međutim živih je programa toliko da je bila neizbježna i jedna kolizija, dogodilo se to s promocijom dr. sc. Irene Paulus i programom Produkcijska analiza scenaristice Jelene Paljan. Možda bi se za sljedeću godinu mogla razmotriti opcija snimanja pojedinih sadržaja da ih mogu popratiti i zainteresirani koji nisu u prilici prisustvovati svim programima.
Nakon svečanog otvorenja u četvrtak, vrhunac drugog dana HDF-a bez sumnje je bila promocija nove knjige Predavanja o filmskom modernizmu dr. sc. Nikice Gilića, pisane s očitom namjerom da bude pristupačna ne samo struci i studentima, nego i filmofilima šireg spektra. Knjiga je objavljena u izdavačkoj kući Leykam, ali ne u među studentima popularnoj ediciji Uvodi, premda joj zbog stila pisanja i ohrabrujućeg tona u neku ruku pripada. U nastojanju da čitatelja ne uplaši meta jezikom, Gilić piše jednostavno, mjestimice skoro pa razgovorno, a cilj ovakvih izdanja i jest što nepretencioznijim pristupom razložiti što kompleksnije pojave. Knjiga donosi temeljna promišljanja materije, tipologiju modernističkih filmova i analize probranih naslova. Profesor, ukratko, drži da je modernizam polazišna pozicija za razmatranje kako suvremenog, tako i klasičnog hollywoodskog filma. Knjigu je uz autora predstavio dr. sc. Bruno Kragić, a s obzirom na iskričavo meandriranje dvojice duhovitih erudita bila je ovo od onih, i ne toliko čestih promocija za koje žalimo što ne traju duže, jer pri kraju predviđenih 45 minuta bilo je jasno da bi najzanimljiviji dio razgovora tek uslijedilo.
Bruno Kragić, a time je razgovor o naslovu i otvorio, u ovoj knjizi jasno vidi jezgru knjiga koje bi tek morale biti napisane. Dvije su teme dominantne, postmodernizam kojim se u svojem nastavničkom i znanstvenom radu Gilić već dvadesetak godina predano bavi i Claude Chabrol, jedan od njegovih najdražih autora. Posebno vrijednim smatra što se autor u knjizi bavi i drugim rodovima, dokumentarnim i eksperimentalnim, ne isključivo igranim, i zaključuje da je to tim važnije jer je modernizam transrodovska pojava u povijesti filma. Kao najprivlačniji u knjizi Kragić ističe središnji dio posvećen Bressonu i Dreyeru, dvjema apartnim autorskim pojavama s margine. Autori su to koji za razliku od, recimo, Antonionija ili Fellinija, nisu atraktivni, stil im je asketski, recepcijski su teški i nije ih lako ni klasificirati ni tumačiti pa je tim odvažnija autorova odluka s njima se uhvatiti ukoštac. Osim toga, nadovezao se Gilić, ako za ovakve redatelje nismo adekvatno pripremljeni, zapitat ćemo se imaju li njihovi filmovi ikakvog smisla; nema glume, nema estetizacije, sve je isuviše obično i može se naprosto dogoditi da mi tu ne vidimo ništa.
U knjizi nas očekuju i stilističke analize specifičnih fenomena u, na primjer, filmovima Toma Gotovca ili Zagrebačke škole crtanog filma koja i čini najprepoznatljiviji modernistički moment u hrvatskoj kinematografiji. Vrijednost su više prema Kragiću i neočekivane analogije na koje ćemo nailaziti u tekstu, primjerice, poveznica između Kubricka i Tarkovskog.
Autor je pišući imao na umu mitske knjige također izrasle iz fakultetskih predavanja poput Solarovih, Peterlićevih, konačno, de Saussureovih. Bez obzira na to što je rezultat njegovih priprema za predavanja, Kragić naglašava da knjiga ima jasnu i čvrstu strukturu. Naposljetku, ne manje važno, nismo dobili stenograme, nego dragocjen, skoro pa interaktivan sadržaj, jer čitajući imamo osjećaj da sudjelujemo u razgovoru.