Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Disperzija drevnoga u sadašnjost

Naslov originala: Žene minorne spekulacije | Godina: 2021 | Trajanje: 60 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Nicole Hewitt | Scenarij: Nicole Hewitt | Producent: Studio Pabngolin
Žene minorne spekulacije - redateljica: Nicole Hewitt
Žene minorne spekulacije – redateljica: Nicole Hewitt

„Mislim da je vrijeme ono po što se općenito odlazi u kino: po izgubljeno vrijeme, potrošeno ili ono koje još ne posjedujemo. Odlazimo ondje po životno iskustvo, jer kinematografija, kao nijedna druga umjetnost, proširuje, pojačava i koncentrira nečije iskustvo – i ne samo da ga intenzivira, već ga čini duljim, znatno duljim.“ Ove riječi Andreja Tarkovskog vraćaju nas esenciji specifičnog odnosa filmskog medija prema kategoriji vremena, odnosa koji će naposljetku izroditi čitavu jednu novu industriju utemeljenu na moći filma da stvara iluziju, da kreira simulaciju te kroz nju uspostavlja sasvim novu organizaciju vremena. Vrijeme filmske projekcije nije isto što i vrijeme u filmske radnje, kao što ni vrijeme koje teče tijekom trajanja filma nije posve jednoznačno tijeku vremena izvan mikrokozmosa projekcije. Nešto se – mogli bismo zaključiti – tijekom filmske projekcije događa, nešto se mijenja, gradi, spaja i pokreće silnicama drugačijima od onih koji podliježu striktnoj logici fizike.

 

U širokom rasponu omeđenom dvjema temporalnim točkama koje sežu 6000 godina unatrag i 6000 godina u budućnost, u filmu Žene minorne spekulacije Nicole Hewitt drevno, sadašnje i buduće prepliće se u klupko raznolikih prizora prožetih ishodišnim motivom: ikoničkom neolitskom figurinom čija je misteriozna, ne posve dokučljiva prvotna funkcija poslužila kao plodno tlo za različite, ponekad čak i pomalo fantastične interpretacije. Sitna skulptura, prežitak prethistorije, umjesto svoje uobičajene, očekivane uloge nijemog i statičnog simbola drevne kulture, u ovom filmu postaje simbol dinamičnih i pluralnih, no prigušenih, ušutkanih, neupamćenih i nezapisanih ženskih povijesti. Premrežene i premiješane, tisućljetne priče komprimirane su u jednosatno eksperimentalno ostvarenje, svojevrsnu filmsku odiseju kroz prostor i vrijeme. Priče čiji su tragovi ostali materijalizirani bilo u obliku konkretnih, opipljivih predmeta, bilo kao talozi iskustva i shvaćanja, razotkrivaju dvije protagonistice – jedna iz prošlosti, druga iz budućnosti. Uloge dviju žena različitih generacija, iz udaljenih vremenskih razdoblja, definirane su prije svega radnjama koje izvode: promatranjem, mjerenjima, uspoređivanjem. Tim radnjama pak odgovara način na koji su montirane slike u ovom filmu – kao fluidni spojevi čiji se šavovi rastvaraju u različite asocijativne dezene, kao rahlo tkanje sastavljeno od prizora različitih tekstura i kolorita, eklektično ruho sačinjeno od jakih vizualnih i auditivnih senzacija.

 

Ovakav pristup organizaciji filmske slike, koji sama autorica u jednom intervjuu uspoređuje sa „štepanjem, preštepavanjem, aranžiranjem, sitnim vezom“ – dakle, tipično ženskim tradicijskim umijećima, posve je u duhu fokalne ideje filma nastalog na temelju višegodišnjeg istraživanja neolitskih kultura u prostoru Podunavlja i Panonske nizine. Polazeći od teorijskih postulata suvremene arheologije, prije svega feminističke i procesualne arheologije, Hewitt stvara vizualno dinamično, strukturno heterogeno i značenjski slojevito ostvarenje koje se rastvara u pregršt priča, vizura i simbola. Polazišni motiv drevne figurine pritom ne tretira kao puki marker tisućljećima udaljene kulture, konvencionalno označen kao simbol plodnosti i, u ponešto romantiziranim interpretacijama, kao dokaz matrijarhatske strukture zajednice koja je proizvela malenu skulpturu. Naprotiv, Hewitt figurinu uspostavlja kao medij putem kojega govori o više milenija dugoj kulturnoj povijesti regije, o praksama i iskustvima, o pogledu i poimanjima koji su oblikovali obzore i krajolike nekadašnjih i sadašnjih civilizacija na teritorijima današnjih, tzv. posttranzicijskih zemalja jugoistočne Europe.

 

Vratimo li se pitanju suodnosa filma i vremenske komponente, svakako valja rezimirati da ova kompleksna filmska meditacija poziva da mislimo izvan kategorije vremena kakvu poznajemo, poziva da vrijeme promislimo kao fluidnu, dinamičnu i rastezljivu kategoriju koja ne odgovara zamišljenoj pravocrtnoj lenti, već disperzira u pregršt rukavaca i pravaca. Filmski esej Nicole Hewitt nesumnjivo je vrijedan i promišljen eksperiment metodama bilježenja vremena, povijesti i iskustava kao multidimenzionalnih, heterogenih i isprepletenih kategorija u filmskom mediju.

Jelena Pašić

Jelena Pašić

Jelena Pašić (1986., Zagreb) diplomirala je povijest umjetnosti i kulturnu antropologiju nazagrebačkom Filozofskom fakultetu...

Svi članci

Posljednje objave