Ljudski je život zbroj neobičnih sastojaka. Katkad sretnih i inspirativnih, mnogo češće, pak, tragičnih i deprimirajućih. Kako bismo unekoliko uhvatili taj neobičan spoj svega ovoga, potrebna nam je – rekao bi filozof umjetnosti, Boris Groys – dokumentacija. Dokumentacija jest, uz umjetničku instalaciju, i glavni oblik artističke memorije. Upravo se ovime vodio i čuveni američki angažirani kino-autor Oliver Stone. Kroz ko-redateljsku suradnju s Robom Wilsonom, njegov zasad posljednji film Lula (2024) vođen je idejom o dokumentaciji kao posljednjem utočištu humanosti. Autorski je to precizan, misaono složen, a opet tako jednostavan film. Njegova je tematika, zapravo, “dokumentacija”… biopic je to o neobičnom i uzbudljivom životu Luiza Inácia da Silve, poznatijeg kao Lula. Dotični je čovjek još uvijek aktualni predsjednik jedne od najvećih svjetskih zemalja, Brazila. I to… u trećem mandatu.
Priča o naslovnom junaku filma danas posebice dobiva na težini i važnosti. Naravno, okolnosti globalne svjetske ratne situacije, ponovno nas vraćaju temeljnim, “ljudskim” pitanjima. Što smo naučili iz povijesti? Jesmo li još sposobni razmišljati jedni o drugima kao su-patećim bićima? Konačno, i ono kantovskim idiomom izrečeno: Ima li (još) Prosvjetiteljstva? Moralnog zakona u meni i zvjezdanog neba nada mnom??? I kroz sve te upite, Oliver Stone se kreće – nekad uspjelije, nekad manje – kroz svjetski kino-panteon posljednjih četiri desetljeća. Jer… od 1986. tj. od igranih mu film-blockbustera Platoon i Salvador, ovaj je američki autor simbol “ljevičarske” umjetničke subverzije.
Što nosi film Lula? Prije svega, moć onoga što smo skoro zatomili u sebi – pripovijedanja. Još od eseja Waltera Benjamina iz 30-ih godina prošlog stoljeća Pripovjedač, ovaj nam je vid ljudskog spontaniteta stvaralaštva, bolno nedostajući. Rekoh već, katkad lošiji, a katkad bolji, STONE ne odustaje od ovog vida artizma. Priča o Luli klasično je strukturirana i ne izlazi izvan okvira standardnog biopica. U takvom je slučaju, naravski, za uspjelost filma presudan sam njegov protagonist. Luiz Inácio da Silva čovjek je koji plijeni svojom spontanošću i neposrednošću. Iako, mogli bismo zasigurno reći, svojom političkom agendom dio je prošlosti. Patetički i sentimentalno iskazano, nedvojbeno “one bolje prošlosti”. Jer, svijet danas, u kojem se međunarodno pravo krši na načine skoro pa nezamislive kroz povijest ljudskog roda, toponimi poput “radništva”, “pravednosti” i “solidarnosti” danas nam djeluju kao dio neke fantasy-franšize i svijeta bitke između dobra i zla.
Brazil, kao peta po veličini zemlja na svijetu prošao je kroz vrlo turbulentno 20. stoljeće. Bivajući portugalskom kolonijom i najbrojnijom enklavom luzofonskog univerzuma, ovaj je zemljopisni gigant Južne Amerike, ostao medijski poznat po nogometu, kavi i beskrajnom blagu prirode kroz prašume Amazonije. Povijest Brazila i Lule započinje nakon II. svjetskog rata, jer je Luiz Inácio da Silva rođen 1945. Period odrastanja budućeg predsjednika u tri mandata bio je obilježen relativno mirnim industrijskim napretkom, sve do 1964. kada se zbio vojni puč koji je zemlju pretvorio u toliko već tipičnu latinoameričku militarističku diktaturu. Kroz to je vrijeme Lula prošao kroz inicijaciju uključivanja u sindikalistički aktivizam, te je postao čelnik Sindikata Brazilskih Metalaca 1978. Dvije godine kasnije, od 1980. “dokumentiramo” i njegovo osnivanje političke stranke PT, tj. Radničke Partije Brazila. Ova će snaga politički oblikovati budućnost brazilskog naroda sve do pada vojnog režima 1985., nakon više od dva desetljeća političkog terora, zastrašivanja, mučenja i ubijanja idejnih i inih neprijatelja vladajućeg poretka.
Naravno, u svemu tome, “prste” je imao veliki sjeverno američki “gazda” – SAD. Još od Lyndona Johnsona iz šezdesetih, američka je imperijalistička politika oblikovala upravljanje mnogim latinoameričkim zemljama, pa tako i Brazilom. Želeći se tomu suprotstaviti, Luiz Inácio Lula da Silva nekoliko se puta nastojao kandidirati za predsjednika ove velike zemlje. Nakon tri neuspjela pokušaja, konačno se u četvrtom navratu odlučio lišiti svoje radikalno sindikalističke retorike, te uz kompromis s poduzetnicima i bogatijim slojevima stanovništva, uspio izboriti za mjesto predsjednika na izborima s konca 2002. Međutim, kako sam kaže u razgovoru sa Stoneom, taj je “kompromis” bio samo u diferencijaciji od Komunističke stranke. Jer… iako je bio dobar prijatelj s Fidelom Castrom – te predani i iskreni aficionado velike Kubanske revolucije – njegova je politička agenda bila impregnirana kršćansko-socijalnim, no prije svega radničkim idejama, karakterističnim za kulturnu povijest svog naroda. Jedan je od važnijih – danas svakako edukativnih! – elemenata Luline politike bila uvijek solidarnost i koalicijska suradnja s ljevičarskim vođama Latinske Amerike, poput Huga Chaveza iz Venezuele i Eva Moralesa iz Bolivije. No, osim što je vodio uspješnu ekonomsku i industrijsku politiku zemlje, imao je i globalne strateške poteze ostvarene u dva svoja predsjednička mandata, između 2003. i 2011. Jedan od njih je svakako i velika ekonomska, globalno industrijska grupacija (alternativna tzv. “euro-atlantskim integracijama” kojima se, ponizno, nekritički i “pseći vjerno”, zaklinju ovdašnji političari od nastanka neovisne i “suverene” HR). BRICS je ekonomsko-politički savez Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke republike, koji je i na globalnom planu postao respektabilnim čimbenikom u svijetu.
No, došlo je i do pada. Nakon što je predao vlast partijskoj kolegici Dilmi Rousseff, 2012., bio je metom napada svih konzervativnih snaga u zemlji. Naime, ubrzo je instrumentalno uključen u veliku korupcijsku aferu, poznatu kao “Praonica automobila”. Snage koje su mu došle glave bile su povezane s velikim “Pravosudnim Ratovima”. Ovi su, nazovi, “ratovi Pravosuđem” i zakonskim procedurama, inače, stalna metoda ucjene SAD-a prema svima ostalim, ako već u igri nisu oružane intervencije! U Lulinom slučaju, snage su udružili pravosudni Aparat, predvođen sucem Sergiom Morom, te konzervativni i militaristički političar Jair Bolsonaro. Potonji je, grafički i doslovno, možda najslikovitija inkarnacija fašističkog političara suvremenosti. Naime, ovaj je vojnik u politici poznat po stavovima gdje otvoreno zagovora nasilje i mučenje neistomišljenika. Također, zalagao se i za slobodno nošenje oružja kao i progon homoseksualca. I… nakon godina procesa i velikih pritisaka – u konačnici podupiranih i od Trumpovih republikanaca – Lula je morao u zatvor u gradu Coritibi. No, djelovanjem američkog novinara Glena Greenwalda, a još više “zviždača” i hakera Waltera Delgattija, Lula je izašao iz zatvora u rujnu 2019. i… odmah se bacio u novu predsjedničku kampanju!
Stoneov Lula bilježi autorove razgovore s eponimnim protagonistom, u listopadu 2022., neposredno prije posljednjih predsjedničkih izbora u Brazilu. Dijalog dvojice ljevičarskih aktivista posebice je idejno angažiran, te čini dramaturšku okosnicu filma. Jednako tako, važan dio misaone argumentacije ovog djela-dokumentacije čini i Stoneov razgovor s Glenom Greenwaldom. Na neki način, upravo se Greenwald pokazuje osebujnom inačicom Erica Snowdena i Juliena Assangea. Montažno, pak, sekvence neizvjesnosti oko prebrojavanja glasova dinamički uspješno poentiraju ovaj idejno-smisaoni moment filma.
Na koncu, kakvim bismo političarem mogli procijeniti Luiza Inácija da Silvu, Lulu? Nadalje, kako Stoneov film uspijeva u namjeravanoj mu dokumentaciji? Hmmm… Najprije, čini se da se Lula, osvajanjem svog trećeg mandata na čelu Brazila, pokazao pragmatičnim političarem s nužnim kompromisom. Ipak, još nije napustio svoju važnu retoriku “brige o siromašnima” i nastojanjem oko “radničkih prava”. Koliko to može biti učinkovito u današnjemu svijetu? Ne baš… ali je simbolički prevažno. Oliver Stone, pak, dosljedno i dalje svojim filmovima razotkriva sve mrtvouzice globalne politike. Benjaminovski je borac za “Božansku Silu” i u njoj nužni udio Pravednosti. Iako, po meni, još uvijek nije stvorio važnije kino-djelo od “tarantinoidnog pastiša” Natural Born Killers (1994), njegovo je prisustvo u svjetskom kino – dobrodošlo.
Lula, možda(?) nije velik film… ali, njegova je dokumentacijska uloga nenadomjestiva.
