Ovogodišnji Međunarodni festival eksperimentalnog filma i videa 25 FPS, koji se održao od 23. do 27. rujna u Kinu Kinoteka, donio je bogat i promišljeno oblikovan program. U okviru međunarodne konkurencije prikazano je šest tematskih cjelina – Otoci, Površine, Elementi, Duhovi, Pojave i Sile – dok je domaća eksperimentalna scena predstavljena u segmentu Refleksi. Uz to, publika je imala priliku pogledati i autorske programe članova Velikog međunarodnog žirija. Pored Stoffela Debuyserea i Michaela Robinsona, svoj je kurirani izbor filmova predstavila i Erika Balsom, filmska teoretičarka, kustosica i profesorica filmskih studija na King’s Collegeu u Londonu. Njezin se program nadovezao na djelovanje filmskog kluba The Machine That Kills Bad People, koji vodi s Benom Riversom, Beatrice Gibson i Mariom Palacios Cruz. Zagrebačka publika imala je priliku vidjeti dva filma autorica čiji su radovi slabo prepoznati izvan konteksta Britanskog filmskog instituta (BFI) i Instituta za suvremenu umjetnost (ICA) u Londonu – Noćnu smjenu Robine Rose i Invokaciju Amy Halpern.
U svom znanstvenom i kustoskom radu Balsom istražuje eksperimentalne i hibridne filmske forme, feminističke perspektive u povijesti filma te suvremene pristupe filmskom kuriranju. Potaknuta vlastitim istraživačkim radom, Balsom je na ovogodišnjem 25 FPS-u pružila mali ali iznimno vrijedan uvid u propitivanje položaja, političke vrijednosti i važnosti filmskih kustoskih praksi u institucionalnim i vaninstitucionalnim okvirima kulturno-umjetničke proizvodnje. Ideja osnivanja filmskog kluba javila se 2017. godine iz potrebe da se restauriranim, zanemarenim ili jednostavno previđenim filmskim djelima — osobito onima autorica — vrati vidljivost koju zaslužuju. U tom kontekstu, bitno je napomenuti te dodatno istaknuti da The Machine That Kills Bad People nije kustoski kolektiv, već filmski klub, što, je zanimljivo promatrati iz perspektive viđenja i razumijevanja suvremenih umjetničkih praksi u kojima je koncept kolektiva postao najčešći i opće prihvaćeni način oblikovanja i shvaćanja zajedničkog kolektivnog djelovanja i suradnje. S druge strane, filmski klub potencijalno podrazumijeva (ili bi trebao podrazumijevati) barem djelomičnu institucionalnu autonomiju i/ili šire i fleksibilnije uključivanje publike u stvaranje programa – stalna i stabilna publika koja sustavno dolazi na programe na taj način aktivno doprinosi participativnom promišljanju filmske građe.
Osim želje za uspostavljanjem filmskog kluba kao nove, iako povijesno gledano podosta stare prakse zajedničkog gledanja filmova, The Machine that Kills Bad People oblikovala se iz želje da se afirmiraju filmovi koje su snimile žene, ali bez eksplicitnog naglašavanja te odrednice prema javnosti. Iako navedeni pristup može biti shvaćen kao potencijalno problematičan, u smislu namjernog skrivanja ili „tajnovitosti“ prikazanog programa, umjesto rodno identitetskog okvira, program se promišljeno gradi kao širok spektar “novog i starog, kratkog i dugog, poznatog i nepoznatog, mainstream i eksperimentalnog” stvaralaštva, no ne s manje društveno-političke osviještenosti. Takva otvorena koncepcija omogućuje dopiranje do publike koja možda ne bi ciljano potražila feministički ili eksperimentalni film, stvarajući prostor za iznimna ostvarenja i potičući gledanje bez unaprijed zacrtanih očekivanja — u neformalnoj, pristupačnoj atmosferi koja filmovima otvara nove mogućnosti recepcije. Kako se navodi u kratkom manifestu filmskog kluba, izravno isticanje ženskog filma može proizvesti uži i predefinirani okvir, s unaprijed oblikovanim očekivanjima o temama, motivima i stilskim postupcima. Time se otvara dobro poznata rasprava o postojanju specifično ženskog pogleda, odnosno ženskog filma — kategorija koje su same po sebi problematične jer sužavaju mogućnosti promišljanja filmskog stvaralaštva autorica i često, nehotice, potvrđuju stereotipe koje takvi programi nastoje razgraditi, osobito ako kustoski pristup nije precizno promišljen. Upravo iz tih razloga filmski klub posvećuje iznimnu pažnju arhivskom istraživanju i valorizaciji djela autorica čiji su radovi marginalizirani ili nedovoljno poznati široj publici. Istodobno, svjesno se izbjegava izravno označavanje programa kao ženskog filma u uvodnim tekstovima, čime se otvara mogućnost šireg i slojevitijeg čitanja filmova. Fokus se premješta s identitetskih pretpostavki na stilske postupke, formalne eksperimente i društveno-političke dinamike koje film artikulira, omogućujući publici da s filmovima autorica stupi u dijalog bez unaprijed nametnutog interpretativnog okvira.
S time u vidu te u kontekstu kuriranog programa na 25 FPS-u, film Amy Halpern, nedavno preminule američke eksperimentalne autorice – Invokacija, otvorio je prostor za ponovno čitanje njezine hipnotičke i izrazito atmosferične poetike. Taj senzibilni i atmosferični vizualni jezik stupio je u izrazito zanimljiv kustoski dijalog s filmom Noćna smjena Robine Rose — dugo priželjkivanim naslovom koji je zbog restauratorskih ograničenja tek od nedavno moguće prikazati. Oba filma iz 1982. godine dijele izraženu senzibilnost i snažan fokus na atmosferu, koju grade suverenom upotrebom svijetla i kolora kao temeljnim stilističkim odrednicama. U Halperninu filmu dominira oštar kontrast svjetla i tame, dok Noćna smjena Robine Rose stvara napet i izuzetno ekspresivan ugođaj oslanjajući se na igru boja i njihove odbljeske unutar klaustrofobičnog i neprekidno zatamnjenog hotelskog prostora. Premda se, iz kustoske perspektive, filmovi ne nadovezuju ni tematski ni ideološko-politički, među njima se uspostavlja intrigantan dijalog koji otvara prostor promišljanju različitih stilskih odrednica i njihovih oblikovanja percepcije i emocionalnog dojma filmskog djela. Posebice Noćna smjena snažno odražava tadašnju britansku eksperimentalnu scenu, obilježenu hrabrim kolorističkim istraživanjima, suptilno, no jasno prisutnim socijalnim temama te razvijenim osjećajem mističnosti, snovitosti i magije, povremeno se oslanjajući i na obrise trilerskoga žanra. Rezultat je dvostruka projekcija koja, i bez izravne tematske poveznice, funkcionira kao sugestivni susret dviju poetika — susret koji potiče na pažljivije slušanje i gledanje, ali i na promišljanje o fluidnim granicama eksperimentalnog filmskog izraza.
Iako je prvi film direktno i snažnije eksperimentalne prirode, prvenstveno u klasično narativnom smislu, u kombinaciji s Halperninim filmom, stvara se izrazito sugestivan program u kojem se dvije poetike stapaju kroz sanjivu, eteričnu i mističnu atmosferu, karakterističnu za eksperimentalnu produkciju toga razdoblja. Kao i u brojnim prethodnim double bill konceptima — koji se ponekad grade na tematskim i povijesnim poveznicama, a ponekad na suptilnim afinitetima u tonu i ritmu — i ovdje je prijelaz između filmova manje zamišljen kao jasan teorijski okvir, a više kao intuitivno kretanje kroz ugođaj, teksturu i emocionalni registаr dvaju međusobno komplementarnih filmskih svjetova.
