Do polovine 70-ih godina prošlog stoljeća, energija pobune, zahtijevanja individualnih (seksualnih) sloboda, pacifizma, denuklearizacije i ekologije, već je dosegla vrhunac i skoro se ispuhala na globalnom planu. S njom su i dotadašnje varijante rock glazbe postale anakrone i često same sebi svrha. Svijetu je trebalo nešto novo i na scenu je iz dubokog undergrounda u Velikoj Britaniji stupio punk-rock i promijenio pravila igre. Glazbenici koji nisu znali svirati i vokalisti koji nisu znali pjevati, zahtijevali su potpuno rušenje sustava i anarhiju, a svojim izgledom i ponašanjem šokirali buržoaziju i malograđanštinu.
Taj i takav punk-rock je prešao granice Velike Britanije, a preko prodavaonica ploča u Trstu i talijanskoj, Staroj Gorici, i jugoslavensku. Privilegiraniji među omladinom su ploče, pak, dobivali preko situiranih roditelja direktno iz Londona. Pojavili su se Pankrti kao prvi punk sastav u jednoj socijalističkoj zemlji. Istina, nisu oni samonikla pojava ili puka kopija utjecaja iz inozemstva, kao što ni punk nije nastao ni iz čega. U Jugoslaviji (i Sloveniji) je prije toga postojao Buldožer. Kasnije se punk preobrazio u new wave čiji je najzvučniji slovenski predstavnik bio Lačni Franz. I Laibach je, kao najuspješniji slovenski i jugoslavenski glazbeni proizvod, nastao na nekim od punk postulata.
Ali, što se u Sloveniji, a naročito u Ljubljani, po pitanju punk kulture događalo između Pankrta i Laibacha? Koliko su sastavi kao što su Berlinski Zid, Lublanski psi, Buldogi, Via Ofenziva, Kuzle, Šund, Čao pičke, O Kult!, Indust-Bag, Gnile duše, 4R i Otroci socializma izdržali test vremena? Kako se na pojavu te nove i upadljive zapadnjačke mode i supkulture odazvao režim koji već tada bio u problemima po pitanju legitimiteta? Je li tu bilo nečeg više od, za glazbeni žanr, tipične pobune protiv sistema, koji je bio specifičan u svom samoupravnom i djelomično tržišno-konzumerističkom socijalizmu? Na ta pitanja, odgovore je pokušao dati redatelj Andrej Košak u svom dokumentarnom filmu Punk pod komunističkim režimom koji je prikazan u sekciji Glazbeni Globus na ZagrebDoxu.
U pitanju je izuzetno informativan dokumentarac koji u nabijenom tempu i jakom ritmu vodi gledatelja kroz gusto koncentrirane detalje povijesti jedne lokalne scene u rasponu od nekoliko godina oko Titove smrti. Smjenjuju se intervjui s akterima, kako glazbenicima, tako i novinarima, koji su scenu pratili i podržavali, uključujući privatne snimke i televizijsku arhivu koja prikazuje kako je izgledao tadašnji socijalistički mainstream – uglavnom sivo i dosadno, u potpunosti odvojeno od realnosti koju su tadašnji mladi živjeli i od onoga što ih je zanimalo. U intervjuima glazbenici odaju kako su upoznali punk, kako su se okupljali i rastajali, čime su bile inspirirane neke od ikoničkih pjesama, ali i kako su se nosili s autoritetima i vlastima.
Bilo je tu ljubljanskog urbanog snobizma i elitizma, sastavima iz provincije kao što su Indust-Bag iz Metlike (još uvijek postoje i sviraju) ili Gnile duše iz Ormoža (povremeno se okupljaju, ali su se uglavnom transformirali u ska-varijantu, Pridigarje) nije bilo lako obitavati na sceni. Bilo je dosta ega i loše organizacije, naročito prvih svirki. Šok publike je često znao prerasti u nasilne obračune i masovne tučnjave. Supkultura je u jednom trenutku dobila zaštitnike u omladinskim i partijskim organizacijama, ali su stariji i dogmatičniji kadrovi ipak na koncu našli načina kako rasturiti scenu – pozivanjem u vojnu službu odmah nakon završetka srednje škole, čime je sastavima prekidan kontinuitet stvaranja i nastupanja.
Svojevrstan „slon u sobi” je takozvana „naci-pank afera” u kojoj je svakako bilo ponešto „dima” (budimo ozbiljni, sastav se zvao 4R kao skraćenica za Četvrti Reich), ali teško da je moglo biti „vatre”. Jednostavno rečeno, u pitanju su bili maloljetnici, i to prilično „raštimani”, te zbog toga zaustavljeni na prvoj prepreci (urednik Igor Vidmar ih je odbio pustiti na radio i na žive svirke). Ipak, netko u Partiji je zazivao obračun sa supkulturom, tabloidi su pripremili teren, pa je nekoliko momaka završilo u pritvoru. Kao i ostali, i oni su dobili prostor da iznesu svoju verziju priče, a na nama kao gledateljima je da izaberemo komu ćemo i u kojoj mjeri vjerovati.
Inače, to da je dokumentarac o slovenskom punku režirao Andrej Košak, a ne netko drugi, čini se višestruko logičnim. Prvo, Košakov debitantski dugometražni igrani film Autsajder (1997) jedan je od kultnijih generacijskih i supkulturnih filmova uopće, a posebno u postjugoslavenskom kontekstu. I drugo, Košak je i sam bio dio scene kao član sastava Doza. Nije on jedini slovenski filmaš koji se u filmu pojavljuje, budući da sadašnji producent i redatelj, a nekadašnji bubnjar sastava Čao pičke, Jani Sever, dobiva nekoliko minuta na ekranu, ali i Esad Babačić, pjevač i tekstopisac sastava Via Ofenziva, ima nekoliko kratkih i video-uradaka za sobom. Međutim, pitanje je ukusa i mjere: mora li se sam redatelj pojavljivati pred kamerom kao jedna od „govorećih glava” i mora li, povrh toga, još i direktno citirati svoj igrani film, pa ma koliko on kultni bio?
Na koncu, Punk pod komunističkim režimom je prije svega informativni film namijenjen poklonicima scene, povijesti supkulture ili intimnih povijesti iz perioda od prije 40 ili 50 godina, gdje u obilju i širini informacija, detalja i različitih perspektiva, ne stižemo zaći u sociološke i filozofske dubine. Mada, možda to i nije potrebno, budući da Košak igra na kartu razbarušenosti i sirove punk-rock energije, pa nas uvjerava da je duh te scene još uvijek živ dokle god su živi njeni bivši članovi. Makar oni sada imali karijere u nekim drugim branšama, mjesto u sustavu, bili u trećoj dobi ili imali pivske trbuhe. Tko je filmski kritičar, poklonik nekog drugog žanra, rođen u doba kada se ljubljanska scena već gasila, sada i sam s rastućim trbuhom, da sudi?
