Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Kad je sredinom devedesetih Hakim Bey postavio pitanje: "Turizam i terorizam: u čemu je uopće razlika?", nije ni u primozgu imao film kojeg će tridesetak godina kasnije režirati jedan autsajder jedne male kinematografije jedne države koja je sve dala u jedan izvor prihoda.
Ugrinov film se može okarakterizirati kao predstavnik slow cinema pogleda na filmsko stvaralaštvo u kojem je akcije malo do nimalo, ali zato plijeni gustom atmosferom.
Nije prvi put da Festival mediteranskog filma Split muku muči s institucionalnom financijskom podrškom, kao ni nedostatnom medijskom vidljivošću na nacionalnoj razini, međutim prvi se put u gotovo dva desetljeća dogodilo da se predstavnici gradskih vlasti nisu pojavili na svečanom otvaranju festivala. Na prepunim Bačvicama, dakle, tog 11. lipnja, nije bilo ni gradonačelnika, ni njegove zamjenice, čak ni pročelnice za kulturu.
Nakon Rotterdama početkom godine, hrvatski je film na još jednom od velikih festivala imao vrlo zamjetno prisustvo. U pitanju je festival A kategorije u švicarskom gradu Locarnu koji se ove godine održao 78. put.
Podosta je baza u dramaturgiji filma, opisanoj fluidnosti egzistencije u jednoj (niže)srednjoklasnoj, grafitima prošaranoj zgradi u gradu na moru, sasvim slučajno Splitu. Marin plete kompleksnu mrežu narativnih rukavaca sa stanarima te četverokatnice; sve su to odreda osobenjaci u sličnom – mada stereotipnijem – univerzumu.
Kako je ovde tako zeleno? film je u kojem se mnogo govori i razgovara, film bez priče u kojem se mnogo priča, a tome su sup(r)ostavljeni trenuci svojevrsne kontemplacije.