Većina filmova Paula Thomasa Andersona može se podijeliti u dvije tematske i tonalne kategorije. U prvoj su tople humanističke polifonije o međuljudskim odnosima u jasno definiranom miljeu i vremenskom periodu – Boogie Nights, Magnolia, Licorice Pizza. U drugoj se nalaze hladne, atonalne studije simbiotskog odnosa između utjecajnih, narcisoidnih muškaraca i njihovih antagonista/objekata žudnje, poput There Will Be Blood, The Master, Phantom Thread.
Tematski, Andersonovi filmovi bave se ili formiranjem ljubavnog para između dva ekscentrična, ranjena ili društveno marginalizirana lika (Licorice Pizza, Punch Drunk Love, Phantom Thread) ili na netradicionalne, izabrane i disfunkcionalne obitelji (Boogie Nights, There Will Be Blood); dok je nekad riječ o tematskom presjeku (Magnolia, The Master). Njegov posljednji film, kritičarski trijumf Jedna bitka za drugom (One Battle After Another) tonalno je topliji rad, dok se tematski razvija iz neuvjerljive ljubavne priče u konvencionalnu obiteljsku dramu, a upravo se u tom potezu odražava i njegova politička ideologija.
Film započinje razvučenim uvodom o odnosu militantne crnkinje Perfidije Beverly Hills (Teyana Taylor) i stručnjaka za eksplozive “Ghetto” Pat Calhouna (Leonardo DiCaprio), koji se upoznaju tijekom akcije oslobođenja migranata iz pritvornog centra u Kaliforniji. Ova skupina militanata razoruža vojnike, oslobode migrante i pobjegnu s takvom lakoćom da nam je odmah jasno kako smo u nekom paralelnom svemiru, u kojem Perfidija još i pronađe vremena da pištoljem sodomizira fašističkog upravitelja migrantskog kampa, poručnika Stephena Lockjawa (Sean Penn) – i to na obostrano zadovoljstvo.
Sama njihova imena, kao i naziv ove revolucionarno lijeve organizacije – “The French 75” – evocira neku komediju Wesa Andersona, tim više što su prikazani kao mješavina Crnih pantera, skupine Baader-Meinhof i Grupe TNT iz Alana Forda, koja je pak neuvjerljivo transplantirana na ulice suvremenog SAD-a.
Andersonova ideja militantne ljevice je anakrona koliko je i seksualna politika filma regresivna, a čitav prvi dio filma bizarno je fokusiran na rasni kink. Likovi si stalno govore stvari poput: “You like them black girls, baby?”. Perfidia uporno navodi nemaštovitog Pata da ju rasno objektificira, dok ga iza leđa nastavlja varati s Lockjawom, koji pak okida na to da ga dominiraju geto crnkinje. Paralela između njegovog fetiša i rasizma jednako je banalna kao Perfidijino seksualiziranje političkog nasilja. (“Pussy ain’t for fun, guns is for fun.”)
Lockjaw je pljunuta kopija generala Jacka D. Rippera iz Kubrickovog Dr. Strangelovea, paranoičnog da mu Rusi kradu vitalne tjelesne sokove, a Perfidija kao da je ispala iz revizionističkog blaxploitation filma ala Jackie Brown. Anderson ih reducira u karikature koje će zbog dobre jebačine/pucačine zanemariti sve ideološke principe, kako bi iz naftalina izvukao i u podtekst umetnuo dobru staru tezu o dva totalitarizma – pogledajte kako se pale jedan na drugog, nisu li iza zastora ideologije svi politički ekstremi isti?
Perfidija uskoro zatrudni – pitanje očinstva postat će centralni dio zapleta – a nakon što rodi, slabo joj legne uloga majke. Pat ju pokušava zaustaviti na izlazu iz kuće, držeći njihovu kćerkicu u rukama. U možda najboljoj sceni u filmu, Perfidija ju pogleda, i na trenutak lice joj oteža od brižnosti za to malo biće te osjećaja krivnje što ga napušta. Ali nije li krivnja oblik emotivne ucjena kojom patrijarhat pritvara žene u ulogu majke? Jednim pokretom glave otrese sve to sa sebe i poruči Patu: “Ovo je nova svijest. Nisam ti ja dojilja. Nisam tvoja majka. Želiš vladati nada mnom iz istog razloga zbog kojeg želiš vladati svijetom. Ali ti i tvoj krhki muški ego nikada nećete odraditi ovu revoluciju kao ja”.
Perfidija naravno koristi ljevičarsko-feministički žargon kako ne bi morala biti majka: klasičan je to primjer ljevičara koji sanja svjetsku revoluciju dok se gadi konkretnih govana u pelenama vlastitog djeteta. Tenzija između odgovornosti prema djeci i urođene dužnosti za društveni angažman je potencijalno bogata filmska tema, ali Anderson se ubrzo riješi Perfidije kao da je riječ o glomaznom dramaturškom otpadu.
Nakon što usred oružane pljačke obijesno ubije zaštitara banke i završi u pritvoru, ponovo joj se ukaže Lockjaw. Gladan crne pičke, ponudi joj izlaz kroz program zaštićenih svjedoka, ali pod dva uvjeta – da mu bude djevojka i da cinka svoje suborce. Perfidija poklekne, uzrokujući smrt više svojih drugova. Ali čim se prašina slegne, prvom prilikom zbriše Lockjawu i nestane ne samo s lica zemlje, nego i filma. Pat mijenja ime u Bob, organizacija im sredi lažne dokumente te bježe u mali grad imena Bakhtan Cross. A film još nije zapravo ni počeo!
Dvanaest godina kasnije Pat/Bob je psihički slomljen samohrani otac koji puši travu i hoda okolo depresivan u bademantilu – nešto kao The Dude Lebowski opterećen slojevima psihološkog realizma. Ali Bob je više Gen X autokritika nego zaokružen lik, podmazan debelim slojem samosažaljenja kojeg Anderson muze, prikazujući ga kao brižnog oca kojeg je pregazilo vrijeme. Kad Willu dođe pokupiti skupina prijatelja, od kojih je jedan nebinaran, jadan Bob ne zna ni koje zamjenice da koristi. How relatable!
Jedina je to scena u kojoj se Bob i njegova kćer Willa (Chase Infiniti) pojavljuju zajedno prije kraja filma, a s obzirom na to da sveukupno dijele jedva dvije i pol scene, nejasno je zašto bi gledatelji uopće bili emotivno investirani u njihov odnos. Povrh toga, Willa se svodi na arhetip klinke koja mora biti zrelija od svoje dobi, čime podsjeća na likove žene iz američkog sitcoma, koja muškarcu uvijek “kvari zabavu”. Srećom, Infiniti uskoro dobiva priliku glumiti i druge stvari, od bivanja spašenom do bivanja otetom, dok je za DiCaprija pripremljen čitav emotivni roller coaster.
Pravi zaplet kreće nakon što je pukovnik Lockjaw, zbog svog vojnog iskustva, pozvan da se priključi tajnoj, elitnoj skupini bogatih i moćnih bijelih rasista koji sebe nazivaju The Christmas Adventurers’ Club, odjavljujući sastanke s uzvikom – Hail St.Nick! To je valjda smiješno jer zvuči kao Hail Satan a radi se o svetom Nikoli. Ne znam, pitajte Andersona. Jedan od preduvjeta članstva je i rasna čistoća u vidu bivših seksualnih partnera. S obzirom na to da postoji šansa da je Willa njegova biološka kćer, za Lockjawa postaje kompromat kojeg mora locirati – a ukoliko testom dokaže očinstvo – i likvidirati. Anderson pak okreće frazu privatno je političko naglavačke: za njega se političko isključivo svodi na privatno.
Kako bi legalno opravdao svoju tajnu misiju, Lockjaw mobilizira jedinicu ICE-a da maltretira i privodi latinoameričke imigrante iz Bakhtan Crossa, čime se uvjerljivo evociraju snimke policijske brutalnosti s ulica Minneapolisa. Međutim, svaki osjećaj realne opasnosti potkopan je s neuspjelim satiričkim elementima, poput razvučene scene u kojoj Bob preko telefona vodi šifrirani razgovor s operaterom svoje stare organizacije kako bi dobio koordinate lokacije na koju su mu sklonili kćer. Kad se ne uspije sjetiti ispravne replike, operater mu poklopi slušalicu, što DiCapriju pruža priliku da se glumački krevelji, riče i smiješno gestikulira, što je daleko bolje radio u Tarantinovom Once Upon a Time in Hollywood.
Anderson muze ovu foru do razine iritacije, aludirajući na samodopadnu političku korektnost američke ljevice i virtue-signaling kao sredstvo ostvarivanja nadmoći u raspravi. Ali mi živimo u eri algoritamskog oblikovanja diskursa i usitnjavanja teorija zavjere u ready-made narativne proizvode za monetizaciju engagementa, čija je krajnja posljedica kompletno nestajanje bilo kakvog zajedničkog jezika. Njegova satira lijevog diskursa zastarjela je poput militantnih organizacija koje mu služe kao laka meta za blesave štoseve.
Usprkos svim tim terorističkim akcijama i mrtvim federalnim agentima, Bob i Willa magično dobiju priliku igrati se sretne obitelji. Bob će tako postati odgovoran otac koji uči opaliti selfie, dok Willa nastavlja s revolucionarnom tradicijom i odlazi na prosvjed. Andersonova Bitka na kraju se pretvara u bajku, u kojoj se brutalna stvarnost američkog represivnog aparata pojavljuje samo kad je to dramaturški oportuno, a politika služi kao plošna scenografija za stereotipnu spilbergovsku parabolu o iskupljenju oca i ujedinjenju obitelji.
Najdalje do čega Andersonov film uspijeva dobaciti je da treba biti dobar roditelj, jer na mladima svijet ostaje. Meni se ipak čini da se na mlade svijet istovaruje, a ako nastavimo na njih prebacivati odgovornost političkog djelovanja, sve što će im ostati je spaljena zemlja. Da, treba biti dobar roditelj; međutim, to ne znači samo mijenjati usrane pelene, već i mijenjati usrani svijet.
