Filmovi u natjecateljskom programu DHF-a smjenjivali su se od četvrtka do nedjelje u deset tematskih blokova (Portreti, Obitelj I, Obitelj II, Prostori memorije, Rubovi žanra, Radnička klasa ide u raj I, Radnička klasa ide u raj II, Zbjeg u pustinju, Nelagode i Prekidi) od kojih se svaki na rasporedu našao u tri ponavljanja. Za ovogodišnje, 33. po redu Dane selektirana su ostvarenja raznih rodova, formi, poetika, kao i produkcijskih ishodišta i mogućnosti, ali i hibridni radovi iz kategorije Rubovi žanra, poput magnetičnog Skummyja Saše Poštića koji sjajno funkcionira u dodiru igranog i dokumentarnog.
Mnogo je među autorima darovitih i inovativnih kino klubaša koji u pravilu, nažalost, ostaju na margini, no tu su i etablirana imena poput Silvestra Kolbasa i već višestruko nagrađivani mladi autori poput Davida Gaše. S obzirom na nesmanjenu sveopću zanesenost kvalitativnim dosezima domaće kratkometražne produkcije koju imamo priliku pratiti u ZFF-ovim Kockicama te na platformi croatian.film nemoguće je ne zapitati se o kriterijima raspodjele sredstava za snimanje dugometražnih filmova. Nekima od ovih autora kratka je forma zasigurno prava mjera ali poneki bi, sigurna sam, imali afiniteta, a svakako i zrelosti i kapaciteta za dugi metar, no hoće li ikada dobiti šansu?
U tematsko motivskom smislu izbor je raznovrstan, pa tako u programskom deplijanu nalazimo naslove koji se zaokupljaju rodnim identitetom i tranzicijom (Espi), postadolescentskom dezorijentiranošću u preklapanju s krizom ranih srednjih godina (Skummy), složenošću unutarobiteljskih relacija (Naša djeca, Skummy), transgeneracijskim nasljeđem po ženskoj liniji (Valerija), nostalgiziranjem za djetinjstvom i nevinošću 1980-ih (Žarko, razmazit ćeš dite), fascinantnim fenomenima naše novije povijesti (El Shatt: nacrt za utopiju), manje poznatim herojskim momentima iz ratne prošlosti (Čovjek koji nije mogao šutjeti), deindustrijalizacijom i degradacijom radništva (Što da se radi, Brod, Born to be Uljanik), predgrađem kao prostorom na razmeđi urbanog i ruralnog, zaštićenosti i nelagode (Niska trava), starošću koja ne mora biti degradirajuća i zastrašujuća (1001 noć), procesom sazrijevanja i transformacije, kao i dinamikom odnosa u muškom kolektivu (Čopor), naposljetku Mediteranom (Žarko, razmazit ćeš dite, Valerija, Brod, El Shatt, 1001 noć, Čopor, Zemlja za nas).
Nešto detaljnije ćemo se ovdje, kao i u tekstu koji slijedi osvrnuti na nagrađena ostvarenja. Nagrade su ponijeli filmovi Niska trava Davida Gaše (Grand prix; Nagrada „Jelena Rajković“; nagrada Tinu Ostrošiću za fotografiju i Borni Maksanu za glazbu), Obiteljski portret Lee Vidaković (nagrada za režiju autorici te nagrada za specijalni umjetnički doprinos u polju scenografije grupi autora koja je radila na animaciji), Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića (najbolji scenarij te nagrada za specijalni umjetnički doprinos u kategoriji glume Goranu Bogdanu), Moj trener Tomislava Šobana (nagrada za montažu Ivani Perčinlić), Leptir Sunčane Brkulj (nagrada za oblikovanje zvuka Sofie Birch), Čopor Marka Jukića (nagrada za glavnu ulogu Pašku Vukasoviću), Žarko, razmazit ćeš dite Milivoja i Veljka Popovića (Nagrada „Zlatna uljanica“) i Naša djeca Silvestra Kolbasa (Nagrada publike).
Kratki animirano dokumentarni film Žarko, razmazit ćeš dite slikovničasta je reminiscencija na idilično odrastanja umjetnice rođene krajem 1970-ih u Splitu, u sigurnosti harmoničnog obiteljskog okruženja, i to u vremenima kad je, barem nam sada tako izgleda, sve bilo neusporedivo jednostavnije pa i ljepše. Bajkovite rane dane potamnjuje rat, a onda i smrt bake i djeda koji su davali sve od sebe da djetinja neopterećenost za njihovu unuku potraje što duže. Djed se izborio da malena ne mora u vrtić u koji je upisana radi socijalizacije, jer čemu, druži se s bakom i s njim, a bogme i s njegovim penzionerima i konobaricom kad u kvartovski kafić izađu na sok.
Sve je jasno već iz naslova, dida je remetilački faktor koji raspoloženo opstruira razumne majčine odgojne metode i iz takve ishodišne situacije proizlazi komika. Pastelni kolorit, mek, infantiliziran crtež, vedri glas iz offa pokreću i gledateljeva sjećanja, ali i razmišljanja o tome kako su se u nevelikom socijalističkom stanu gužvale tri generacije, dva bračna para i jedna curica, u čemu čini se nitko od njih nije vidio problem, također i o tome kolika je privilegija rasti uz baku i djeda, uopće, a pogotovo u istom domaćinstvu, jer oni ljubav iskazuju na sasvim drugačiji način od roditelja, i svaki od pristupa, svaki taj oblik nježnosti dragocjen je za razvoj djeteta i izgradnju samosvijesti. Crtić, inače adaptacija autobiografskog romana Tisje Kljaković Bajić, prema scenariju Kljaković Bajić i Veljka Popovića, a u režiji Veljka i Milivoja Popovića i uz angažman šesteročlane ekipe animatora, atmosferičan je i uspio prilog niši nepretencioznog obiteljskog spomenara, ali i tople posvete mitskim 80-ima i jednom izgubljenom Splitu.
Rat koji je u prethodnom filmu samo implicitna prijetnja jer naratorica izrijekom odbija remetiti prhkost svoje pripovijesti teškim temama, u Čovjeku koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića krajnje je eksplicitno prikazan, i to u impresivnoj minijaturi gdje čin ultimativnog herojstva zauzima tek koju minutu, no u emocionalnoj memoriji ostaje zabilježen zauvijek. Fokalizator je Dragan (Goran Bogdan), pa gledatelj automatizmom zaključuje, ili prije prihvaća autorovu varavu sugestiju, da je on i eponimski akter tj. onaj koji djeluje i u ključnom trenutku mijenja sve. U tom ćemo uvjerenju dočekati kulminaciju priče kad neočekivano istupi jedini lik koji nije samo figura nego punokrvni protagonist, a koji je od šestero suputnika u kupeu dotad praktički bio izvan fokusa, skoro pa neprimjetan. Dragan je pak markantna i naoko samopouzdana pojava, među putnicima u kupeu jedini koji se u ograničenom prostoru vagona neprestano premješta i kreće, da bi nezainteresirano pušio, ili da izvidi i shvati nejasna zbivanja pokraj vlaka koji se neplanirano i prijeteće zaustavio usred ničega. Dok su se ostali umirili, maltene utisnuti u tu ostakljenu kutiju kao u nastojanju da (p)ostanu nevidljivi, on dominira kadrom.
Uz njega, zapazit ćemo studenticu s walkmanom koja se pokušava i auditivno distancirati od tjeskobne situacije, djeda s unukom, Milana, mladića bez dokumenata i još k tome „sumnjivog“ prezimena, ali ne i čovjeka u sivom činovničkom odijelu, kasnih srednjih godina i konvencionalne fizionomije. Dragan će Milana kurtoazno tješiti, lakonski izgovarajući obećanja bez pokrića, ne zato što je blazirano nezainteresiran, nego stoga što se osjeća zbunjeno i nemoćno. Svi oni, vrlo različiti, u svom su (ne)postupanju, u nemogućnosti poduzimanja ustvari, identični, predstavljaju onu amorfnu većinu koja žmiri na užas koja će se odigrati izvan realnosti filma, što tada samo naslućujemo, a o čemu naknadno čitamo u tekstu Borisa Dežulovića koji je autoru i bio poticaj na fikcionaliziranje stvarnog, široj javnosti slabo poznatog događaja. Na ovogodišnjim Danima prikazana je i dvodijelna retrospektiva Slijepčevićevih filmova u kojima je, neovisno o užoj tematici, uvijek prisutan imperativ društveno kritičke zapitanosti, refleksije i identifikacije s Drugim i Drugačijim.