Ne može svaka godina biti kao 2024., da uključuje Zlatnu palmu, nagradu Europske filmske akademije i nominaciju za Oscara, i to sve za isti kratki igrani film. Nije ni 2025. zaostajala – tu su nagrada Tigar u Rotterdamu i nagrada Europske filmske akademije, doduše bez nominacije za Oscara, za dugometražni dokumentarac. Dvije kategorije nije najuputnije porediti, već se iz nedavnih uspjeha mogu izvući zaključci, i to veoma pozitivni, o trenutnom stanju stvari u hrvatskoj kinematografiji. Čak i ako izuzmemo najkompetitivniju kategoriju dugometražnih igranih filmova (u kojoj Hrvatska također stoji solidno s obzirom na veličinu države i produkcije, iako to u posljednjih desetak godina nije potvrđeno festivalskim i nagradama prestižnih filmskih akademija), uspon i već dostignuta razina u drugim kategorijama su tu: produkcija je obilna, kvalitativno uglavnom solidna, te globalno prepoznata. Takvom ishodu doprinosi i živahna domaća festivalska scena, kao i sve bolja umreženost hrvatskih autora, producenata, kritičara, festivalskih programera i institucija poput HAVC-a na regionalnom i europskom nivou.
U praksi, to za nas, članove Hrvatskog društva filmskih kritičara, selektore konačnih kandidata i ocjenjivače filmova u konkurenciji za nagradu Oktavijan, znači više posla u traženju nijansi po kojima su neki naslovi bolji od drugih. Potpisniku ovih redaka dopao je zadatak prečešljati i sondirati konkurenciju kratkometražnih igranih filmova, detektirati određene trendove i reći nešto o pobjedničkom filmu, njegovim direktnim konkurentima i stanju stvari u sferi kratkometražnog igranog filma u Hrvatskoj. Čini se jalovim i možda pomalo nepoštenim da pojedinac mora govoriti u ime desetočlane selekcijske komisije ili auditorija kompletnog Društva čiji su članovi na kraju ocjenjivanjem odabrali pobjednika, gdje je svatko od nas možda imao druge favorite, pa tako i ovaj pregled ne treba shvatiti kao nekakvu konačnu „presudu”.
Počnimo od samog pobjedničkog filma, Dobro je sve, dobro je sve, dobro je sve. Njegov autor Rino Barbir već ima solidan opus u kratkom metru sačinjen od video spotova (ili, rječnikom Oktavijana, namjenskih filmova) i igranih filmova. Prethodni radovi Druker (2019) i Zof (2022) solidno su prolazili na festivalima u Hrvatskoj i regiji, a oslanjali su se na intenzivnu, negativnu atmosferu u kojoj se bavilo nesigurnostima uglavnom mladih muškaraca koje se na kraju moraju ispoljiti kroz agresiju. S najnovijim filmom, Barbir se dohvatio nešto „odraslije” teme suočavanja s „krajem odrastanja”, odnosno prvim psihološkim krizama u odrasloj dobi.
Naime, junak filma Andro (Paško Vukasović) na neko se vrijeme početkom ljeta vratio iz Zagreba u Split i tamo susreće prijatelje iz mladosti. Andri je to odmor od svakodnevice i obiteljskog života s partnericom, ili možda „izgon” iz nje uslijed zahlađenja veze, ili je to izmještanje posljedica neke situacije. U svakom slučaju, i Barbir i Vukasović tu ostaju namjerno nedorečeni u scenariju, odnosno u glumačkoj izvedbi kojom dominira poza nervoznog odraslog muškarca pritisnutog brigama koje ne dijeli ni s najbližim okruženjem, pa ni sa samim sobom.
Znakovitiji su tu susreti s dvojicom prijatelja. Toni (Stipe Radoja) je novi otac koji je upravo dobio sina i u toj se ulozi, čini se, savršeno snalazi. Ili su u pitanju tek prvi mjeseci djetetova života koji prolaze po planu, pa se Toni situaciji lako prilagodio i iznimno je ponosan zbog toga. Andro je možda malo ljubomoran što je Toni „postigao više” prema društvenim mjerilima, a možda mu samo ne želi kvariti užitak. S druge strane, Franko (Josip Lukić) je onaj prijatelj koji je ostao, ne samo u Splitu, već i u domu svojih roditelja, pa i u svom neodgovornom mladenačkom životu. On je onaj koji će prijateljima zamjeriti da su se „promijenili”, koji će ih vraćati na „pravi” put neodgovornog ponašanja, tulumarenja i ne baš tako rekreativnog konzumiranja opojnih supstanci.
Na Andru tako djeluje više sila. Jedna od njih je lojalnost starim prijateljima, ma kakvi oni bili. Druga je svijest da je svoj život izgradio negdje drugdje i osjećaj krivnje što ga oni nisu uspjeli u tome slijediti. Treća je želja da im se pomogne i da ih se prosvijetli, suprotstavljena onoj da im se na trenutak udovolji. Četvrta je nagon za vlastitim preživljavanjem u situaciji koju više ne kontrolira.
Barbir nas vodi kroz par scena razgovora, jedan klupski tulum čija su publika uglavnom turisti i antiklimaks triježnjenja na dječjem rođendanu. U pozadini svega toga, nalazi se Split kao grad i „živi organizam” koji se stalno mijenja, baš kao što se i naši životi mijenjaju, ne nužno na bolje. U svakom slučaju, riječ je o kompleksnom i najzrelijem Barbirovom filmu, pritom pametno napisanom te vješto i sigurno režiranom. Dobro je sve, dobro je sve, dobro je sve nije samo mantra koju sebi ponavljamo, već iskustvo koje će se mnogima od nas učiniti manje ili više bolno poznatim, a svakako životnim.
Rano-odraslim životom u Hrvatskoj, preciznije u Dalmaciji, bavi se i film Traje veliko finale Luke Galešića, s tim da je situacija u kojoj se protagonist nalazi jasnija i – teža. Naime, Tonijev otac je bolestan i primarno se Toni brine o njemu, a u tu brigu se nekonstruktivno miješa teta, očeva sestra. Slučaj nestale, odnosno otuđene pile natjerat će Tonija preko ruba – emocije koje je držao u sebi moraju se nekako ispoljiti, a tipičan muški način je agresija. Galešićev film itekako ima veze s Barbirovim novim filmom, ali možda još i više s prethodnim radovima, te svjedoči da su hrvatski filmski autori mlađe, ali ne i najmlađe generacije, osobno i autorski dovoljno stasali da se mogu nositi s teškim temama na zreo način.
Film Rahlo Joze Schmucha, međutim, ima ambiciju baviti se još većom temom, gotovo mitskom za suvremenu Hrvatsku kao državu – stradanjem Vukovara i traumom s kojom su povratnici čiji su najbliži nestali ili ubijeni prisiljeni živjeti, a ujedno unosi jednu fantazijsku intervenciju i inverziju. Naime, protagonist Luka, inače nestao i, kasnije otkrivamo, ubijen nakon pada Vukovara, pojavljuje se isti kakav je otišao na kućnom pragu svoje majke, sada već ostarjele i umirovljene profesorice Marije, ali taj susret nikako nije ugodan, iako je majka o njemu vrlo vjerojatno cijeli život maštala. Ovdje, dakle, imamo sraz otjelotvorene osobe i narativa koji je o njoj stvoren, a iz kojeg je sama ta osoba iščezla, ne toliko različit od epizode o susretu Inkvizitora s Isusom Kristom u romanu Braća Karamazovi F.M. Dostojevskog. „Uskrsli” Luka je svakako „isusovska” pojava, majka ga možda ne bi „spalila na lomači” kao što bi to učinio Inkvizitor s Isusom, ali će mu svakako natrljati na nos da je proćerdala život čekajući njega koji je zbog tvrdoglavosti izgubio svoj. Uz fantastične detalje kostima, perfektno tempiranih replika i jezičnih varijacija u kojima likovi govore, Schmuch studira vremena koja su se promijenila i ljude koje je ta tranzicija samljela, uz vječito pitanje jesu li borba i žrtva imale smisla ako na mjestu stradanja ne nikne novi život. Autor je ove godine snimio i kratkometražni dokumentarac Terenska nastava o predavanjima o stradanju u Vukovaru školskoj djeci, kojoj je tema daleka i irelevantna. Dva kratka filma bi itekako imalo smisla prikazivati zajedno.
Zubi krokodila Filipa Herakovića, koji za sobom ima već i dugometražni film, dokazuju autorovu sklonost art-žanrovskim hibridima. Za razliku od Pelikana čija je tema bila unutarnja dilema protagonista, pa je atmosfera skretala prema čudnoj, u kratkom filmu protagonistica nema nikakve dileme – sa sinom mora pobjeći od nasilnog partnera pa je stoga i atmosfera napeta i nelagodna. Riječ je, dakle, o još jednom uratku kojim Heraković demonstrira svoj vješt stil, uz minuciozan i klinički precizan postupak.
Iznenađenje je svakako predstavljao naslov Inicijalni u režiji Krune Trninića kao primjer žanrovski čistog trilera, pritom izvedenog u iluziji neprekidnog kadra. Okosnicu radnje predstavlja provala četvero gimnazijalaca u školu noću, u svrhu dokazivanja malverzacija uprave, a situacija se samo dodatno usložnjava s potencijalno fatalnim posljedicama. Gluma mladih glumaca je za nijansu drvenija no što bi trebala biti, radnja nalijeće na preskoke u logici, ali je Trninićeva režija dosta sigurna i usmjerena na servisiranje žanrovskog pristupa koji se još uvijek može smatrati egzotikom u hrvatskoj kinematografiji.
Grčke marelice slovenskog autora, a zagrebačkog studenta Jana Krevatina, svakako je film s najduljom festivalskom turnejom u konkurenciji i donosi nam pomalo neobičnu priču o slučajnom susretu i instantnom povezivanju između radnika na benzinskoj stanici i vozačice kamiona. Njih spaja makedonsko podrijetlo, a razdvajaju ih godine i način života, što dovodi do atipične privlačnosti. Krevatin sa svojim glumcima kreira ugođaj kaosa koji ljude spaja i razdvaja, povezanosti i malih ljudskih priča prevedenih u zanimljivu anegdotu.
Film Vide Skerk, bivše zagrebačke, a sada londonske studentice i buduće filmsko-festivalske uzdanice, Diorama, zapravo je „igrao” u krivoj kategoriji. Diorama je igrani film jer ima glumce, no njihova se gluma svodi na pokret, a sav je tekst naracija autorice u memoarskom ili autofikcijskom ključu, što u najmanju ruku ukazuje na esej, ako ne i direktno na dokumentarac, dok miješanje rodova asocira na eksperimentalni film. U istoj kategoriji je mogao zaigrati i kinoklubaški uradak Dvoje u dvojci Nele Gluhak, budući da smo tu opet lišeni dijaloga između glumaca. Naime, između njih i kamere je dvostruka barijera zadnjeg vjetrobrana prednjeg vagona tramvaja i prednjeg vjetrobrana zadnjeg vagona tramvaja, a autorica promatra njihovu raspravu u jednom kadru. Jednostavan eksperiment funkcionira zbog relativno kratkog trajanja i preciznog rada na dizajnu zvuka, ali to teško može zamaskirati relativno malo sadržaja i dojam eksperimenta radi eksperimenta samog.
U poređenju s dva prethodna, film Komorebi kao treći u konkurenciji koji nam dolazi od autorice (režirala ga je Lucija Katarina Šešelj), dosta je konvencionalniji u svojoj izvedbi i tematizira susret dviju prijateljica iz djetinjstva, a koji se pretvara u avanturu i samospoznaju za obje, uz nezaobilaznu natruhu lezbijske fascinacije. Čini se da autorica relativno elegantno čekira točke sa zamišljenog popisa; kao što su okupljanje, avantura, razlike u senzibilitetima između manje i veće sredine, koncept nepripadanja, pa i fascinacije koja sugerira buduću romansu. Mi smo kao gledatelji svjesni postojanja tog popisa, pa pretpostavljamo da se tu radi o filmu kao zadatku. Također, na kolege iz selekcije i na druge ocjenjivače je film Poluotok Davida Gaše ostavio dosta bolji dojam nego na potpisnika ovih redaka, što i nije nužno čudno, budući da su u njemu ono nešto vidjeli i dosta probirljivi selektori festivala u Locarnu. Opet, u pitanju je jednostavno zamišljen film gdje se u istom kadru „mjesta za susret” odigravaju susreti različite prirode između različitih muškaraca „organiziranih” u parove i grupe, a kojim dominira voajerizam i pokušaj senzacije time da se otkriva nešto što, čini se, nije baš ni naročito skriveno.
Na koncu, prošla je godina, što se tiče hrvatskih kratkih filmova, ponudila dosta solidnih ostvarenja koja su nam uglavnom došla od mlađih autora i među kojima nije bilo jednog jasnog favorita. Možda je i najveći dobitak potvrda o diverzitetu autorskih poetika, senzibiliteta i tema, te otpornosti kratkog metra u hrvatskoj kinematografiji. A što se međunarodnih priznanja i nagrada tiče, one će možda doći, a možda i ne. One ionako više otkrivaju o preferencijama onih koji ih dijele, nego o filmovima koji ih dobivaju.
