Tematski i kinematografski raznolika glavna konkurencija prošlotjednog filmskog festivala Cinehill pri pomnijem je razmatranju uključenih naslova otkrila nekoliko dominantnih motivskih preokupacija. Dobitnici nagrada glavnog žirija i međunarodne udruge filmskih kritičara FIPRESCI, naslovi Ljubav koja ostaje (Ástin sem eftir er, 2025) islandskog redatelja, scenarista i direktora fotografije Hlynura Pálmasona i Sve je u redu (Minden Rendben, 2025) debitantskog mađarskog redatelja i scenarista Bálinta Dániela Sósa svoja su priznanja zavrijedili inoviranjem filmske forme – Ljubav koja ostaje snimljena je trideset i pet milimetarskim filmom i nelinearno pripovijedana, a Sve je u redu crno-bijelom fotografijom Budimpešte fabuli udiše dojam svevremenosti – radi dojmljivije i rezonantnije artikulacije svojih tema slomljenih obitelji, gubitka i traume. Slično, naizgled vrlo različiti trileri Otoci (Islands, 2025) njemačkog redatelja i scenarista Jan-Olea Gerstera i Pas (The Dog, 2024) švedsko-kenijskog redatelja i scenarista Bakera Karima zamišljeni su kao suvremena čitanja klasičnog žanra neo-noira. Otoci uobičajene trope protagonista tajanstvene prošlosti, fatalne žene i nenadanog nestanka umeću u užareni pejzaž Kanarskih otoka, a Pas svoj prikaz kenijskog podzemlja smješta u ruke matrijarhata carice trgovine drogom i samostalne prostitutke koja izlaz iz svojeg položaja svakako ne traži u naručju zatelebanog potrčka. Treća krovna tendencija ovogodišnjeg Cinehilla tematika je ženskog bunta protiv labavo shvaćenih konvencija ugnjetavačkih društava, rodnih uloga, doličnog ophođenja ili kulturnih normi. Ovu preokupaciju dosljedno pronalazimo u čak tri dugometražna naslova koja su se takmičila za glavne nagrade: crnohumornoj drami Hvala što ste odabrali našu banku (eng. Thank You For Banking With Us, 2024) debitantske palestinske redateljice Laile Abbas, drami Odvažna (Les Courageux, 2024) švicarske redateljice Jasmin Gordon i apsurdističkoj komediji Dvije zlatne žene (Deux Femmes en or, 2025) kanadske redateljice Chloé Robichaud. Dakako, ove različite artikulacije ženskog bunta dijele i zajedničke narativne linije braka, majčinstva te seksualnosti.
Unatoč službenim sažetcima koji bi sugerirali donekle slične filmove, Cinehillovi naslovi posvećeni ženskom buntu nisu ujednačeno uspjela djela. Premda je na Cinehillu nastupila svojim prvijencem i premda progovara iz položaja iznimno podzastupljene palestinske kinematografije, Laila Abbas donijela je daleko najinteligentniji prikaz ženskih sudbina i suštinski ženomrzačkog zakonodavstva navodno suvremenog društva. Drama Hvala što ste odabrali našu banku uz nemalo humora prati sestre Nouru (Yasmine Al Massri) i Maryam (Clara Khoury), koje se nakon smrti bolesnog oca ujedinjavaju kako bi ostvarile očevu nakanu da im ostavi čitavo nasljedstvo. Ova se misija u palestinskom društvu ispostavlja značajno složenijom no što bi zapadnjačka publika filma pretpostavila. Naime, palestinski zakon nakon smrti roditelja polovicu imetka predaje muškom nasljedniku, a preostalu polovicu dijeli među bezbrojnom ženskom rodbinom. Kako bi preduhitrila zakon koji bi većinu očevog imetka predao njihovom bratu koji je davno emigrirao u Sjedinjene Američke Države, emancipirana kozmetičarka Noura od svoje znatno konvencionalnije sestre traži pomoć pri unovčavanju lažiranog čeka prije no što zajednica sazna da im je otac preminuo. Iako je Maryam – udana kućanica s dva sina – isprva skeptična prema sestrinom naumu, neuljepšana istina njihovih okolnosti očev imetak potvrđuje kao potrebnu podršku. Noura svoju suvremenost pretače u izbijeljenu kosu, umjetne nokte i vezu s oženjenim muškarcem, a Maryam dobrobit svojih sinova odvaguje sa željom da se razvede od nevjernog supruga. Životna dinamika Al Massri kao strastvene Noure i Khoury kao suzdržane kućanice koja postupno bjesni zbog konvencija rodno nejednakog društva, film suvereno nosi smjenom žanrova trilerske utrke s vremenom, crne komedije i obiteljske drame, a scenarij Laile Abbas suvremenoj Palestini prilazi s potrebnom nijansom. Potpuna neobranjivost patrijarhalnog zakonodavstva inteligentno je oprimjerena likom Maryaminog nevjernog supruga nezainteresiranog za odgoj sinova te licemjerne solidarnosti prikazanih muških likova. Nourin oženjeni ljubavnik odbija banci odglumiti njezinog oca jer ne vjeruje da im je otac doista ostavio čitavo nasljedstvo, a Maryamina najava da se razvodi brata nagoni da njezinog supruga nazove kako bi osujetio sestrinu odluku. Abbas se kao obećavajuća scenaristica dokazuje i ušivanjem izraelske okupacije Palestine u radnju životnim detaljima poput televizijskih ekrana s vijestima i dijaloškim adresiranjem političke nestabilnosti kao trajnog izvora nesigurnosti u palestinskoj svakodnevici.
Sljedeći prikazani naslov o ženskom buntu, švicarska drama Odvažna, podbacuje i u cjelovitoj karakterizaciji svoje protagonistice, i u ispunjavanju obećanja svojih kratkih sažetaka. Film redateljice Jasmin Gordon i scenarista Juliena Bouissouxa funkcionira kao studija karaktera Jule (solidna izvedba Ophélije Kolb), samohrane majke troje djece koja obitelj u švicarskom gradiću nastoji održati iznad vode. Premda razlozi Juleine isključenosti iz života zajednice nisu izrijekom artikulirani, uviđamo ih povezivanjem razbacanih tragova. Jule na gležnju nosi policijski tragač za praćenje koji kćeri predstavlja kao povoj za bolne zglobove i ne smije prići lokalnom supermarketu, trgovcu nekretninama predstavlja se kao računovođa koja traži novi posao, a jednu od zaposlenica supermarketa u suzdržanom dijalogu identificiramo kao Juleinu bivšu kolegicu. Niz sitnih krađa dovodi nas do zaključka da je Jule opljačkala supermarket gdje je radila kao računovođa uz neodobravanje prisne zajednice, no Juleini naredni postupci nisu ni sredstva dokazivanja društvu i obitelji, ni suvisla karakterna cjelina. Premda se Jule svojoj djeci kao dobra majka prikazuje detaljima poput utiskivanja kupljenog kolača u kalup radi dojma domaće slastice i držanjem opuštene buntovnice, objektivne činjenice njezinih postupaka – djecu na početku filma ostavlja u zalogajnici i neobjašnjeno odlazi te s njima provaljuje u nekretninu uvjeravajući ih da ju je kupila – svojom neodgovornošću poništavaju njezinu pantomimu obiteljske idile. Njezinu je isključenost iz društva nemoguće protumačiti kao diskriminaciju ili rodnu predrasudu jer Jule ničime ne pokušava obnoviti svoju vjerodostojnost, a njezina su očekivanja od društva sasvim nerazumna. Jule bjesni na trgovca nekretninama koji joj bez prihoda ne odobrava hipoteku i umjesto društvenog iskupljenja život svoje obitelji održava lažima te sve većim krađama. Kad druga obitelj kupi kuću koju je Jule željela i djeci opisivala kao njihov novi dom, Juleinu konačnu reakciju bilo bi posve proizvoljno protumačiti kao kritiku rodne diskriminacije ili kao ženski bunt, jer promatramo samo inat poražene osobe nesposobne prihvatiti prešutni društveni ugovor međusobnog suživota.
Konačno, kanadska apsurdistička komedija Dvije zlatne žene svojim suvremenim čitanjem istoimene satire Clauda Fourniera iz 1970. godine ostvaruje uvelike repetitivan i neuvjerljiv prikaz nastojanja dvije susjede da obnove svoju autonomiju. Mlada majka Violette (Laurence Leboeuf) i njezina susjeda Florence (zabavno kaotična Karine Gonthier-Hyndman) nisu žene koje se unatoč karijerama, obiteljima i društvenom angažmanu osjećaju poraženo jer scenarij Catherine Léger svojim junakinjama ne pruža razrađene karaktere, profesije ni osobne interese. U prisnoj zajednici predgrađa Montreala, Violette i Florence dvije su besposlene susjede zarobljene uskim okvirima svojih života. Naime, Violette dokono skrbi za dojenče na porodiljnom dopustu dok ju suprug na službenim putevima vara s kolegicom, a Florence uz izazove blage depresije sa simpatičnim i društveno angažiranim suprugom dijeli monoton odnos lišen seksa. Kad Violette i Florence svoje svakodnevice odluče razigrati ležernim aferama s muškim uslužnim djelatnicima, film se uz pokoju apsurdističku dosjetku iskazuje isključivo ironičnim izvrtanjem “muškog pogleda” na ženska tijela krupnim kadrovima bicepsa, trbuha i stražnjica usputnih ljubavnika dvije susjede. Izleti Violette i Florence u neozbiljno snimljeni seks s dostavljačima, deratizatorima, postavljačima kabelske televizije ili nasumičnim kupcima alata koji prodaju na Internetu u konačnici ne ostvaruju dojam bunta jer one ničime nisu doista sapete. Violette se za razliku od junakinja Hvala što ste odabrali našu banku ne nalazi u društvu gdje je razvod od nevjernog supruga skandalozna odluka, a Florence gotovo smjesta nakon prvog pokušaja obnavljanja intimnosti s dugogodišnjim partnerom odustaje od ulaganja u suštinski vrijedan odnos. Nejednaka kvaliteta tri prikaza ženskog bunta na ovogodišnjem Cinehillu dokaz je da donekle neispunjeni ili neomiljeni ženski likovi sami po sebi nisu dostatni za uvjerljivu artikulaciju složenosti ženskog iskustva ili rodne nejednakosti. Junakinje Odvažne i Dvije zlatne žene posljedice svojih postupaka ne moraju trpjeti zato što su žene, nego zato što su svojevoljno – tako postupile.
