Nakon kratkog animiranog filma Bakin seksualni život, nagrađenog Césarom i Europskom filmskom nagradom, slovenska redateljica Urška Djukić na ovogodišnjem Berlinaleu premijerno je predstavila svoj dugometražni prvijenac Dobre djevojke, koji je hrvatsku premijeru dočekao na 72. Pulskom filmskom festivalu u programu Manjinske koprodukcije.
Radnja prati introvertiranu šesnaestogodišnjakinju Luciju (Jara Sofija Ostan), koja se pridružuje ženskom crkvenom zboru i prvim inicijacijskim obredom dijeljenja ruža ulazi u grupu prijateljica ekstrovertirane i popularne Ana-Marije (Mina Švajger). Dodatnu priliku za upoznavanje i druženje djevojke dobivaju na izletu u samostan, koji postaje bijeli, sterilni i zatvoreni mikrokozmos okružen bujnim zelenilom prirode. Taj kontrast metaforički uspostavlja raskorak između društvenih očekivanja koje bi djevojke trebale ispuniti i njihove potrebe za izražavanjem i otkrivanjem svijeta izvan zakopčanih uloga. On je dodatno naglašen preko kadriranja i prizorne glazbe. U prizorima zahtjevnih pjevačkih proba u samostanu uglavnom dominiraju krupni kadrovi koji naglašavaju klaustrofobičnost prostora, a crkvene i tradicijske slovenske pjesme koje djevojke uvježbavaju nimalo se ne poklapaju s njihovom dobi i interesima. U šetnjama okolnom prirodom Djukić prikazuje likove u totalu, kao tijela u slobodnome pokretu koja žude i za slobodom neke druge vrste. Posjet samostanu skreće u neočekivanom smjeru dolaskom građevinskih radnika, od kojih jedan zapne za oko mladim djevojkama, a posebno Luciji. Za razliku od ostalih, Lucija djeluje kao naivno i nevino dijete. Sramežljiva pogleda, kose svezane u samozatajni konjski rep i u dječjim krojevima odskače među djevojkama raspuštene kose koje eksperimentiraju sa šminkom, nakitom i ženstvenijom odjećom. U razgovorima i posebno kada se očekivano zavrti boca istine, kao još jedan obred prijelaza, postaje jasnije da Lucija nije još zagazila u prva ljubavna iskustva, a činjenica da nije dobila ni prvu menstruaciju odmah povlači pitanje je li ona žena.
Dobre djevojke se slobodno može nazvati filmom o odrastanju, točnije o seksualnom buđenju prikazanom kroz glavnu junakinju Luciju, koji podsjeća na rane radove Céline Sciamma. Film ipak ide korak dalje od coming-of-age premise jer se protagonistica ne suočava samo s hormonalnim promjenama, prijelazom iz djetinjstva u adolescenciju i snalaženjem pod pritiscima vršnjakinja. Njezina dilema je i ona duhovna. Primjerice, prijestup krađe majice zgodnome radniku za Luciju je grijeh koji zahtjeva pokoru pa makar ona bila u obliku kiselog grožđa. Lucija je tako razapeta između dviju Marija: očekivanja da bude dobra djevojka koje joj nameću religija, društvo i roditelji simbolički reprezentirana umetnutim statičnim kadrovima različitih kipova djevice Marije, i prihvaćanja seksualne strane vlastitog identiteta koje utjelovljuje nova prijateljica Ana-Marija, čija su zavodljivost i iskustvo Luciji istovremeno privlačni i opasni.
Protagonistica se po pitanju vlastitih previranja nema kome obratiti. Kad priupita časnu sestru je li teško živjeti u celibatu, dobije poprilično metaforički, iako iskreni, odgovor o predaji tijela Bogu, a kad se obrati voditelju zbora, muškarcu koji vlastitu seksualnu represiju manifestira odijevajući se poput školarca, biva ponižena pred ostalima. No Dobre djevojke ionako nisu film koji želi razriješiti sukob ili razviti priču, već u njemu dominira lirska dimenzija i sanjiva atmosferičnost kojima se reprezentiraju Lucijina interna previranja. Izbjegavajući njihovu verbalizaciju i dramatizaciju, redateljica je posegnula za sastavnim elementima filmske umjetnosti: zvukom i slikom. Lucijina tinjajuća žudnja reprezentirana je šumovima i uzdisajima (kojima se film i otvara) te statičnim kadrovima cvijeća u cvatu koji ispresijecaju film. Iako se ti kadrovi mogu činiti kao stereotipni simboli Lucijinog sazrijevanja, zapravo su u skladu sa psihološkom dobi tinejdžerice. Spomenutim tehnikama film zadržava suptilnost, ne objašnjava psihološka stanja likova kroz dijaloge, a osim toga izbjegava jednodimenzionalni prikaz konzervativizma roditelja i vjerskog miljea. Iako joj majka zabranjuje šminku i prebacuje program na TV-u kad se pojavi prizor seksa, ne nedostaju joj toplina i humor. Umjesto kao kritika nametnute katoličke krivnje, Lucijina moralna dilema i strah od grijeha metaforički funkcioniraju kao nelagoda povezana s prijelazom iz jednostavnijeg konteksta djetinjstva, gdje vrijede jasna pravila koja su odredili odrasli, u zamršeniju i kompliciraniju adolescentsku dob, u kojoj prevladava mukotrpno traganje za autentičnim „ja“ u konstelaciji vlastitih želja, kulture, društva, roditeljskog utjecaja i pritiska vršnjaka.
Naviranje Lucijine žudnje prikazano je i tematiziranjem pogleda, još jednim sastavnim elementom filma kao medija. Djukić izokreće takozvani „muški pogled“ iz feminističke teorije Laure Mulvey u ženski, točnije, djevojački pogled. Glumica Ostan s jedne strane vrlo vješto prenosi dječju radoznalost dok raskolačenim očima promatra svijet oko sebe, i s druge strane požudu, gutajući pogledom privlačnog bauštelca, ali povremeno i Ana-Mariju. Voajerizam kao sastavni dio filmskog medija i lajtmotiv Djukićinog ostvarenja najavljen je na početku filma prizorom u kojem Lucija s majkom gleda film na televiziji, ali zapravo gleda nas, jer smo kao gledatelji pozicionirani na mjestu ekrana. Time se izjednačava položaj likova i gledatelja te ogoljuje postupak kojim film komunicira s publikom. Također se postavlja i inherentno etičko pitanje voajerizma o tome tko ima pravo gledati, a tko će biti pozicioniran u pasivni položaj objekta gledanja. U slučaju ovog filma, mladi radnik, koji bi stereotipno trebao zastati s radom dok prolazi kakva lijepa žena i objektivizirati je svojim pogledom, ovdje postaje objektom žudnje mlade djevojke, a ona je pomalo nesigurni, ali aktivni promatrač. Bliži susret s mladićem (što Lucija kao voajer u filmu može doživjeti dok je nama gledateljima/voajerima interveniranje u film nedostižno) vodi do prizora masturbacije, u kojem redateljica ponovno pokazuje odmak od muškog pogleda, odnosno seksualiziranja i objektiviziranja maloljetnog ženskog tijela, fokusirajući kadar na Lucijin vrat i (odjeveno) desno rame, čime junakinja zadržava ulogu aktivnog subjekta.
Spomenuti lirizam doživljava svoj vrhunac u završnici filma oniričkim prikazom Lucijinog pročišćenja u kojem se pretvara u predrafaelitsku Ofeliju i iz kojeg izlazi zrelija i samostalnija. U odjavnoj špici uživa u sočnom slatkom grožđu dok slušamo sanjivu pjesmu Little Trouble Girls grupe Sonic Youth, čiji je naslov film preuzeo za stranu distribuciju. Time je redateljica i na glazbenoj razini zaokružila priču o odrastanju od tradicijske pjesme Kaj ti je deklica, s kojom film dijeli izvorni naslov, do moderne pop pjesme o seksualnom sazrijevanju. Mogli bismo reći da to vrijedi i za autoricu Djukić, koja je ovim filmom, kao svojim dugometražnim debijem, testirala vlastite domete, uspješno izašla iz zone komfora i pokazala solidnu autorsku zrelost.
