Među ovogodišnjim laureatima Dana hrvatskog filma izdvojila su se dva formalno i sadržajno potpuno različita, ali idejno itekako bliska filma, a povezuje ih potencijalna ugroza koja proizlazi iz vječno promjenjive i time dakako uzbudljive, ali i riskantne dinamike grupe, bilo u radnom ili kućnom okruženju. U oba filma akteri se mimoilaze, kolidiraju i intenzivno prožimaju, a sve u pipavom kretanju liminalnim prostorom između familijarnosti i odbačenosti, komfora učahurenosti i opasnosti od učmalosti, pa i između zdrave primirenosti i morbidne apatičnosti.
Čopor, kratkometražno ostvarenje Marka Jukića koje je na DHF-u ponijelo nagradu za glavnu ulogu (Paško Vukasović) na prvu djeluje vrlo jednostavno, čak scenaristički rudimentarno, kao priča o kojoj je teško išta reći, jer je praktički nema. Ipak, u ponovljenom gledanju ovaj kratki film pozicionira se kao jedan od slojevitijih, pa i atmosferičnijih u selekciji. Cjelinu u svim aspektima određuje minus postupak, u fokusu nam je tek nekoliko lica koja se izdvajaju iz anonimne, skoro pa zablurane skupine mlađih muškaraca u vatrogasnim kombinezonima, a onda i prividna bezdogađajnost ili bar izostanak značajnijih zbivanja.
Dinamiku će postupno razgorijevati implicitno neslaganje između pripadnika vatrogasne postrojbe, naposljetku i očita fragmentacija dotad čvrsto ustrojenog muškog kolektiva, što se pak poklapa s krizom identiteta njihovog mladog zapovjednika Andrije. Najintrigantniji narativni sloj upravo je moment transformacije i sazrijevanja u podtekstu, pa tako u eliptičnim sekvencama s nadrealnim elementima promatramo proces odvajanja pojedinca od grupe; on se najprije tiho povlači, jer realnost kao da odjednom doživljava drugačije od kolega, da bi ga na kraju većina grubo isključila kao problematičnog i suvišnog.
Najdojmljiviji segment u uvodnim je minutama fotografija Borisa Poljaka, pa film prvotno očitavamo kao meditativan, gotovo filozofičan naklon magnetizmu submediteranske divljine. U kamenjaru se međutim zatječe skupina mladića na zadatku koji svojim hiperaktivnim vrzmanjem remete vanvremenski smiraj planine. Vatrogasci po dojavi stižu na požarište, ispostavit će se bez potrebe, jer opasnosti od vatre ondje nema, što dovodi do antiklimaksa i općeg nezadovoljstva. Mladići žele smjesta otići no zapovjednik ih, neobjašnjivo odnosno neosnovano, zadržava na lokaciji. U kulminaciji prepucavanja jedan od kolega preuzme Andrijinu motorolu i komunikaciju s nadređenim, što je doslovan čin svrgavanja. Čvrsto hijerarhizirana grupa time se raspušta i svodi na titularni čopor.
S obzirom na kolektivnu traumu kornatske tragedije, ali i na iskustvo dramaturgije sporogorućih horora gledatelj u sve ovdje viđeno upisuje tinjajuću prijetnju. Uslijed pretpostavke da te dečke mora zadesiti nekakva pogibelj s vremenom se zaoštrava napetost i generira zlokobno ozračje. Naime, razasuti i izloženi na brisanom prostoru kamenog terena kao jedine vertikale, a zbog crvenih kaciga jasno istaknuti u jednoličnom smećkastom ambijentu, vatrogasci djeluju kao savršen plijen.
Andrija kao da je u kakvom pomaknutom stanju svijesti, njemu se navrh brda događaju priviđenja i otkrivenja, pričinjaju mu se plamenovi, gorući grmovi, djevojke. Prije nego slom živaca ili religijsko ludilo, moglo bi se to tumačiti kao mladićevo konstruktivno manifestiranje promjene, napretka, strasti koje je nestalo u poslu, ali i privatno, u vezi sa simpatičnom djevojkom koja se s kolegicom u nekom trenu pojavljuje s ručkom za sve. Čopor tako čitamo kao pripovijest o pojedincu koji nadrasta kolektiv, a taj se kolektiv očekivano okreće protiv njega, ignorira ga, ponižava i doslovno odstranjuje. Zajednica u kojoj je osobno i profesionalno rastao, rutiniziran odnos s djevojkom, sve to Andriji postaje tijesno i najednom se doima pogrešnim, što je i ključ (ili jedan od mogućih ključeva) razumijevanja fabule.
Među nagrađenim ostvarenjima vjerojatno najupečatljivije, a nesumnjivo jedno od najstimulativnijih za analitičko, pa makar i impresionističko razmatranje, kratki je animirani film Obiteljski portret Lee Vidaković, multimedijalne umjetnice rođene 1983. u Subotici, koju pamtimo po kratkometražnoj animaciji Sestre iz 2012. Film od 14 minuta, u tehnici stop animacije ostavlja superioran dojam i odiše bjelosvjetskim šarmom, a jedan je od osam animiranih filmova u konkurenciji. U natjecateljski program uvršten je u kategoriji Nelagode, no takav je da nadrasta kategorizacije, stoga se prelijeva i preko okvira u koje je smješten na Danima. Moglo bi ga se jednako tako pridružiti i filmovima obiteljske tematike, tim više što baš ljepljiva nelagoda obavija maglovite interakcije između domaćina i gostiju, odnosno jedne brojne porodice.
Također, ovaj bi se film lako mogao uklopiti i u kategoriju Prostori memorije, jer velika je pažnja posvećena oblikovanju i organizaciji mizanscene to jest stana sumračnog kolorita i atmosfere, koji s obzirom na zbivanja među njegovim zidovima simbolizira nekovrsni krah – i obiteljske strukture, i šire, društvenog uređenja – a najavljuje i posljedičnu tranziciju. Raskošan prostor maštovito je osmišljen te prepunjen zavodljivim uporabnim i ukrasnim predmetima. Zato ga i doživljavamo jednim od likova i to takvim koji je u svojoj baroknoj raskuštranosti možda i prezentniji od fascinantno ekspresivnih lutaka. Izvanfilmski, tj. post festum, sve rečeno potvrđuje i priznanje ekipi koja je radila na osmišljavanju interijera, uz nagradu za režiju redateljici i scenaristici Lei Vidaković.
Narativna je os filma ovakva; u prostran dom povučenih buržuja, oca i malene kćeri, netom pred propast Austro-Ugarske i Prvi svjetski rat iznenada bane bulumenta ljudi, tj. jedna mnogočlana obitelj. Pridošlice nije moguće izbrojiti, jer puno ih je i neprestano se kreću, no razabrat ćemo odraslog muškarca, za pretpostaviti je domaćinovog brata, njegovu suprugu, ali i još žena te mnoštvo djece. Film se od ostalih u konkurenciji izdvaja iznimnom estetizacijom, naglašenom poetičnošću, kazališnim prosedeom. Uz sve rečeno, blago je jezovit, pa i komičan, s plejadom voštanih figurica čiji su refleksni postupci na rubu groteske. Iz konteksta razumijevamo da su domaćini i nepozvani gosti obiteljski povezani, ali upad pridošlica nalikuje neprijateljskoj invaziji kojoj se profinjen muškarac i eterična djevojčica rezignirano podređuju.
Pomislit ćemo, a možda je tako scenaristički i mišljeno, da je u pitanju nacionalizacija ili svojevrstan atak na dobro uređen i bez sumnje privilegiran mikrosvijet u propadanju. Vidaković prikazuje nagli prijelaz iz građanske kolotečine u lijepom zdanju koje vlasnici dijele sa služavkom, svinjom, mačkom i psom, u kompletni kaos; ulja na platnu, parfemski flakoni, glazbala, svakojake skulpturice i tkanine, sve je u zbrci koja prijeti uništenjem. U prostor koji je do tada nalikovao muzeju, gosti unose dinamiku koja i nije jednostrano negativna; predmeti samo što ne ožive – pritom jedni stradavaju, drugi dobivaju nove dimenzije i funkcije.
Film je i izrazito senzoran, zvučna traka isprva je lišena glazbe, ali zato ispunjena prenaglašenim svakodnevnim zvukovima poput cvileža psa i škripe drvenih podova. Hedonizam je tek naličje tjeskobe i odumiranja, na primjer, prhki komad Pavlove torte samo je izdaleka primamljiv, a zapravo sluzav i nejestiv. Posjetitelji invadiraju i remete zatečeni prostor, stvaraju se novi međuodnosi, na koncu, od silne će se napetosti, vanjske i unutarnje, sve tragikomično urušiti pa šuta prekriva nataloženi nered, materijalni i emocionalni.
