„Već sam neko vrijeme najstariji Kolbas u obitelji. Kao da ne znam kako je i kada do toga došlo. Nikako da to mirno prihvatim. Često mislim na svoje djetinjstvo i obitelj iz koje sam potekao… Sada je važno što ja ostavljam svojoj djeci i kakvi ljudi oni postaju.“ Premda se uvodna misao Lava N. Tolstoja u njegovu romanu Ana Karenjina o svim sretnim obiteljima koje su nalik jedna drugoj te o svakoj nesretnoj obitelji nesretnoj na svoj način, može reinterpretirati unedogled, djela kao što je dugometražni dokumentarni film Naša djeca čiji je redatelj, scenarist i snimatelj Silvestar Kolbas, reinterpretaciju Tolstojeve maksime čine doista na svoj način. I to izvrstan. Pritom tezu o istim sretnim obiteljima i različitim nesretnim obiteljima, obitelj u Kolbasovu radu testira i u njezinu prvom, i u njezinu drugom dijelu. Zapravo, obitelj u filmu Naša djeca sretna je i nesretna na svoj način, a članice i članovi mnogobrojnih drugih obitelji u njoj će se prepoznati u nemalom broju situacija. Čak i onda kada s ovom filmskom, a zapravo stvarnom obitelji, ne dijele puno toga zajedničkog. Bez obzira tko sve čini jednu obitelj, tko u njoj obitava i kakva joj je dnevna, tjedna i višegodišnja dinamika, tako povezane ljude, ponajprije ljubavlju, bliskošću i uzajamnošću, uvijek je moguće prepoznati u nekim drugim ljudima i njihovim životnim situacijama. Neovisno o tome koliko su njihova sreća i nesreća osobne, ljudski su osjećaji isti. I kada se u njima ljudi međusobno prepoznaju, lakše je shvatiti ponašanja drugih, naoko nepoznatih ljudi.
Film Silvestra Kolbasa za koji je autor upravo dobio Zlatnu arenu na 71. pulskom filmskom festivalu, po svojoj je vrsti obiteljski dokumentarac u kojem autor koristi metodu prateće kamere, doslovce autokamere, jer su u njezinu objektivu sam redatelj i njegova obitelj. Cijenjeni i nagrađivani filmski i televizijski snimatelj, fotograf i redatelj, ovjenčan godišnjom Nagradom Vladimir Nazor za filmsku umjetnost za 2011. godinu za također dokumentarni rad Ratni reporter, Kolbas u recentnom filmu gledateljima najviše izlaže svoju intimu. To je učinio i u Ratnom reporteru te u filmu Sve o Evi kojemu su Naša djeca svojevrsni nastavak nakon dvadeset i tri godine, ali je u novom filmu u mnogo čemu ogolio i svoj život, i živote svojih bližnjih prikazujući njihove složene odnose uz mnoštvo emocija, pri čemu prvim dijelom filma dominira radost, a drugim tuga u svim svojim nijansama. Fokusirajući se na odrastanje svoje troje djece koji su u samoborski dom njega i supruge Nataše stigli na različite načine, redatelj se i istodobno protagonist filma završno pita: „Što ostavljam svojoj djeci i kakvi ljudi oni postaju?“. Odgovora nema jer su djeca iz naslova filma danas mladi ljudi, odnosno ljudi na pragu zrelosti te i dalje imaju nebrojeno mnogo prigoda postati ono što žele. Autor kao roditelj koji je najstariji Kolbas u svojoj obitelji nije nimalo drukčiji od mnogobrojnih roditelja koji su nakon određenog vremena sami sebi postavili isto pitanje. Dok god je čovjek živ i ima djecu ne prestaje biti roditeljem, a djeca se, kada i sama postanu roditeljima, mogu mijenjati prema vlastitim željama i okolnostima. Ovaj se životni ritam besprijekorno zrcali u filmu čija je dramska struktura nalik strukturi igranog filma žanrovski određenog kao obiteljska drama. U početku se predstavlja rastuća obitelj čiji najmlađi članovi neprestance generiraju radost i rastuća očekivanja, na vrhuncu koji predstavlja ulazak djece u zreliju dob nužno se javljaju sve slojevitiji konflikti, da bi rasplet ostao otvoren upravo onako kako su otvoreni životi mladih ljudi u dvadesetima i tridesetima.
„Osjetio sam se sretnim, po prvi put nakon dugog vremena. No, to je bio samo kratak trenutak…“. I ova rečenica zorno pokazuje kako protječe film koji je u biti redateljev prikaz njegova višedesetljetnog odnosa sa suprugom i djecom, ali i sa samim sobom. Nelinearne strukture u kojoj su kronološki ispremiješani različiti trenuci u odrastanju djece, film ovako koncipiran i briljantno montiran za što je Denis Golenja u Puli također nagrađen Zlatnom arenom, neprestance pokušava pronaći u prošlosti ono što objašnjava sadašnjost i predviđa budućnost. Pritom je redatelj, htio – ne htio, provukao pretpostavku da su mu djeca danas ondje zbog prilika u kojima su odrastala. Naime, njegov sin Jakov iz prvog braka s bivšom suprugom Irenom sada ima 38 godina i dijete je rastavljenih roditelja, Eva iz drugog braka sa suprugom Natašom ima 22 godine, a začeta je umjetnom oplodnjom, dok je sin Ante, godinu dana stariji od Eve, u dom Kolbasovih došao s osam godina iz dječjeg doma u Dubrovniku. Redatelj se stoga pita nisu li tijekom godina sve problematičniji odnosi s Jakovom posljedica njegova sazrijevanja u odvojenim domovima majke i oca, a Antini problemi sa školom i ponašanjem vezani uz činjenicu da je usvojeno dijete. Eva je pak uzorna i učenica i studentica, i osoba koja je počesto glas razuma u emotivno zasićenim situacijama, a vještine poput plesa, spravljanja kolača i sjajnog francuskog koji ju je i odveo na studij u Dijon, dokaz da stabilnost doma jamči realiziranu mladost i perspektivno sutra.
Eva je već jednom bila junakinja očeva filma i to u spomenutom radu Sve o Evi koji se bavi njezinim dolaskom na svijet te su Naša djeca u isto vrijeme i ekstenzija njezine priče, i širenje priče na cijelu obitelj te svu djecu. Film je u svom, koliko god je to moguće, objektivnom portretiranju ne samo pojedinih ljudi, nego i njihove interpersonalne dinamike, otvoren i prema gledateljima koji zbog autorovih vještih snimateljskih postupaka imaju osjećaj kao da su i sami dio šire zajednice portretiranih pojedinaca. Članovi njihove rodbine, prijatelji, susjedi. Zato film osjećaje zabilježene ispred kamera tako lako prenosi publici ispred ekrana. Gledatelji suosjećaju s protagonistima kao da je riječ o njihovoj obitelji i djeci te je to možda i ključna odlika Kolbasova filma. Ovo je dokumentarac koji izlazi iz ekrana jer je njegov sadržaj itekako kompatibilan s mnogo čim izvan ekrana. Kada se film primakne završetku, a redatelj sjedne ispred prozora svoje kuće gdje je i započeo priču, publika ima potrebu doznati što se sve kasnije dogodilo. Možda je to za neki drugi film, iako je većina članova obitelji iz filma sve teže podnosila snimanje svojih života. Srećom, izdržali su te je i Nataša nakon svega suprugu priznala da je napravio dobar film. „Možda sve ispadne O.K., možda sve to nekako sjedne na svoje, ali sad mi se čini… to je tako teško… u tim glupim filmovima samo plačem.“ Natašine su to riječi kojima je dodala i sljedeće: „Lako je biti roditelj kada ljudi imaju normalnu familiju, normalnu djecu… mi nikad nećemo biti normalna obitelj.“ Ako su normalne obitelji dosadne i nefilmične, možda je u pravu, ali prije će biti da je ova obitelj i sretna, i nesretna na svoj i – filmski način.
