Kao filmski autor, Miroslav „Miša” Terzić ne bježi od teških tema i istinitih događaja iz traumatične srbijanske prošlosti i sadašnjosti. Njegov prvijenac Ustanička ulica (2012) bavio se temama ratnih zločina, istragama istih i suočavanja s prošlošću. Uslijedili su Šavovi (2019) u kojima je Terzić kinematografski obradio aferu krađe i ilegalnog posvajanja beba u SFRJ i SRJ 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća iz perspektive oštećene majke i borkinje za istinu, a protiv sustavne korupcije.
Terzićev najnoviji film zove se Tri tjedna kasnije (3 nedelje posle), a tema mu je vršnjačko nasilje i često fatalne posljedice istog. Film je nastao u koprodukciji Srbije, Hrvatske, Bugarske, Italije i Luksemburga, a premijeru je imao u glavnom natjecateljskom programu Kristalni Globus na festivalu u Karlovym Varyma odakle turneju nastavlja s prvom sljedećom stanicom u Puli.
Naslovna tri tjedna prije školske ekskurzije jedne neimenovane beogradske srednje škole, učenik drugog razreda Andrija ubio se nakon sustavnog maltretiranja koje je doživljavao od školskih kolega. Fokalna točka filma je, pak, njegov jedini prijatelj u razredu, Vladimir Cocić zvani Coca (Jovan Ginić, također glavni glumac u filmu Izgubljena zemlja Vladimira Perišića iz 2023. godine). Neko vrijeme između Andrijinog samoubojstva i ekskurzije, Coca je proveo u psihijatrijskoj bolnici, ali je dobio dozvolu liječnika, psihologa i svoje majke da se pridruži ekskurziji. Jasno je da ustvari ne želi provoditi vrijeme s kolegama, kao ni s profesorima koji bacaju floskule o nužnosti zajedništva.
Autobus kreće, Coca sjedi sam, ostali iz razreda ga zadirkuju, dok ga jedino Darija (Anđela Alavirević), i sama otpadnica, nastoji obraniti. Razrednica Viktorija (Tihana Lazović) pokušava na suptilnije načine privoljeti razred na mir, dok njen kolega Markuš (Branislav Trifunović) zna povisiti ton kako bi uspostavio disciplinu. Razredna nasilnica Milica (Klara Karaulić) uspijeva zaustaviti autobus i na prevaru „prošvercati” svog dečka i glavnog nasilnika Miloša (Andrija Marković).
Kada se autobus pokvari na planinskom putu, a Miloš biva otkriven, on izabire Cocu za sljedeću žrtvu, pod lažnom optužbom da ga je Ceca prokazao, a zapravo zbog toga što nije okrenuo leđa pokojnom Andriji. Razred mora prenoćiti u praznom planinskom hotelu koji je pred sezonskim zatvaranjem, a kad Coca školske kolege suoči s krivnjom za Andrijino samoubojstvo, a profesore za sudioništvo, makar i zbog nečinjenja, sam potpisuje „smrtnu presudu”.
Iako je film žanrovski definiran kao drama koja u trećem činu skreće u horor-triler, potpisnik ovih redaka, poučen iskustvom gimnazije u Beogradu, Tri tjedna kasnije bi odredio kao horor-dokumentarac. Naime, malo toga se doista promijenilo od Miloševićevih 90-ih do Vučićevih 2010-ih i 20-ih, osim možda napretka u tehnologiji i brzini komunikacije, pa mučenje i ponižavanje „nepodobnih” može biti prikazivano javno i u realnom vremenu. Ostale značajke, poput netolerancije na izdvajanje, mobinga, maltretiranja koje prelazi u fizičko, rodno kodiranih normi površnosti, po kojima cure moraju razmišljati o plastičnim operacijama, a dečki o demonstraciji fizičke snage, indiferentnosti profesorskog kadra i zabrinutosti školskog osoblja za javni imidž umjesto za dobrobit učenika i profesora, uglavnom su nepromijenjene. Možda su, kako to na jednom mjestu primjećuje razrednica Viktorija (lik generacijski blizak autoru teksta), novije generacije sve gore i gore, zlobnije, neosjetljivije i nasilnije, ali je i ona svjesna da je zametak toga posijan odavno.
Rješenja, nažalost, nema, kao što nema nade da će ono biti pronađeno, naročito u ovakvom društveno-političkom okruženju u kojem su na vlasti bivši školski nasilnici i kriminalci koji bi u najboljem slučaju simulirali činjenje, a u najgorem svako društveno trvenje koristili kao dimnu zavjesu za svoje koruptivne kombinacije. Različite struke i cjelokupna akademija također su obesmišljene i onemogućene da interveniraju. Spirala nasilja će se samo nastavljati, a toga su svjesni odrasli likovi u filmu, kao i Terzić i njegovi suscenaristi, pa moramo biti i mi kao gledatelji.
Izvedbeno, Tri tjedna kasnije na svakom je planu izvrstan film. Scenarij koji potpisuju Terzić, Bojan Vuletić (također filmski autor društveno-angažiranih filmova i televizijskih serija) i Vladimir Arsenijević, prozni pisac, društveni aktivist i humanitarac, izvrsno tempira otkrića elemenata zapleta kako bi se maksimizirala napetost. Terzićeva režija također je promišljena, iako je upadljivo artificijelna kroz očito komponirane duže, statične ili pravolinijski pokretne kadrove, ponekad čak snimljene iz velike daljine, što pojačava dojam opservativnosti. Zvučna podloga u kojoj se smjenjuje pulsirajuća originalna glazba s turbo-folkom koji mladi slušaju, također smišljeno podgrijava napetost.
Gluma je na visokom nivou, od očekivano dobre i posvećene Tihane Lazović i prezentnog Branislava Trifunovića, preko Jovana Ginića koji se izlaže riziku zatvaranja u nišu mladog „autsajdera”, pa do mladih glumaca koji se mogu pokazati kao otkrića i investicija za budućnost. Problem možda donekle predstavlja koncepcija u kojoj, osim navedenih likova, ostali funkcioniraju više kao kolektivni lik, zbog čega glumci koji ih igraju ne mogu doći do izražaja, ali u svrhu izlaganja jedne životne i filmske priče, umjesto sondiranja društva u cjelini na primjeru srednjoškolskog razreda (što je Stevan Filipović učinio s trilogijom Pored…), Terzićev se pristup pokazao kao vrlo učinkovit.
Krajnji rezultat je film koji djeluje i na cerebralnom i na visceralnom planu. Tri tjedna kasnije jedan je od onih filmova u kojima ne možemo uživati, ali koji će nas ostaviti bez daha. S njim se Miša Terzić profilirao kao jedan od vodećih srbijanskih autora u ova zla vremena.
