Deset odabranih turskih filmova u sklopu Nacionalnog natjecanja na 43. Istanbul film festivalu pregled je raznolikih domaćih dugometražnih igranih filmova, koji su pokazali nove i stare priče, odnosno teme unutar turske kinematografije, kao i stilska stremljenja, nadolazeće talente, ali i očite produkcijske nedostatke koji se javljaju ponajprije zbog nedostatka javnog financiranja turskih filmova općenito. Većina filmova bavila se svjetovima obiteljskih drama i doticala teme smrti – ili kroz smrt bližnjih koje progone protagoniste, ili kroz nadolazeće smrti i ubojstva. Radnje filmova uglavnom su smještene u Istanbulu, gdje je filmska industrija i najjača, ponekad u turske provincije, rjeđe i u inozemna mjesta, čineći tako prostorni mozaik filmske stvarnosti suvremene Turske. Usto, u filmovima se javlja i poprilična količina rajčica, kao kulinarskog lajtmotiva.
Radnja filma Posljednja žetva (Son Hasat) u režiji Cemila Ağacıkoğlua, lokacijska je iznimka i događa se u siromašnom selu gdje većina stanovnika živi od sakupljanja trske. Ova priča o ljubomori, osveti i ubojstvu u kojoj se protagonist suočava s korumpiranim sistemom, odigrava se manje kao triler, a više kao dvosatno promišljanje morala pojedinca i grupe, te prirode zločina, uglavnom kroz surov krajolik i dijaloge. S ambicijom da film bude epski i „antropološki“, prvenstveno se oslanjajući na moć kadriranja i glume, od kojih nijedno ne impresionira, dobiva se snažan dojam već viđenog, tj. nečeg što je moglo biti snimljeno 50-ih ili 60-ih godina prošlog stoljeća i tada bi imalo neku kinematografsku relevantnost.
Rosinante, debitantski film Barana Gündüzalpa, s druge je strane smješten u urbanu džunglu modernog Istanbula i nosi puno manje epske porive. Usredotočen na mladu obitelj s autističnim djetetom, film se bavi visoko obrazovanim parom koji iz dana u dan živi sa slabo plaćenim poslovima, dok troškovi života i posebice stanarine, kao što je slučaj u mnogim velikim europskim gradovima, rastu i postaju nepriuštivi. Ustvari film o radničkoj klasi te muško-ženskom odnosu i očekivanjima, Rosinante je niskobudžetni film koji uspješno predstavlja borbu razočaranih mladih ljudi koji se, iako imaju alternative, grčevito drže svojih velegradskih nada, čak i po cijenu vlastita djeteta. Ime filma preuzeto je od imena skutera koji kao „pogonska sila“ obitelji, poput istoimenog kljuseta Don Quijotea, nosi protagoniste kroz njihove nerealne avanture. Ova referenca također predstavlja i opći dojam filma kao jednostavne metafore s čijim se likovima i pričom publika može poistovjetiti, ali izraženiji scenaristički i režijski pristup mogli su ponuditi gledateljima jači utisak. Doduše, posljednjom se scenom, iako očekivanom, film donekle emotivno iskupljuje.
Drugačija klasa ljudi predstavljena je u filmu Iznad vode (Suyun Üstü), prvijencu Ashilan Ünaldı. Junakinja filma je umjetnica koji živi u SAD-u sa suprugom Amerikancem i vraća se kući u Tursku na obiteljsko ljetovanje nakon godina izbivanja. Njen dolazak pokrene obiteljsku dramu i odmata klupko odnosa članova obitelji s dominantnim i egocentričnim ocem. Većina dvosatnog filma odvija se na jahti obitelji i, osim ako ste obožavatelj turskih sapunica, koje nisu stilski daleko od samog filma, teško će zadovoljiti ičiju želju za dobro napisanim, režiranim, montiranim, odglumljenim…nastavite niz…filmskim iskustvom.
Ozan Yoleri se u svojem prvijencu Počeci (Başlangıçlar) također bavi umjetničkom dušom: u početnoj sceni gledamo mladu ženu kako „udobno“ oplakuje smrt prijatelja tužno čitajući na obali Siene, jer radi u Parizu kao pripravnica u restauracijskom studiju. Junakinja filma djeluje kao emotivni rezonator svijeta koji gledamo, ali izvan stereotipnih veza i očekivanih događaja, u filmu se ne razbija površnost ispod koje bi ležao zanimljiv unutarnji život protagonistice. Srećom, ako je to utjeha, film traje manje od dva sata.
Velika opsada (Büyük Kuşatma) Sinana Kesove puno je uspješniji debitantski film koji donosi drukčiji pristup likovima i obiteljskoj dinamici pridonoseći uspješno izglavljenim, a opet suzdržanim, bizarnim, ali svakodnevnim humorom. U još jednoj priči koja se vrti oko muško-ženskih odnosa i veza između roditelja i djece, radnja je specifična zbog utjecaja preminule žene koja „opsjeda“ obitelj. Nakon smrti supruge, junak filma, umirovljeni uspješni poslovni čovjek počinje promišljati svoj život i ostavštinu te organizirati željenu budućnost za otuđene kćer i sina, ali bez ustupaka koji bi poremetili njegovu vlastitu autističnu rutinu. U molijerovskim obratima događaja koje pokreću starčevi strahovi, u filmu se ponajprije ističe iznimna gluma veterana Alpa Öykena.
Još jedan prvijenac, Zajedno (Beraber), u režiji Mete Gümürhana i prema scenariju Nizozemke Chris Westedorp, je coming-of-age film na čiju je priču očito utjecala tursko-nizozemska koprodukcija. Junak filma je tinejdžer koji protiv svoje volje seli iz Rotterdama u očev rodni Istanbul nakon smrti majke te se mora prilagoditi njemu čudnoj okolini koja ga isprva ne prihvaća. Zajedno ne ulazi previše u unutarnji svijet glavnog lika, već se temelji na akciji i odnosima među likovima, ali vrlo dobro funkcionira u svojoj coming-of-age strukturi koja može biti dobro prihvaćena kod tinejdžera i mlađe publike jer se lako može poistovjetiti s karakteristikama protagonista. On ima parkour supermoći, uspješno se hrva sa svim izazovima koje mu nameće nova okolina u kojoj se dokaže i pridobije nove prijatelje, poštovanje i, naravno, ostvari ljubavni interes. Veza s ocem se poboljša, a žalovanje nakon smrti majke postane manji teret. Kao što je uobičajeno u tom žanru, režijski stil filma većinom se oslanja na postizanje emotivnog učinka kroz protagonistove impulzivne reakcije, dok su složeniji dijalozi kompenzirani glazbom i krupnim „promišljajućim“ planovima. Naravno, neizostavna je i tipična scena vožnje s vjetrom u kosi i vriskom kao prikazom otvaranja novog prostora protagonistove slobode.
Oslobađanje od vjerskog školskog sustava i zapovjedajućeg bogolikog oca glavne su teme druge coming-of-age drame, debitantskog filma Nehira Tune Dom (Yurt). U, kako je autor sam kazao, vrlo osobnom filmu, radnja se zbiva u devedesetima kada glavni lik pohađa muslimanski vjerski dom, a njegov buntovnički tinejdžerski duh krene se buditi poput vulkana. Dom je stilistički vrlo ambiciozno zamišljen, ali Tunin eklektični režijski pristup daje dojam debitantskog filma u kojem redatelj želi pokazati sve trikove zanata koji je savladao, prije nego da se režijom čvrsto obuhvati kaos snažnih previranja unutarnjeg svijeta junaka. Iako se površnost prikaza svijeta oko glavnog lika može donekle objasniti kao refleksija protagonistovog viđenja i neiskustva, to ipak ne opravdava pojednostavljenje interpretacije u ambicioznom prikazu utjecaja religije, povijesti, moći i obitelji na mladića u doba njegovih najjačih psihičkih i fizičkih promjena. Naravno, i u ovom filmu imamo žanrovski obaveznu scenu vožnje s vjetrom i vriskom.
8×8 Kıvança Sezera manje je ambiciozan film koji uključuje samo tri lika tijekom nekoliko dana u osamljenoj kući kraj mora. Što zvuči kao komorni hororac, djeluje prije kao snimljena predstava, nego režijski razrađen film, iako se mjestimice poigrava s elementima horor napetosti. Početak filma kreće s emotivno teškim motivom samoubojstva, ali dešavanje do kraja filma uglavnom se bazira na dijaloškim scenama u kojima se tri lika pokušavaju međusobno nadmudriti kako bi promijenili situacije u vlastitu korist i zadobili pozicije moći, dok pritom jedni drugima i gledateljima razotkrivaju duhove prošlosti.
Film Nije ono što misliš (Bildiğin Gibi Değil) u režiji Vuslat Saraçoğlu, također se, poput prijašnjeg filma, snažno oslanja na glumačke izvedbe, što potvrđuje statičnost većine scena u kojima je očita improvizacijska sloboda dana glumcima, a što daje različite, ali većinom vrlo dobre rezultate. Priča o sestri i dva brata koji se moraju pobrinuti za nasljedstvo nakon smrti oca, rastvara obiteljsku povijest, stare rane i neriješene probleme, s periodičnim govornim humornim dijelovima te, očekivanim, otkrivanjem obiteljske tajne u prilično nezgrapnom završetku filma.
Posljednji je film, Granica kolebanja (Tereddüt çİzgİsİ) u režiji Selmana Nacara, bio i daleko najbolji u ovom natjecanju. S obzirom na to da je sam bio odvjetnik, Nacar je dubinski poznavatelj tema kojima se bavi u filmu, dok film atmosferno podsjeća na tzv. rumunjski novi val. Ova vrlo dinamična i kompleksna sudska drama, koja se odvija oko iznimnog središnjeg ženskog lika odvjetnice, precizno se bavi konfliktnim društvenim temama poput korupcije, privilegija i karijerizma po cijenu tuđih života, a kroz leću raspadajućeg sudskog sustava i osobnih anksioznosti protagonistice. Čvrst scenarij, samouvjerena režija i montaža, kao i izuzetna glumačka izvedba Tülin Özen samo su neke od vrhunskih karakteristika Granice kolebanja kojemu je pripala Fipresci nagrada filmskih kritičara.
