Pri početku odjavnice dokumentarnog filma Priča o Siljanu (Prikaznata za Siljan/The Tale of Silyan, 2025) poprilično uočljivo stoji natpis: „U izradi ovog filma nije korišten AI/UI“. Naziv ili pojam AI/UI, umjetna inteligencija, zahvaća veliko područje koje je, kao i mnogošto drugo (npr. dokumentarni film) vjerojatno nemoguće jedinstveno definirati i odrediti mu točan obuhvat s kojim će se usuglasiti svi stručnjaci. U današnje vrijeme, ktomu, teško je vjerovati da je cjelokupni postupak stvaranja nekog filma, od zamisli do premijere, protekao bez neizbježnog rabljenja neke naprave koja u sebi sadrži tehnologiju umjetne inteligencije.
Time ne želimo sugerirati da su nas potpisnici Priče o Siljanu htjeli zavarati, jer riječ je po svoj prilici o tomu da publici poručuju kako je sve što u filmu vide doista snimljeno tako kako se zbivalo ispred kamere, da ništa nije naknadno dodano pomagalima suvremenih računalnih mogućnosti. Ali zašto takva obavijest na razmjerno istaknutom mjestu, ispisana ovećim slovima, a ne tek kao jedna u nizu informacija kakve rutinski nudi odjavnica?
Film sam gledao u dva navrata, u različitim prikazivačko-gledateljskim uvjetima i okolnostima. U jednoj prilici, filmska fotografija lijepa, skladna, uredna, umjereno zagasitog kolorita, reklo bi se ni po čemu posebna, uobičajeno visokostandardno vrsna i profesionalna. U drugoj, bojama, definicijom, oštrinom, bistrinom, dubinom, prezentnošću, nešto posve drugo. Boje izrazito intenzivne, oštrina i definicija besprijekorni, slika blistava, malne vibrantno prisutna, ali na svoj način razmjerno plošna, bez dojma dubine, voluminoznosti, prostornosti toga što prikazuje. Nalazi se baš i isključivo na pačetvorini ekrana, ne stvara iluziju protežnosti iza platna. Gotovo vrišti svojstvima digitalnosti. Što samo po sebi nije ni mana ni vrlina, već činjenica suvremene kinematografije koja će se nekomu svidjeti više, nekomu manje. Uz to, dobro znamo, premda se u nekim mogućnostima razlikuje od analognih zapisa i ima svoje specifičnosti, digitalna tehnologija ne daje uniformirane slikovne obrasce, nego se njome mogu ostvariti raznoliki vizualni rezultati, baš kao što se i filmskom, odnosno celuloidnom, te video, odnosno magnetskom vrpcom stvarala široka lepeza slikovnih obličja.
Snimateljskom poslu Jeana Dakara, filmaša s britanskom adresom, nema zamjerke, bilo da je riječ o prizorima što okretno hvataju jedinstvene nijanse obiteljskog života unutar četiri zida, o onima što stvarnost obogaćuju slikovnom poetičnošću, onima koji naglašavaju ljepotu prostranih krajobraza ili pak uspješno prate ptice u pojedinačnom ili skupnom letu ili u njihovim gnijezdima na vrhovima seoskih dimnjaka. Sve izgleda lijepo, privlačno i romantično, kako je i namjeravano, jer filmaši navijaju za način života kakav je donedavno uspijevala voditi obitelj Conev, sjevernomakedonski poljoprivrednici koji su, u selu Češinovo, mjestu s najvećom populacijom bijelih roda u Sjevernoj Makedoniji, složno i zadovoljno živjeli od svog poštenog i marljivog težačkog rada. Filmska fotografija ne prestaje biti estetizirana ni kada prikazuje prizore sa smetlišta ili s napuštenih, neobrađenih polja koja propadaju, do čega su dovela suvremena nagnuća u gospodarenju, odnosno, vjerojatno, političko-gospodarskom mešetarenju, što se u filmu sugerira, ali ne naglašava izrijekom. Ružno ispred kamere i u kontekstu ne mora, zar ne, biti ružno kao slika sama, a svejedno će ostaviti i prenijeti željeni utisak nelagode i nezadovoljstva viđenim.
Gledajući, dakle, začudne snimke bijelih roda što, pojedinačno, u skupinama ili impresivnim jatima, kao po dogovoru s filmašima ili kao nacrtane lete ovamo ili onamo ili obavljaju ovo ili ono, gledatelj će se ne jednom zapitati zar je to uistinu stvarno, dokumentarno? Sumnju u stvarnosnost pobudit će ponajprije ta kristalno besprijekorna kakvoća digitalne slike koja često izgleda kao izmišljena, tehnički, materijalno presavršena, čarobnim postprodukcijskim strojevima dotjerana i uređena nakon snimanja. A u eri AI/UI tehnologije, istodobno i eri kinematografije u kojoj se dokumentarno neskriveno prožima s igranim – i Priča o Siljanu igralački, zanimljivo, umješno, zavodljivo, publiku golica naznakama takvog rodovskog kukičanja – mnogi će se vjerojatno zapitati nisu li neke ili brojne rode u sliku upisane naknadno, kakvom veličanstvenom (naj)nov(ij)om alatkom digitalnog doba. Toga su zacijelo bili svjesni i autori te su baš zato i odlučili razmjerno istaknuto ispisati spomenutu rečenicu o nekorištenju AI/UI tehnologije.
Gledajući drugu projekciju, onu koja nije projicirala tako perfektnu sliku, sve mi je, iako podjednako začuđujuće, izgledalo posve realno. Govori to i o tomu da, ovisno o okolnostima prikazivanja, isti film često i nije posve istovjetan, identičan u svim svojim navlas jednakim kopijama. I to doslovno, materijalno, ne samo u oku i doživljaju gledatelja.
Asocira to i na zanimljiva razmišljanja dvojice uglednih redatelja. Krzystof Kieślowski ozbiljno je snatrio o tomu da svoj film Veronikin dvostruki život (La double Vie de Véronique, 1991) montira u onoliko inačica koliko je kina u kojima će se film prikazivati. Da svaka (sad tzv.) kopija bude unikat – jedna inačica sa sretnijim završetkom, druga s nekim produljenim prizorom, treća s prizorom manje… Film uvijek isti, ali uvijek malo drukčiji. Zašto ne, jer percepcija nekog filma kod većine gledatelja ionako nije istovjetna u svakom gledanju, ovisno o uvjetima, o gledateljevu raspoloženju, životnom iskustvu… nekoć i o stupnju istrošenosti kopije. Za tu ideju Kieślowskoga, dakako, nije bilo ni razumijevanja ni novaca.
U knjizi Neispričane priče, Rajko Grlić kratko skicira svoj prvi susret s digitalnom projekcijom. Tri dana zaredom išao je u multipleks i gledao razne filmove sa savršeno oštrom slikom, slikom bez ogrebotina i dlačica, slikom koja čvrsto i jednolično zaprema cijeli veliki ekran i ne troši se. „Čitav život sam želio takvu sliku i sada kad je napokon gledam, polagano me hvata nelagoda. Možda sam sanjao krivi san“, zapisao je.
U jednom rukavcu digitalne savršenosti koja je istisnula filmsku vrpcu, ostvarila se, izgleda, uzrečica: Da je bolje, ne bi valjalo.
Film Priča o Siljanu, vratimo mu se, liričan je i angažiran, bajkovit i stvaran, duhovit i tužan, elegantan i (dokumentaristički) grub, romantičan i realističan pogled na čovjeka prošlosti u vremenu današnjice, što su obilježja koja su resila i najpoznatiji slikopis Tamare Kotevske, ostvaren u surežiji s Ljubomirom Stefanovim, također dokumentarni film Medena zemlja/Zemlja meda (Medena zemja, 2019), ogoljenije, svedenije i dojmljivije djelo, nominirano za Oscar u dvije kategorije – cjelovečernji dokumentarni film i međunarodni cjelovečernji film.
Zainteresiranima završno skrenimo pozornost na to da je na portalu EU Youth Cinema: Green Deal, slobodnom gledanju dostupan i prilično zanimljiv raniji, također ekološki usmjeren, dokumentarno-igrano-namjenski srednjometražni film istoga dvojca, Jezero jabuka (The Lake of Apples, 2017).
