Na ovogodišnjem 36. izdanju Svjetskog festivala animiranog filma – Animafest Zagreb u Velikom natjecanju dugometražnih filmova bilo je osam cjelovečernjih filmova. Među njima i japanski anime Samurajska balerina: Pariška zvijezda u cvatu, koji je dobio nagradu publike Mr. M. Bila je to prva projekcija izvan Japana, a u Zagreb je došao redatelj Goro Taniguchi (r. 1966.), posebice poznat po znanstvenofantastičnom anime filmu One Piece film: Red iz 2022. godine. Koliko mu je značila zagrebačka nagrada, najbolje svjedoči podatak da je o tome izvijestio na IMDb-ovoj stranici filma i u japanskim medijima.
Nije čudno što je zagrebačka publika bila oduševljena filmom prikazanom na izvornom japanskom jeziku uz hrvatske titlove, jer ovdje mnogi vole anime filmove. A ovaj je doista vizualno, estetski i poetski bio najljepši, pa i najbolji na Animafestu. Kako se radnja najviše zbiva u Parizu, predivne su, istančane i gotovo filigranski točno prikazane, i panorame i znamenitosti, i vedute i parkovi s prepoznatljivim i najmanjim pojedinostima toga grada svjetlosti i umjetnosti. Usto su usklađeni vizualni i glazbeni dio – izvorna glazba japanskoga skladatelja Takayukija Hattorija i europska klasična baletna i glasovirska glazba, uz nekoliko japanskih pjesama.
Film je nastao u studiju ARVO, ali se osjeti utjecaj animea kakav ima poznati studio Ghibli, pogotovo u istančanim pozadinama, scenografiji, te stilu dizajna likova koje je oblikovao Katsuya Kondo. No, film je originalan jer, kada je likovno i animacijsko stvaranje posrijedi, ima i ručno crtane dijelove, i 2D računalnu tehnologiju, uključujući snimke profesionalnih balerina koje su obrađene motion capture postupkom, stoga plesne scene djeluju životno i uvjerljivo. Oživljena pariška slikarska platna dodatno stvaraju fascinantne prizore želje i sna koje junakinje teže doseći. A sve to čini odmak od tradicijske anime, ili njezin dodatak. Kolorit je živopisan, živahan, uglavnom svijetao te prati dnevna i noćna osvjetljenja.
Film donosi tematski zanimljiv odnos Istoka i Zapada, Japana i Europe, uzevši u obzir različite običaje, tradicije, društvo, obiteljske odnose, određenja životnih putova, borbu za vlastiti odabir, umjetnost, ali i društvena uređenja, ratove, iseljenja, migracije, sudbine umjetnika… Prikazano je to u vrijeme pariške belle époque i japanske smjene edo doba i novoga meiji doba, »zore modernoga Japana«, kako su smatrali. Ukratko, odnos tradicije i modernosti.
Radnja filma počinje u Japanu 1907. godine pa se vremenskim skokom seli u 1912., u Pariz, uoči i za trajanja Prvoga svjetskoga rata. Prikaz ratnih zbivanja i sudbine umjetnika, s iseljenicima iz Rusije, zrcali odnose u našoj svagdašnjici zahvaćenoj ratovima, migrantima i umjetnicima koji su otišli iz svojih zemalja. Film pruža slojevitu tematiku, koju je moguće tumačiti iz različitih gledišta.
U središtu su dvije mlade Japanke, očarane europskom umjetnošću, koje se žele ostvariti i slijediti svoj san, svoju zvijezdu, unatoč želji roditelja da se udaju ugovorenim brakovima. Jedna je Fujiko Tsugita i želi postati slikarica, a druga Chizuru Sonoi, koja potječe iz samurajske obitelji i, u skladu s obiteljskom tradicijom, majstorica je u borilačkoj vještini naginati, ali želi postati balerina. Prvi put se susreću u kazalištu u Yokohami na gostovanju francuskoga baletnoga ansambla. Obje su oduševljene gostovanjem europskoga baleta. Fujiko odmah skicira i crta baletne korake, a Chizuru ih pokušava ponoviti.
Susreću se ponovno u Parizu. Fujiko je ondje pod skrbništvom ujaka, koji zbog sumnjivih poslova nestaje, pa se ona zapošljava i teško živi. Chizuru dolazi s obitelji koja u Parizu podučava naginatu i okružena je ljubiteljima Japana. Rat dodatno otežava životne situacije i borbe, ali u Pariz dovodi strance umjetnike. Fujiko u susjedstvu upoznaje rusku balerinu Olgu i njezina sina Ruslana koji svira klavir i mnogo vježba. Fujiko moli Olgu da Chizuru podučava europski balet, iako to moraju činiti u tajnosti. Naglasak filma postavljen je na prijateljstvo u teškim i ratnim prilikama, dok su želje djevojaka, kao i sudbine drugih umjetnika stranaca, u nesrazmjeru s društvenom i tradicijskom stvarnosti. Ipak, junakinje ustraju i sazrijevaju na putu »pariških zvijezda u cvatu«…
Redateljski prosede filma jest dobar i trajanje od dva sata brzo prođe. Manja je dramaturška neusklađenost potkraj filma, kao i nejednaka vremenska posvećenost svakoj junakinji. Već spomenuti motivi Istoka i Zapada, tradicije i suvremenosti, umjetnosti, rada, društva, rata, izbjeglištva i ostaloga, daju mnogo poticaja gledateljima na razmišljanje koliko se i je li se što promijenilo onda, u početku 20. stoljeća, i sada, u 21. stoljeću…
