Ovogodišnji pobjednik Rotterdam film festivala, kojem je peteročlani žiri veliku nagradu dodijelio jednoglasno, nekoliko je mjeseci kasnije osvojio i glavnu nagradu u igranoj konkurenciji 19. Subversive film festivala. Varijacije na temu (Variations on a Theme, 2026) autorskog tandema Jasona Jacobsa i Devona Delmara traju tek sat vremena i podijeljene su u pet epizoda koje prikazuju pet dana u životu 80-godišnje Hettie i nekolicine drugih stanovnika Kamisberga (Republika Južna Afrika). Naslovne varijacije podrazumijevaju sitne pomake u svakodnevnoj rutini (kadrovi, lokacije, planovi i rakursi iz prve epizode se ponavljaju u svim ostalim, samo se situacije mijenjaju), ali i promjenu sporednog lika stavljenog pod povećalo – svakog dana nam glas pripovjedača (Jason Jacobs) rasvijetli detalj iz života neke osobe koja je prije toga tek usputno bila prikazana. Kažem rasvijetli jer film taj sveznajući glas dovodi u vezu sa svjetlom; prvi na red među sporednim likovima dolaze magarci Takkies i Oubet koji čekaju da ih ponovno obasja sunce skriveno iza oblaka. Što glas najavi, to se i dogodi. Međutim, cijeli je film prisutan i glas s razglasa (radio, megafon na kamionu koji se vozika selom) koji svima nudi lažna obećanja, to jest reparacije za sudjelovanje njihovih očeva i djedova u Drugom svjetskom ratu. Po povratku s fronta, crni su dobrovoljci za svoju službu bili plaćeni parom gumenih čizama i biciklom. Kako bi se ta nepravda ispravila, potrebno je tek ispuniti formular i, dakako, platiti skupocjenu administraciju, a onda i nadoplatiti kako bi se proces ubrzao.
U Kronovizoru (Chronovisor, 2026), dugometražnom debiju Kevina Walkera i Jacka Auena koji je svjetsku premjeru također imao u Rotterdamu (ne u glavnoj konkurenciji, već u sklopu programa Bright Future) te se natjecao u igranoj konkurenciji na Subversiveu, također smo suočeni s prošlošću, no na nešto drugačiji način. Film prati akademkinju Beatrice Courte koja svim snagama nastoji doći do istine o naslovnom uređaju koji svojim korisnicima omogućava da gledaju događaja iz prošlosti kako su se zaista odigrali. Proučavanje raznoraznih ukoričenih tragova tog tajanstvenog uređaja i sumnjivog nestanka njegovog izumitelja, svećenika Pellegrina Ernettija, koji je tvrdio kako je uz pomoć kronovizora, među ostalim, svjedočio Kristovom raspeću te utvrdio identitet „Ilijadinog slijepog pjesnika”, nije u opisu njenog akademskog istraživanja, ali ju potraga za istinom polako opsjeda i odvodi u potjeru za duhovima. Na papiru je, dakle, riječ o klasičnom trileru svjesno zapletenom u duhu Borgesa, Eca, Browna i, dakako, našeg zavjerama opsjednutog vremena.
Međutim, film se prije svega ističe fiksacijom na tekstove nad kojima Beatrice bdije. Gotovo sve što saznajemo o kronovizoru moramo sami pročitati jer se veći dio filma sastoji od krupnih planova arhiviranih tekstova posvećenih Ernettijevom otkriću i preispitivanju istog, to jest krupnih planova onih pasusa koji su za Beatrice ključni, a preko kojih se pojavljuje blještav engleski prijevod (ili njegova reprodukcija, ako je dati paragraf već bio na engleskom). Njenu opsjednutost tajnama koje prenose ti ulomci proživljavamo u prvom licu, u čemu se očituje kritička oštrica Kronovizora. Tko god misli da je imun na slične vrste fanatizma, vara se.
Varijacije na temu su znatno distanciraniji film. Unutrašnjost likova nam se servira samo posredstvom pripovjedača – autori si ne umišljaju da imaju pristup iskustvima svojih likova. Trompie (Regan Nontas) je, primjerice, prije par tjedana čuo kako mu glas u zidu govori da su mu pod kućom zakopani dijamanti. Slušajući Beethovena, on svaki dan kraj svog kreveta kopa rupu sve dublje i dublje ne bi li ih pronašao, isto kao što Ari (Albertus Smit) svakog božjeg dana sanjari o ženi s kojom je 70-ih proveo vikend u nekom hotelu nakon što joj je prodao cipele. Gledamo ih kako rade to što rade dok nam pripovjedač objašnjava što to točno gledamo; nakon toga idemo dalje. Unutrašnjost se ispoljava jedino kroz „nemoguću” sliku. Kad Hettie, na 80. rođendan, po prvi put u životu zaboravi na svoje ovce, dolazi do odstupanja u obrascu i te joj se večeri u sobi ukaže otac s biciklom koji je zaradio u ratu. Naprosto stoji kraj njenog kreveta u istom kadru koji je u prijašnjim varijacijama nastanjivala Hettie. Prizor nije ništa manje činjeničan od gore navedenih, niti mu se pridaje veći značaj, ali predstavlja ključan trenutak u filmu.
Ta je slika suma njenog postojanja. Kao udovica je postala izuzetno tiha, poput oca kakvog je poznavala, i navikla se u svojoj samoći naprosto promatrati svakodnevne varijacije u svom kraalu i oko njega. Sad ju njena distancirana djeca od istog žele odvesti jer je stara: „Bit ćeš u redu mama. Doći ćemo po tebe sljedeći tjedan.” No, ona se večer nakon susreta s ocem odluči sama napustiti kraal i otići u noć. Mi, doduše, nemamo priliku vidjeti njen odlazak, već samo prazne sobe kuće koju je podigao njen otac, kuće pune duhova od kojih smo vidjeli dva – Hettie i njenog oca. Nakon toga, zoom duž jedne sobe i, kroz isti prozor kroz koji kamera u prvom kadru ulazi, nazad u noć. Film nema gdje drugdje i to je od početka jasno. Obaviješteni smo da se sve nastavlja po starom. Varijacije se nastavljaju i nakon filma, bez razrješenja. Životi ovih likova, utemeljenih na stvarnim pričama, idu dalje i nakon što se kamera ugasi. Ovdje nema mjesta za nagoviještanje, iščekivanje ili napetost – samo jasnoća. Reparacije neće doći, bez obzira na to što su se neki od njih unaprijed zadužili, očekujući pravdu. Svi će oni, poput Hettienog oca i drugih njemu sličnih farmera-vojnika o čijoj sudbini saznajemo putem starih dokumentarnih filmova s početka filma, postati duhovi iz arhiva obespravljenih, ako to već nisu.
Štošta se može reći o prvom i posljednjem kadru. Jednom riječju? Disney. Izuzetno bajkovit prizvuk tih kadrova, upotpunjen pripovjedačevim prepričavanjem Hettienog sna o ptičici koja proleti kroz kuću i vrati se u noć, što je odbojno sladunjava metafora za pokret kamere, odnosno za njenu prisutnost u životima snimljenih, baca nešto drugačije svjetlo na ostatak filma. Pripovjedačeve intervencije mogu odjednom zvučati neumjesno. Životi ovih likova nisu priče iz bajki. Distanciranost, koja isprva izgleda moralno, dodatno pogoršava dojam da su svi ti ljudi naprosto u izlogu. Ako je postojala namjera da se glas pripovjedača (jednog od dvojce redatelja, podsjetimo se) prokaže i pokopa kao glas kolonizatora koji si umišlja da ima kontrolu nad pričama koloniziranih, onda ta autosubverzija nije ostvarena. Ostaje samo gorak okus.
Usprkos poetičnom upisivanju još jednog oca i njegovog bicikla u anale, Varijacije na temu nisu puno više od varijacije na temu sporog/antikolonijalnog filma, nažalost lišene odvažne tvorbe značenjskih pukotina u korist pedantne, pomirljive, pregledne i predvidive vizije stvarnosti. Međutim, takva skromnost je dio koncepta. Još jedan film neće promijeniti povijesne nepravde, ali evo još jedne za koju možda niste znali – ponavljanje je majka mudrosti.
Kronovizorove se slabosti također ispolje na kraju. Ukratko, problem leži u tome što same redatelje previše privlači kronovizor, to jest neutaživa želja za vizualizacijom nemogućeg. Recept za propast! Kronovizor je stvaran tek onoliko koliko su stvarni iskazi Ernettija i njegovih suradnika, odnosno odjeci koje su ti iskazi izazvali. Među njih, dakako, spada i sam kronovizor. Očito je da naslovni uređaj nosi enorman filmski potencijal i da je vrsta slika kakvu je navodno proizvodio nepodnošljivo privlačna, posebno u trenutku kad se, uslijed razvoja umjetne inteligencije, više nego ikad raspravlja o (ne)autentičnosti slika. Meni se, doduše, puno zanimljivijom čini rasprava o željama i razlozima za stvaranje pojedinih slika; dakle, zanima me zašto Walker i Auen imaju potrebu film o nedohvatljivom stroju za proizvodnju slika, stroju koji postoji isključivo kao tajna/tekst/eho, okončati svojim pokušajem da ostvare neki ekvivalent tih slika čija snaga leži upravo u tomu što ih nema.
Zadnjih deset minuta posvećeno je apstraktnim prizorima iz kronovizora u čijem se crnilu naziru podizanje križa i drugi obrisi koji zrače kakvom drevnom povijesnošću. Postepeno se u taj slijed slika upisuju i kadrovi iz Kronovizora (pretežito oni snimljeni iz junakinjine perspektive, ali i neki u kojima se ona pojavljuje), a sve to kulminira kadrovima iz same sobe u kojoj je uređaj pronađen te, naposljetku, Beatriceinim užasnutim licem zaglavljenom u loopu. Izgubila je sposobnost razlikovanja svojih sjećanja od povijesne memorije; njeno ju je istraživanje dovelo k samoj sebi. Dakle, vrlo banalan i predvidljiv zaključak za jedan triler o istraživanju.
Ako je fiksacija na riječi podsjećala je na eksperimentalne filmove poput So is This (Michael Snow, 1982), Film for Untitled Viewer (Joseph Bernard, 1983) ili PAPERS (Yoshinao Satoh, 1991), uz napomenu da je taj postupak upregnut u svrhu psihologizacije, a ne kako bi se filmskim prikazivanjem iskrenuo naš pogled na jezik, pismo ili čitanje, onda je kraj tek bezuba verzija prosječnog filma iz analogne faze Phila Solomona. Premda su distorzije slika itekako evokativne, a montažni slijed opojan, to ne mijenja činjenicu da služe izuzetno prozirnoj narativnoj svrsi koja cijelu sekvencu razotkriva kao poprilično isprazan vatromet. Sve skupa postaje još gore kad osvijestimo da se radi o uzaludnom pokušaju ostvarivanja fundamentalno neostvarivih slika. Parafrazirao bih riječi svoje kolegice kojima je opisala užasno otrcan prizor iz inače mi dragog Kratkog izleta (Igor Bezinović, 2017) u kojem se „izgubljena generacija” (i oni traže stare slike!) nalazi u nekom nedorečenom mraku dok sporadično blica svjetlo: „Mislim da im je to bilo strašno sexy; nisu mogli odoljet.”
Usporedimo li ga s Varijacijama na temu, Kronovizor je znatno ambiciozniji i provokativniji film u svakom pogledu. Više leti, niže pada. U boljem bi svijetu možda bio mali hit zime u nekom multipleksu! Govorimo o hvalevrijednom debitantskom trileru koji na izuzetno suvremen način, zapravo asimilirajući narativne aspekte različitih žanrova video igrica koje spaja s određenim prikazivačkim strategijama preuzetim iz povijesti eksperimentalnog filma, nudi potentni simulator zaluđenosti stvarnom zavjerom i pritom pati od najbanalnije među debitantskim boljkama – želje za dokazivanjem. Srećom, uvijek postoji drugi put.
