Kad je sredinom devedesetih Hakim Bey postavio pitanje: “Turizam i terorizam: u čemu je uopće razlika?”, nije ni u primozgu imao film kojeg će tridesetak godina kasnije režirati jedan autsajder jedne male kinematografije jedne države koja je sve dala u jedan izvor prihoda. Kinematografija je ova naša, država jedina koju imamo, autsajder Igor Jelinović, film Koke, a izvor šporkih šoldi: turizam.
Do šire je hrvatske publike Beyev tekst stigao desetak godina nakon što je nastao, a ključan je sljedeći citat: “Turizam je apoteoza i kvintesencija ‘Fetišizma Robe’. To je vrhunac Kulta Pošiljke – obožavanje ‘robe’ koja nikada neće stići, jer je bila veličana, slavljena, divinizirana, obožavana i iskorištena, sve na ravni čistog duha, daleko od smrada smrtnosti (ili moralnosti). U turizmu ne dobivaš ništa osim slika. Turizam je, poput virtualne realnosti, oblik Gnoze, mržnje i transcendencije tijela.”
Postsocijalističko i poslijeratno društveno, ekonomsko i političko glavinjanje dovelo nas je do sljedećih rečenica koje možemo čuti u Jelinovćevom filmu: “Linost pokreće svit”, potom “Šta ću radit kad mogu iznajmljivat!?” i na kraju “A di sam tu ja?”. Sve tri rečenice izgovorene od tri slaba, kilava muškarca uz antologijsku četvrtu od četvrtog, tek za nijansu manje kilavog i slabog: “Kako se na talijanskom kaže štrukel?”
Štruklama ćemo se vratiti na kraju, prvo malo o jednom snažnom, potentnom i prilično hrabrom muškarcu, redatelju i scenaristu Igoru Jelinoviću.
IGOR JELINOVIĆ
Kad ono profesionalno najvažnije napravite u okrilju udruge koja dva desetljeća promiče filmsku pismenost, nezavisnu produkciju i kritičko promišljanje u Hrvatskoj, onda ste (htjeli to ili ne), klasičan autsajder. To što je završio zagrebački ADU mu u ovom kontekstu nećemo uzeti za zlo. Koke su nastajale više od desetljeća, povlačile su se različite scenarističke verzije po računalnim fajlovima, a da bi početkom ove godine imale svjetsku premijeru na jednom od najuglednijih svjetskih festivala, Rotterdamu. Na Puli je osvojio niz nagrada, začudo ne i za režiju, ali da za: scenarij, glavnu glumicu, sporednu glumicu i za najbolji film.
Kako autor sam priznaje, film je trebao biti obračun s Njom, bliskom negativkom koja nesmiljeno zgrče i taraca sve oko sebe. Jelinovićeva obiteljska (valjda) nepravda nakon što se probavila, destilirala i promislila dala je našoj kinematografiji jedan od najautentičnijih suvremenih filmova koji je istodobno lokalno i univerzalno aktualan. Važan i zanimljiv. Koke su film o (proširenoj) splitskoj obitelji porijeklom s Hvara. Pozitivaca nema, negativaca koliko ti srce zaželi. Sve se vrti oko jedne kuće, jednog nasljedstva (koje će doduše to tek postati, kad baba parti) i jedne žene koja ništa ne prepušta slučaju. Njeno je ime Tonina, a igra ju briljantna Snježana Sinovčić-Šiškov.
SNJEŽANA SINOVČIĆ-ŠIŠKOV
Prvi susret s glumačkim force majeur splitske glumice dogodio mi se u filmu Sam samcat Bobe Jelčića. Tjedan dana nakon završetka tadašnjeg Pulskog filmskog festivala iz čistog sam nemira nazvao Jelčića i s njim podijelio vlastitu frustraciju što mu glumica nije dobila Zlatnu arenu za sporednu ulogu. Između muških zvijezda Manojlovića i Rushaidata, ona je sjala najblistavije. Ovogodišnja se Pula bez nje nije mogla zamisliti. Koke, Svadba, Sitni lopovi i Male stvari. Različiti filmovi, različite uloge, sve redom više no uspjele. Slojevitost koju daje liku Tonine temelji se naravno na sjajnom scenariju, ali način na koji Sinovčić-Šiškov igra s kolegicom Aleksandrom Janković (apsolutno zaslužena Zlatna arena za sporednu ulogu) preko puta nišana je istodobno scenaristički opravdan i izvedbeno maestralan. Ne čini se kako su na setu rečenice bile zapisane u kamenu. Replike su kuljale iz nutrine njihovih likova, a ideja nemilosrdno poduzetne junakinje i kaotične mlađe sestre niti jednom nije iznevjerena. Tonina kao lik svejedno nije jednoobrazna: ona i viče i plače i smije se. Pleše, šepa, njeguje i ušutkuje. Sad malom od sestre sređuje posao, a već u sljedećem trenutku snagom koja zastrašuje briše njegovu pljuvačku sa svog čeličnog lica. Chapeau Mme Sinovčić-Šiškov!
KOKE
Kolega Pavičić Jelinovićev je film usporedio s američkim remek-djelom Paula Thomasa Andersona Bit će krvi, a ja ću s hrvatskom antologijskom serijom Gruntovčani. Nama kontinentalcima Naše malo i Velo misto nerijetko su bili zanimljiviji od Gruntovčana. Druga neka energija, manje poznata priča, egzotika čak. Zabavno, zanimljivo. Dudek i Regica, Presvetli i Cinober? Bolno. Likovi majstorski postavljeni u krajnje pozicije, na granici karikature. A između njih nesmiljena, razoružavajući studija vremena, prostora te ljudi koji su se baš tada i baš tamo našli. Likovi se mogu prezirati ili žaliti – voljeti? Jako teško.
Jugoistočno od Bosiljeva autori su svoje likove ipak puno više voljeli. Čuvali. Sve do Hane Jušić (Ne gledaj mi u pijat) i sada Igora Jelinovića. Čak je i lukavi šovinistički švercer Matan iz Prosjaka i sinova Raosa i Vrdoljaka simpatičan lik. Maltretira sve redom, suprugu posebno, a opet ti je drag kad ga gledaš onako visprenog, mudrog i uvijek tri zaguljenih koraka ispred svih.
Koke nema likove na granici karikature, a nema ni likove koje se voli. Nikoga se ne može ni žaliti. Odmjerena i u tančine postavljena, a potom razrađena konstelacija obiteljskih odnosa pruža nam odraz u zrcalu stanja nacije koja se baš sada i baš ovdje nekako zatekla. Bez cilja, bez vizije. Bez plana, bez ideje. A ako svega navedenog i ima – začinjeno je bezobzirnošću i neosjetljivošću vlastitog ega/džepa/istine/plana. Nacija smo s konjskim blendama na licu, gledamo samo pravo, ma koliko to bilo krivo. A blende su naravno: novac, penezi, šoldi, lova, pare, šuška.
ŠTRUKLA
Jušić je Pijatom prikazala i prokazala patrijarhat, Jelinović je s Koke to isto napravio matrijarhatu. A i on postoji u Hrvatskoj, bez brige. Lik Tonininog muža Bare kojeg nepogrešivo sigurno igra Stojan Matavulj njegov je šampion. Za razliku od zeta Milana (standardno neprikosnoveni Leon Lučev) ili njegovog sina Ivana (bravurozni Šimun Šitum!) Kokin Bare ima sve što pravi muškarac jedne matrijarhalne zajednice treba imati. Odapne strijelu u pravom smjeru, zašuti u ključnom trenutku. Ne komentira, ne propituje: zna gdje mu je mjesto, u svakom trenutku. U podozrivom, glasnom udarcu ispod pojasa (štrukel iz citata) leži njegova teatralna snaga ali i bjelodana stvarna nemoć. Naime… “mamice su štrukle pekli”.
TURIZAM
Desetak godina nakon što su filoksera, a potom i peronospora desetkovale europske vinograde, u Dalmaciji kreće pomama za uzgojem vinove loze. Cijene vina su divljale, zarada je bila zagarantirana. Trajalo je kratko, bolesti su došle i kod nas, završilo je masovnim iseljavanjem upropaštenog stanovništva. Bježalo se da se preživi.
Desetak godina nakon što Bey upozorava na razornost turizma iz vrlo turistički osviještene Francuske u Hrvatskoj kreće turistifikacija svake kuće, štale, šumarka ili ledine. Čini se (Vojkov “Kako to, kako to?” trešti u pozadini) da ni ova prilika za brzom zaradom neće potrajati. A što će na našem samozadanom ground zero prostoru ostati? Poneka masna koka, nešto lipih galeba i puno gladnih cuckov.
Film Koke nam je još jednom pokazao: ambicije bez vizije su kao ideje bez snova: trenutne, osuđene prvo na prijezir, a onda i zaborav. Hvala Jelinoviću i njegovoj ekipi na još jednom upozorenju. Devedeset i sedam minuta ovog sjajnog filma u sebi je sakupilo tri desetljeća našeg jada i sljedeći put kad se susretnemo s pitanjem tipa Šta će nam kultura, šta će nam umjetnost? trebamo samo pokazati prstom na Jelinovićev film i reći: evo ti prilika da saznaš.
