Prije njegovog zaključenja ove nedjelje, gledateljstvo je na 22. izdanju ZagrebDoxa, u šesnaest programskih sekcija moglo pogledati stotinu i dvanaest filmova odabranih iz isprva obeshrabrujućeg bazena više od dvije tisuće prijavljenih kratkometražnih, srednjometražnih i dugometražnih filmova. Uz uobičajene programe posvećene prokušanim dokumentaristima, hitovima koji su se ove godine iskazali na festivalima dokumentarnog filma ili biografskim djelima o prepoznatljivim imenima, ZagrebDox godinama afirmira značaj različitih pristupa dokumentarnom bilježenju složenosti suvremenog svijeta. Sukladno svojem imenu, program Stanje stvari suvremenu socioekonomsku stvarnost afektivno približava publici pričama o običnim ljudima sapetim nepravednim okolnostima, a novouvedeni Dox Otpora prikazuje činove bunta protiv podjarmljujućih političkih, ekonomskih ili identitetskih struktura. Ipak, najzanimljivije teme pronalazimo u sadržajno donekle neodređenom programu Kontroverznog Doxa. Ovi naslovi svoje obične protagoniste – opet suočavane s nepravdom ili postavljene u položaje buntovnika – zatječu u okvirima diskurzivno zapaljivih tema koje potiču polarizirana gledišta ili izazivaju zazor. Ovogodišnji je Kontroverzni Dox sadržavao pet naslova – četiri dugometražna filma i jedan kratkometražni dokumentarac otvorenijeg, hibridnog oblika – čije su teme sezale sve od utvrđivanja granica prava na eutanaziju do objektivnog razmatranja spornih uvjerenja preporođene zajednice “tradicionalnih žena”.
Polazeći od svoje pravničke akademske pozadine i zanimanja za sporove o eutanaziji u Španjolskoj, redatelj Guillermo Flórez potražio je pojedince čiji su zahtjevi za eutanazijom uslijed izostanka objektivnih medicinskih razloga odbijeni tijekom kratkog razdoblja njezine legalizacije ili isključeni kad je eutanazija opet ukinuta. Flórezov izvrsni naslov Gospode, uzmi me ubrzo (Señor, llévame pronto) proizašao je iz njegovog prijateljstva s Carmen, sarkastičnom i samosvojnom sedamdesetogodišnjakinjom koja se u odsustvu regulirane prakse eutanazije sama odlučila pobrinuti za pravo na dostojanstvenu smrt. Unutar filma sazdanog od sirovih i nerijetko bezobličnih snimaka njihovih tragikomičnih razgovora, Carmen Flórezu pokazuje kapsulu cijanida koju godinama čuva za svoje samoubojstvo i o najboljem trenutku za smrt razmišlja pojmovljem željenih vremenskih prilika za svoj sprovod. Carmen, kao i Flórez, dobro zna da samoubojice u Španjolskoj – jer su, poglavito, mrtvi – nisu terećeni za krivično djelo, no njihovi pomagači jesu. Flórezova junakinja stoga vrlo jasno tumači da svoju smrt planira godinama, a njegova – ne osobito nadobudna – protupitanja razotkriva kao prekoračivanje granica tuđeg prava na samoodređenje u ime maglovitih etičkih načela. Flórez je tijekom razgovora na festivalu dodao da je tijekom šest mjeseci druženja s Carmen proizveo za dokumentaristička mjerila beznačajnih trideset sati sadržaja, jer mu se ometanje prijateljskih razgovora s pametnom sugovornicom brigama o osvjetljenju, uglovima ili bateriji kamere doimalo izvještačenim. Carmen je kao samoubojica zanimljiva i zbog svoje ironične povijesti katoličkog odgoja i incidenta kad je iz samostana izbačena zbog lošeg ponašanja, kao i jer preuzimanje logistike svoje smrti uokviruje kao očigledan odgovor na državu koja tu uslugu ne nudi. Zanimljiva je i jer se naše intuitivno vezivanje njezine priče s diskursom o eutanaziji zapravo odmiče od filma: naime, Carmen čak i u državama koje eutanaziju nude, zbog potpunog izostanka medicinskih argumenata, ne bi bila legitiman kandidat. Pošteno suočavanje s Carmeninom smrću stoga zahtijeva razmatranje svačijeg prava na samoubojstvo bez sveopćeg moralnog zgražanja koje pronalazimo u radu austrijskog esejista – i Carmeninog kolege samoubojice – Jeana Ameryja, jer čak ni univerzalna legalizacija eutanazije ne bi odgovarala ljudima koji nakon bogatog i sadržajnog života odluče da je njihovo strpljenje isteklo.
Film Razuvjeri me (Velký vlastenecký výlet) češkog redatelja Robina Kvapila potom otvara tematiku epistemološke mogućnosti razuvjeravanja ljudi zadriglih u lažne vijesti ili ideološke zavjere. Kvapil je u češkim medijima objavio poziv namijenjen ljudima uvjerenim da je ruski rat u Ukrajini izmišljotina ili tema pogrešno predstavljana u zapadnjačkim medijima, tumačeći da će ih odvesti na ratište kako bi sami utvrdili o čemu se radi. Trojac njegovih suputnika karikature su užasnih ljudi: Petra izjavljuje da ju humanitarna kriza u Ukrajini baš i ne zanima jer se ne odnosi na nju, Nikola prezire sve što vezuje uz “briselske politike” i njihove “zelene planove” pristrane protiv Rusije, a Ivo tumači da istinitost vijesti koje čita na internetu određuje “po osjećaju”. Legalnost Kvapilovog projekta zajamčena je stručnjacima koji trojcu objašnjavaju u kakvu se opasnost upuštaju, a film je sastavljen montažom kamere Kvapilovog snimatelja i ručnih kamkordera kojima Petra, Nikola i Ivo dnevnički bilježe svoja iskustva. Petra tijekom posjeta svježe iskopanoj masovnoj grobnici ukrajinskih vojnika i civila ponavlja da to “nema veze s njom” i stoga ju ne zanima, no i da je okolna šuma lijepa, Nikola ismijava higijenske uvjete skloništa i raduje se što Ukrajinci iz bijede voze krntije koje ne bi zadovoljile češke politike energetske održivosti, a Ivo postupke ruskih vojnika koji siluju djecu pravda stresom ratovanja. Dok Kvapilova ekipa jeca, povraća ili zuri u humanitarce koji opisuju terapije za silovanu djecu, proruski trojac svojom je skepsom zaštićen od razumijevanja onoga što vide. Petra, Nikola i Ivo na koncu zaključuju da svjedočenje fragmentima stanja u Ukrajini nije dostajalo da promijene stavove o krivcima i žrtvama. Jedini razuvjeren u Kvapilovom filmu sam je Kvapil, koji našu želju da izgubljene slučajeve odvedemo na pravi put razotkriva kao neplodnu rabotu koja nas odvraća od smislenijeg djelovanja. Kvapilov je film kontroverzan zbog svojeg cinizma. Za razliku od sličnih projekata, gdje ravnozemljaši odvedeni na Antarktik doživljavaju prosvjetljenje i iskupljuju se za svoje grijehe, razuvjeravanje ljudi identitetom vezanih uz svoje stanove ili nesposobnih za rudimentarno suosjećanje pokazuje se nemogućim. Film je najmanje uvjerljiv ondje gdje je jasno da Kvapil za lažne vijesti i dezinformacije nije zainteresiran kao za epistemološke nuspojave suvremenosti, nego samo ako se tiču Rusije, koju krivi za teškoće svoje obitelji u SSSR-u.
Preostala dva dugometražna filma, kanadski Paul i poljski Temelji (Bedrock), unekoliko su manje uspjeli jer prvi počiva samo na odbojnosti koje gledateljstvo može osjetiti prema čovjeku čije se seksualne potrebe razlikuju od njihovih, dok drugi prisilno oživljava potresnost Holokausta. Paul zrnatom i melankoličnom kamerom Denisa Côtéa prati pretilog mladića ustrajnog izići iz zatvorenog kruga tjeskobe, samoće i beznađa. Koristeći svoj profil na Instagramu kao terapijsku platformu, Paul se iznova osmišljava kao “Pokorni čistač Paul” koji iz čišćenja tuđih stanova izvodi osjećaje discipliniranosti, korisnosti i povezanosti potrebne da se osovi na noge. Doduše, Paulove su usluge namijenjene poglavito seksualno dominantnim ženama koje snimaju fetišistički sadržaj za društvene mreže. Premda govori da ga prave BDSM prakse ne zanimaju, Paul uživa kad ga žene koriste kao stolić za kavu ili na njemu jašu po stanu. Côté nedvojbeno uspijeva u suosjećajnom i opservacijskom prikazu zbivanja lišenom osude: sam Paul je tužan i potrebit, no i istinski ranjiv, a njegove su prijateljice, umjesto kao nastrane prostitutke, prikazane kao ljudska bića koja po kući nose trenirke i Paula s iskrenim zanimanjem ispituju kako se osjeća. S druge strane, film ne razvija najzanimljiviju spomenutu temu. Paul, kao sin azijskih imigranata u Kanadi, jednoj od svojih domina priznaje koliko je tjeskoban jer njegovi roditelji očekuju da se oženi pokornom i submisivnom Azijatkinjom. Kao emancipacija od očekivanja i pronalazak vlastitog prostora kontriranjem roditeljima, Paulovi bi postupci imali više smisla nego kao puki poticaj za gledateljsko zdvajanje nad perverzijama. Kinga Michalska film Temelji oblikuje kao mozaik života Poljaka koji stanuju ili rade na prostorima negdašnjih koncentracijskih logora ili masovnih grobnica. Sijaset likova nastoji spriječiti izgradnju autoceste kroz masovnu grobnicu Židova koje prema vjerskim propisima nije dopušteno iskopavati, govore da žive na kostima svojih rođaka pobijenim u Holokaustu ili rade u arhivima koji restauriraju spise iz Drugog svjetskog rata. Prešutna napetost življenja na “temeljima” ratnih zločina otkriva se kad upoznamo generala bijesnog jer rodbina pobijenih Židova Poljsku krivi za suučesništvo, nogometne navijače koji poraženoj momčadi poručuju da se prijavi u Auschwitz ili repere koji uz cupkanje publike pjevaju o ciklonu-B, plinu korištenom u koncentracijskim logorima. Potencijalne kontroverze Temelja kao filma o Holokaustu davno su iscrpljene, napose jer srodstvo sa žrtvama ili rad u arhivima, nakon svega viđenog, nisu osobito kontroverzni fenomeni.
Posljednji film ovogodišnjeg programa Kontroverznog Doxa hibridni je desetominutni naslov wedLOCK tradWIFE austrijske redateljice Gabriele Neudecker, koja je preko arhivskih snimaka ruralne svakodnevice presnimila piskave glasove suvremenih influencerica koje zagovaraju tradicionalne ženske uloge (eng. trad wife). Premda konačni učinak žena koje kriče o “poimanju svojeg muža kao gospodara” ili “laži o karijerama koje su prodaju ženama čija je sudbina majčinstvo” uz pedeset godina star arhiv nezgrapnih žena u pregačama i muškaraca na seoskim banketima nije nezanimljiv, film svoju prijepornost izvodi iz izrečenih gadarija, a ne iz međudjelovanja slike i zvuka. Žene koje svojim slušateljicama poručuju da “samo to učine čak i kad im se ne da spavati sa suprugom, jer su dužne zadovoljiti svojeg muškarca” i američki MAGA podcasteri koji viču “tvoje tijelo, moj izbor” bili bi kontroverzni uz gotovo svaki odabir popratnih prizora. Unatoč proizvoljnosti granice koja kontroverzne dokumentarce razdvaja od Stanja stvari ili Doxa Otpora, Kontroverzni Dox ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa ove je diskurzivno zapaljive teme iznio uz bogat popratni program i hvalevrijedan društveni angažman, uz napomenu da nam bezazleni načini života koje možda ne razumijemo – poput, ovdje, Paulovog – možda i ne bi trebali biti kontroverzni.
