Iz ovogodišnjeg programa Dana hrvatskog filma valja izdvojiti dva sjećanja na preminule autore i kritičare. Projekcije manje poznatih filmova Petra Krelje i Tomislava Kurelca popraćene su razgovorom s njihovim kolegama i prijateljima, a samo tri dana kasnije, 22. 10., u zagrebačkom KIC-u slijedi još jedan hommage Kurelcu, opet s njegovim suradnicima, ali u drugačijem sastavu, iz druge vizure.
Program posvećen Petru Krelji otvoren je vrlo lijepim govorom Diane Nenadić, u svojstvu njegove bliske suradnice i obiteljske prijateljice, a u evociranju prijateljevanja i suradnje s Kreljom pridružio joj se Josip Grozdanić. Dokumentarist, kritičar, radijski urednik blistave karijere, a iznad svega humanist s benevolentnim interesom za pojedince s margine, uspijevao je na visokoj razini, uvodi nas u njegovu biografiju Diana Nenadić, jednakim intenzitetom održavati više profesionalnih angažmana. Kao mladi filmofil pripadao je ligi džentlmena da bi potom odlučio i sam snimati filmove. Pamtim ga, kazala je Nenadić, u pozi Rodinovog mislioca, jer bio je čovjek koji puno promišlja i puno šuti, a onda u samo jednoj rečenici kaže sve. Jednakom se strašću predavao snimanju filmova kao i njihovom tumačenju. Sreća je stoga, nastavila je, da su njegovi eseji i kritike na vrijeme ukoričeni pa nam je tako u nasljeđe ostavio četiri zbirke tekstova. Važan mu je bio i rad s mladima, rado ih je pozivao u svoje radijske emisije, slavio njihove uspjehe, a kako smo iz prve ruke čuli nakon projekcija, nesaglediv su utjecaj on i teta Vesna imali na mlade članove Kino kluba Karlovac. Njegova trajna preokupacija bili su autsajderi, zatim djeca, i ona vrlo darovita i ona s nekovrsnim problemom, iz disfunkcionalnih prilika, također i žene, anonimne, deprivilegirane (Diana podsjeća na lik njegovateljice iz manje poznatog istoimenog filma Njegovateljica iz 1975.) ili pak iznimne poput Slavenke Drakulić. Bitno je oboma bilo naglasiti kako je Krelja izuzetno pazio da njegov rad s pojedincima iz osjetljivih socijalnih skupina ni u najmanjoj mjeri ne bude eksploatatorski, on ih je trajno i s poštovanjem pratio.
Za ovu prigodu, zbog specifičnosti priče i konteksta, odabrana su tri filma iz Kreljine ranije faze (1972, 1973, 1975): dva zabranjena, i treći manje poznat jer je kasno restauriran – Recital, Splendid Isolation i Povratak. Prvi predstavlja ironijski pogled na imperativ društvenih rituala prigodom proslave državnog praznika, drugi donosi kontrast između dekadencije imućnih koji se okupljaju u luksuznom hotelu (taj dio je snimljen u koloru), dok se u njegovoj pozadini, u barakama uz prugu koje služe kao prenoćište za beskućnike, odvija sasvim drugačiji život snimljen monokromatski. Treći je potresan film o djevojčici Milki koju roditelji više ne žele jer oboje imaju novu obitelj. Gospođa Krelja je nakon projekcija publici otkrila nešto parafilmskih detalja, pa tako i da priča malene Milke ima hepi end, da ona danas s obitelji živi u Makedoniji i kad prolazi kroz Zagreb, obavezno joj se javi. Grozdanić se osvrnuo na subverzivno kritički pristup društvenoj stvarnosti kojem je Krelja bio sklon zbog čega su mu filmovi bunkerirani te dometnuo da ipak nikad nije realizirao planirani film o himni.
Grozdanić je govorio i o tome kako je Krelju najprije počeo sretati na novinarskim projekcijama, a onda i u Medijskoj školi „Dr. Ante Peterlić“ gdje se prirodno nametnuo kao tihi autoritet. Prisjetio se i strastvenih filmofilskih kozerija između Krelje i Kragića, ali i ukazao na slabije poznatu činjenicu da je Krelja pisao i fikciju i uputio publiku na njegov roman Lili Marlen.
U programskom je rasporedu uslijedio izbor restauriranih eksperimentalnih filmova uz uvodno izlaganje Diane Nenadić koja ih je selektirala imajući posebno na umu novu karlovačku publiku. Podsjetila je da je restauriranje skup i spor posao, da Hrvatska nije kapacitirana za opsežne restauracije kao ni za današnje standarde. Filmovi koje ćemo vidjeti, napomenula je, možda i nisu najreprezentativniji radovi svojih autora, osim toga, obrađivani su u raznim razdobljima pa, recimo, Martinac nije restauriran digitalno nego kemijskim postupkom, a kasnije telekiniran, dok su ostali digitalizirani, neki nježnije tj. skromnije, drugi temeljitije.
U selekciji se našao Mihovil Pansini kao jedan od pionira eksperimentalnog filma, gledali smo njegov Zahod, pa Ivan Martinac kao ideolog i pokretač Splitske škole filma s radom I’m mad, vidjeli smo Šamecove Termite uz Dianino pojašnjenje da je začudan zvuk proizveden lupkanjem po radijatorima, potom One Hand 30 Swords Vladimira Peteka, Wal(l)zen Ivana Ladislava Galete i Gotovčev T koji je restaurirao Austrijski filmski muzej.
Uz promociju knjiga Nikice Gilića i Dragana Rubeše [Šifra: Rubeša (Sabrani tekstovi Dragana Rubeše pisani za Art-kino)] predstavljena je i Audiovizija hrvatskog filma: primjeri suvremene skladateljske prakse, nova knjiga dr. sc. Irene Paulus koju je uvijek sjajno slušati, i na fakultetu, i na radiju. Osim toga, generacije svojih studenata na doktorskom studiju, naučila je drugačije i kompleksnije gledati, tj. slušati filmove. Irena Paulus u opuštenom razgovoru o knjizi kazala je da se filmskom glazbom bavi već trideset godina, a počelo je ustvari slučajno, kad joj je na studiju muzikologije profesor Nikša Gligo prepustio odabir teme seminarskog rada. Pomislila je da bi bilo zgodno pisati o filmskoj glazbi, a ubrzo se i ozbiljnije posvetila tematici kojom se tada još kod nas nitko nije bavio. Dok većina nas mora učiti osvijestiti filmsku glazbu kao punopravni narativni element, Dana Budisavljević iz publike se javila sa svojim iskustvom, naime, nju je tijekom odrastanja filmu privukla najprije glazba, upravo je zahvaljujući zvučnim trakama, npr. onoj Wendersovog Paris, Texas, ozbiljno zavoljela film.
U knjizi su zastupljene analize partitura suvremenih hrvatskih filmova, pa tako glazbe s potpisom braće Sinkauz, Mate Matišića, Dalibora Grubačevića (koji je uz urednicu Dianu Nenadić u ulozi moderatorice i sudjelovao u promociji), Igora Pare, pokojnog Tomislava Simovića, skladatelja glazbe za crtane filmove i Alfija Kabilja. Zanimljivo, autorica je svojim analizama priložila i razgovore s autorima, u želji da stručna i objektivna razmatranja nadopuni autentičnim autorskim promišljanjima. Saznali smo da ideja za novu knjigu već postoji, trebala bi biti posvećena autoricama namjenske glazbe poput Anite Andreis koja je napisala glazbu za Šegrta Hlapića i Biance Ban koja je prva u Hrvatskoj diplomirala na primijenjenoj glazbi.
