Međunarodni filmski festivali već desetljećima razvijaju programe posvećene otkrivanju, restauraciji i kontekstualizaciji zanemarenih i nedovoljno dostupnih filmskih ostvarenja. Posebnu vrijednost pritom imaju naslovi koji su izvan dominantnih, ponajprije zapadnih kanona filmske povijesti, uključujući filmsku baštinu Globalnog juga i nezapadnih kinematografija. Njihovo ponovno predstavljanje ne pridonosi samo očuvanju filmske baštine, već i kritičkom preispitivanju postojećeg kanona te stvaranju pluralnijeg pogleda na povijest svjetskog filma.
Između takvih festivala, i Locarno film festival ima dugu tradiciju ponovnog otkrivanja, valorizacije i promocije klasičnih i baštinskih filmskih ostvarenja, ponajprije sekcije poput Histoire(s) du Cinéma i Cinéma Suisse Redécouvert. Program Locarno Heritage pokrenut je 2020. godine u okviru platforme Locarno Pro, s ciljem razvoja industrijskih aktivnosti posvećenih klasičnom filmu te dodatnog povezivanja umjetničkog vodstva Festivala s profesionalnim i industrijskim segmentom Locarno Pro. Projekt je u početku pokrenut kroz Heritage Online, internetsku platformu za umrežavanje i bazu podataka koja obuhvaća filmske naslove čija je premijera održana prije više od 15 godina, kao i nositelje prava na klasične filmove, distributere, prikazivače i streaming platforme. S vremenom se proširio i na fizički događaj Heritage Monday, u potpunosti posvećen industriji klasičnog filma. Program uključuje projekcije novih restauracija, panel-diskusije i druge aktivnosti usmjerene na očuvanje, restauraciju i suvremenu valorizaciju filmske baštine. Posljednje dvije godine program je dodatno obogaćen natječajem Restoration Contest, koji pruža priliku za restauraciju filmskog djela iz prošlosti. Natječaj se realizira u suradnji sa züriškim laboratorijem za restauraciju Cinegrell, čime Locarno Heritage dodatno potvrđuje svoju ulogu u povezivanju festivalskog, industrijskog i stručnog aspekta očuvanja filmske baštine. S time u vidu, ovogodišnji Locarno prikazao je novo restaurirani, jedan od najvažnijih subsaharskih filmskih naslova sredine 20. stoljeća – Kaddu Beykat (Letter from My Village, 1975) redateljice Safi Faye. Navedena dokufikcija prvi je dugometražni film afričke redateljice koji je doživio međunarodnu distribuciju i time otvorio vrata i vidljivost mnogim drugim redateljima i redateljicama u regiji.
Autorica Safi Faye, rođena u Dakaru 1943., filmu je pristupila iz interesa za vlastito serersko nasljeđe i kulturni identitet. Susret s Jeanom Rouchom na Svjetskom festivalu crnačkih umjetnosti (World Festival of Black Arts) 1966. godine usmjerio ju je prema filmu, nakon čega je u Parizu studirala etnografiju na Sorbonnei i filmsku režiju na školi Louis Lumière. Upravo će spoj antropološkog istraživanja i filmskog jezika obilježiti njezin autorski rad.
U filmu Kaddu Beykat, nastalom na temelju njezina doktorskog istraživanja, Faye se vraća u Fad’jal, selo svojih predaka na zapadu Senegala. U sušom pogođenoj zajednici tradicionalni običaji sudaraju se s državnom politikom i logikom globalnog tržišta. Poljoprivrednici proizvode kikiriki za europski izvoz, dok njihova vlastita egzistencija postaje sve nesigurnija. Faye taj društveni paradoks bilježi nenametljivo, kroz svakodnevicu i odnose unutar zajednice; osobito je upečatljiv prizor djece koja se igraju poreznika, nesvjesno reproducirajući odnose moći kojima su izloženi odrasli. U središtu filma nalazi se ljubavna priča Ngora i Coumbe, čiji je plan vjenčanja onemogućen slabom žetvom i nemogućnošću osiguravanja miraza. Njihova intimna priča tako postaje odraz šire društvene i ekonomske nesigurnosti. Kaddu Beykat pritom izbjegava egzotizirajući pogled karakterističan za dio etnografskog filma: Faye vlastitu zajednicu promatra iznutra, spajajući dokumentarnu neposrednost sa suptilnom, ali preciznom društvenom kritikom. Iako je produkcija bila skromna, a filmski izraz jednostavan i direktan, autorica uspješno pronalazi snagu za portretiranje društva na prijelomu tradicije, kolonijalnog nasljeđa i modernizacije.
No, iza navedene restauracije stoji mnogo slojevitija i široj publici gotovo nepoznata povijest afričke kinematografije i audiovizualnog dokumentiranja. Njezino razumijevanje nužno je povezati s tzv. Dekretom Laval, donesenim 1934. godine na inicijativu Pierrea Lavala, kasnije jedne od ključnih figura Vichyjevskog režima. Dekret je kolonijalnim vlastima omogućio strogu kontrolu, a u praksi i zabranu filmskog i fotografskog snimanja te sudjelovanja lokalnog stanovništva u audiovizualnoj proizvodnji. Iza takve politike stajao je strah od širenja antikolonijalnih i revolucionarnih ideja. Dekret je ostao na snazi sve do 1960. godine, u razdoblju kada su brojne afričke zemlje stjecale neovisnost od kolonijalnih režima. Ipak, posljedice te zabrane bile su dalekosežne: desetljeća svakodnevice, društvenih promjena i političkih zbivanja ostala su bez lokalno proizvedenih audiovizualnih zapisa. Posebno je problematično što je upravo razdoblje sredine 1930-ih, uključujući i kasnije razdoblje Drugog svjetskog rata, ostalo gotovo potpuno izvan perspektive afričkih autora, stvarajući značajnu prazninu ne samo u filmskoj, već i u široj povijesnoj i kulturnoj memoriji kontinenta.
Unatoč represivnom sustavu, pojedina su djela ipak nastajala u gotovo gerilskim uvjetima. Tako je Albert Mongita 1951. godine, u suradnji s nekolicinom kolega studenata, u Belgijskom Kongu snimio La Leçon de cinéma, film koji se smatra najranijim poznatim ostvarenjem afričkog autora. Dvije godine poslije, Mamadou Touré u Gvineji režira Mouramani (1953), koji se često navodi kao prvi dugometražni film crnačkog afričkog redatelja. No Mouramani danas postoji gotovo kao filmski mit: film je izgubljen, a njegovi su prizori tek rijetkima bili dostupni. Upravo njihovo nastajanje, unatoč zabranama, predstavlja čin kulturnog i političkog otpora. S početkom dekolonizacije šezdesetih godina otvara se novo poglavlje. Brojni autori i pripadnici kulturnih scena bivših kolonija odlaze na filmsko obrazovanje u Francusku, ali i u zemlje Pokreta nesvrstanih, uključujući Jugoslaviju. Safi Faye jedna je od autorica čiji radovi, nastali od sredine 1970-ih do 1990-ih, uvjerljivo svjedoče o filmu kao prostoru povratka vlastitoj povijesti, kulturi i pravu na vlastitu reprezentaciju. No njezin autorski glas nije moguće odvojiti od društvenih okolnosti koje su takvu vrstu filmskog svjedočenja tek postupno učinile mogućom. Sloboda bilježenja svakodnevice lokalnog stanovništva bila je preduvjet nastanku djela koja danas, zahvaljujući restauraciji, ponovno ulaze u međunarodni filmski opticaj. Njihova festivalska recepcija stoga nadilazi vrijednost samog prikazivanja obnovljenih kopija. Kada se takvi filmovi pojave na velikim svjetskim festivalima, oni istodobno otvaraju prostor za preispitivanje kolonijalne prošlosti Afrike, njezinih kulturnih politika i povijesti filmskog stvaralaštva. Restaurirani film pritom valja promatrati izvan granica njegova izvornog vremena i estetskog okvira: njegovo postojanje rezultat je dugotrajnog procesa otpora, represije i borbe za mogućnost vlastitog pogleda.
U tom smislu, filmska restauracija nije tek tehnički zahvat ni čin očuvanja prošlosti. Ona omogućuje da djela dugo potisnuta iz dominantnih filmskih kanona ponovno postanu predmet gledanja, kritike i filmološkog interesa. Posebno je to važno za kinematografije Globalnog juga, čija je povijest još uvijek neravnomjerno zastupljena u odnosu na zapadni filmski kanon.
