INT. HOMOSEKSUALNOST – NOĆ (DUGA, MRAČNA)
Negdje na Balkanu, usred II. svjetskog rata, dva partizana na straži planiraju svoju budućnost: prvi će ostati u Jugi, a drugi ide za Italiju. Kako se kadar širi, a kamera udaljava, otkrivamo da smo na filmskom setu. Godina je 1957. Na scenu ulazi mladi režiser Lovro (Dado Čosić) kako bi dao glumačke upute (“super je to bilo” i sl). Zajedno s bliskim prijateljima i suborcima Stevanom (Slaven Doslo), Nenadom (Đorđe Galić) i Ivanom (Elmir Krivalić) čine skupinu neustrašivih filmskih autora koji žele snimiti realan film o svojim iskustvima u II. svjetskom ratu. Na to imaju svako pravo: ne samo da su se borili u NOB-u, nego su i zaslužili status narodnih heroja, što im daje određenu slobodu i manevarski prostor u političkoj konfiguraciji nove države. Međutim, drugari imaju ahilovsku tajnu – oni su homoseksualci. A iz mračnog zakutka filmskog studija pozorno ih promatraju budne oči režima, zjenica punih prezira prema buržujskim pederčićima i seksualno-ideološkim zastranjenjima.
Lovro i ekipa prijatelji su iz studentskih dana, što otkrivamo u uvodnoj sceni koja se odvija 1941. kada ustaše na nekoj ledini, okićenoj nacističkim zastavama, postroje veću skupinu zagrebačkih studenata, filtrirajući Židove i Srbe. Umjesto da se fokusira na uplašena lica studenata čiji drugovi nestaju jedan za drugim, Juka nas granatira ekspozicijom. “Prozivaju Srbe, prozivaju Srbe”, mrmljaju studenti – ne toliko jedan drugome, koliko međunarodnoj festivalskoj publici. Time ne samo da upropaštavaju osjećaj napetosti već i otkrivaju prioritete filma: informacija ispred doživljaja. Možda to i ne bi bio takav problem da informacije koje nam film servira o iskustvu homoseksualaca u Jugoslaviji 50-ih, nisu u najbolju ruku manipulativne, a u velikoj mjeri potpuno falsificirane.
Ironično je, a i cinično, što film koji kritizira jugoslavenski režim kao totalitaran, u svojoj formi koristi estetiku plakatne agitacije. Autoričin pristup u odabiru glumačke postave je u suštini eugenički: s jedne strane olinjale partijske sablasti na čelu sa zlom smežuranom facom Gorana Grgića, a s druge skupina abnormalno zgodnih mladih muškaraca s prominentnim jagodicama i isturenim čeljustima, u naponu snage i seksipila. Problem s tim je što njihova nabildana i manikirana gym tijela i ispupčeni trbušnjaci s 0% tjelesne masti naprosto vrište: “mi smo pederi iz 2025., jesi a ili p?” To najviše bode oko u scenama seksa, koje doista jesu eksplicitne, ali djeluju kao da su preuzete s konvencionalnog OnlyFans računa. Zbog toga ne komuniciraju ništa osim želje autorice da pokaže kakva muda ima pred konzervativnim dijelom društva.
Daleko je više neuvjerljivo što skupina gej muškaraca pedesetih godina prošlog stoljeća među sobom ne pokazuje nikakav oblik autohomofobije, srama, problema u seksualnoj intimi, pa ni ratne traume, iako nose ordenje narodnih heroja. Umjesto interesa za proživljenu seksualnost u specifičnom povijesnom i političkom trenutku, ho-ruk straga u dupe. Međutim, seks u Jukinom filmu je samo predigra za žestoki hate-fuck; kako autorice i komunističkog režima, tako i komunističkog režima i homoseksualnih protagonista.
Kad The Spectre Organisation UDBA otme Nenada kako bi iz njega iskamčila priznanje da su mu prijatelji pederi, muče ga gotovo na isti način na koji Mads Mikkelsen demaskulinizira Craigovog Bonda brodskim konopom u Casino Royale. Nakon što ga puste doma, on prospe dušu svom dečku Lovri. Jedan veliki zagrljaj, par suza i voila! – pitanje Nenadovih masakriranih genitalija je magično riješeno. To je na žalost tek prva instanca ekploatativnog mučenja homoseksualnih likova bez i najmanjeg interesa za njihove psihofizičke posljedice. Naravno, lakše se povezati s Apstraktnom Ljudskošću nego s nečijim smrskanim jajima. Pri tome film stavlja znak jednakosti između empatije zbog količine nasilja koje pederi dožive i empatije koje zaslužuju. Daleko od toga da je film homofoban – on suosjeća s pederima do zadnje kapi njihove krvi.
Kako se radi o liberalnoj kritici jugoslavenskog režima, film također očekivano vrvi klasnim i urbano-rasističkim klišejima. S obzirom na to da je Nenad sa sela, njegova obitelj je predvidljivo primitivna i homofobna, zbog čega ga režim pokušava ucijeniti prijetnjom da će razotkriti njegovu homoseksualnost. S druge strane, Lovrina liberalna građanska obitelj predstavljena je kao tolerantna i kozmopolitska, iako je u osnovi malograđanska, baš kao i film. Naime, da bi obitelj Horvat (nomen est omen) bila kažnjena zbog ideološki razmetnog sina, u njihov ogroman buržoaski stan nasilno je useljen provincijalni radnik. Riječ je o nekom nadrkanom dedi u noćnoj kapici, čija je jedina dramaturška funkcija da zapjenjenih usta uleti u dnevni boravak, kako bi ih prekorio što slušaju ploče i plešu do kasno u noć. Naravno, film nema ni vremena ni dužnosti baviti se kontekstom industrijalizacije Jugoslavije, seobi stanovništva u gradove i stambene politike. Ali čudno je što ima vremena baviti se frakcijskim borbama u SKJ, životima homoseksualaca pedesetih godina, Golim otokom, nastankom jugoslavenske kinematografije i ulogom agitpropa.
Kako bi ih sabotirala, Partija na poziciju šefa filmskog studija instalira lojalnog birokrata Emira (Emir Hadžihafizbegović), koji će im narediti da od sada moraju snimati samo dosadnu propagandu. Lovrina ekipa pristane na nove okolnosti kako bi skinula komunjare s kurca i napravi od govna pitu. Međutim, ovdje film kao da u vlastiti zaplet počinje upisivati povijest svoje produkcije. Naime, Lijepa večer, lijep dan trebao je biti film o gej braniteljima iz Domovinskog rata, a nakon što je HAVC odobrio financiranje, popizdila je nacionalistička javnost, na čelu s udrugom U ime obitelji. Umjesto da se drži svog originalnog nauma, autorica je očito pokleknula nacionalističkim pritiscima i transformirala gej branitelje u gej partizane i njihovu opresiju u komunističkom režimu. Pri tome su u tom istom režimu postojali daleko hrabriji i subverzivniji režiseri, koji se nisu libili kritizirati režim u kojem žive, za razliku od Ivone Juke, koja kapitulira autocenzuri. Pri tome portretira komunjare kao toliko iracionalno zle, da su komotno mogli ispasti iz Sedlarovog četveroreda.
Iako dečki snime uspješnu propagandu, glavešine to samo dodatno razjari, pa stisnu Emira da ih maksimalno sabotira. U maniri trećerazredne sapunice, on brzopleto zapali skladište u kojem se nalaze sve filmske role, pri čemu udari glavom i padne u nesvijest. Narodni heroji to the rescue! Ne samo da uspiju sačuvati sve filmske role, već i onesviještenog Emira izvuku iz goruće zgrade. To nije ni prva, ni zadnja, ali je definitivno najviše suluda scenaristička intervencija u film koji sve više gubi kontakt s bilo kakvom logikom, bilo ljudskom ili političkom. Budimo realni, komunistički režim sigurno nije bio toliko kapriciozan i autodestruktivan da bi zapalio vlastiti filmski studio kako bi sjebao šačicu gej filmaša – koji ne samo da nisu nikakvi disidenti, već za njega snimaju vrhunsku propagandu.
Naravno, pravi cilj ove scenarističke diverzije potaknuti je u Emiru proces prihvaćanja homoseksualnosti. Ali to samo znači da autori nisu u stanju osmisliti lik koji bi bio u stanju vidjeti tuđu ljudskost bez da dobije potres mozga i da ga taj netko spasi od sigurne smrti. Dragi pederi, ako ikada u svojoj blizini zateknete heteroseksualca koji se našao u plamtećem stanju zato što je pokušao zapaliti vas ili vašu imovinu – ne zovite vatrogasce dok se ne pretvori u ugljen.
Nakon što mu spase život, Emir se očekivano smiluje dečkima i pozove ih na svoj ljetnikovac u Istri, pri čemu mu otkriju svoje planove za bijeg u Italiju. Dečki se bondaju, piju, pjevaju te goli kupaju. Iako znaju da su pod konstantnim nadzorom totalitarnog režima, jedan od njih nonšalantno uzme filmsku kameru i krene ih snimati kako se brčkaju i ljube u moru. NARAVNO da će snimka završiti u rukama komunjara, koji ih žele sjebat pod svaku cijenu.
Jeste li znali da je UDBA trenirala tajne homoseksualne ubojice? Bila bi to super naslovnica Hrvatskog tjednika ili epizoda mojih masturbatorskih fantazija, ali očito funkcionira i kao podzaplet Jukinog filma. Naime, ispada da je Zoran, sporedni lik iz Istre koji se jebe sa Stevanom – još jedan nabildani i manikirani hunk s cum gutterima – infiltrirani agent Službe za bezbednost. Iz čiste obijesti, oni do smrti iscipelare Ivana Botu. Istovremeno, milicioneri otmu Lovru, Stevana i Nenada te ih pošalju na Goli otok.
EXT. HETEROSEKSUALNOST – DAN
Jugoslavija je prvu polovinu svoje egzistencije bila iznimno homofobna i patrijarhalna zemlja, ali u kontekstu većine zemalja tog vremena nije bila ni malo iznimna. Prema doktorskom radu Franka Dote koji se bavi upravo ovom temom, najgori medijsko-pravni progoni gej muškaraca dogodili su se u nekoliko navrata između 45. i 50. godine prošlog stoljeća (Jukin film smješten je u 57. godinu). Tada je homoseksualnost u sudskim presudama i javnosti okarakterizirana kao neprijatelj socijalizma, buržujska dekadentnost i kvaritelj omladine. U tom periodu u Jugoslaviji je za protuprirodni blud osuđeno oko 600 ljudi, a u Hrvatskoj oko 250. Manjina na zatvorske kazne od 6 mjeseca do 2 godine, a većina na prekršajne sankcije, globe i prisilni rad bez zadržavanja u pritvoru. To ne znači da je patnja progonjenih homoseksualaca bila mala. Oni itekako zaslužuju da njihove priče vide svjetlo velikog platna, bez potrebe za sadističkim pretjerivanjem.
Odmah nakon što su iskrcani na Goli otok, Lovro, Stevan i Nenad prolaze kroz špalir – dva reda zatvorenika koji ih premlaćuju, nakon čega ih dodatno brutaliziraju zato što su pederi. Tjeraju ih da balansiraju glavom nad septičkom jamom (pederi = govna) te ih prisile da sudjeluju u groteskno podrugljivom lažnom vjenčanju u kojem Slavenu Došli nabiju krunu od trnja umjesto vela, da bi ih na kraju brutalno silovali na kamenom oltaru u centru neukusno estetiziranog totala. Pretpostavljam da se autorica tu referira na sličnu situaciju kojoj je svjedočio jedan logoraš povjesničaru Martinu Previšiću, međutim tu nema riječi o tome da je par koji je nastradao završio na Golom otoku zbog svoje homoseksualnosti.
Jukin otok je zatvor u kojoj su gotovo polovica zatvorenika bili homoseksualci, koji ne samo da su izdvojeni od ostalih zatvorenika, već su za razliku od njih i potpuno razgolićeni, za što nema nikakvih poznatih povijesnih izvora. Zapravo, ne postoji niti jedan poznata sudska presuda ili neformalna informacija po kojoj je netko završio na Golom otoku zato što je homoseksualac. Štoviše, nakon 1951. “protuprirodni blud” je u krivičnom zakonu bio određen kao blaže kazneno djelo, s najvećom propisanom kaznom od dvije godine običnog, a ne strogog zatvora poput onog na Golom otoku. Većina kazni bile je uvjetnog karaktera. To ne znači da njihova sudbina nije mučna. Ali homoseksualci u Jukinom filmu samo su pijuni za ideološki obračun i emotivno samoljublje.
Dao bih ruku u vatru da su barem devedeset posto riječi – ako ne i sve – koje izgovore gej protagonisti čista ekspozicija. “Pobjeći ćemo u Italiju”, “Uvijek će biti za vratom”, “Vrbovali su me da vas uhodim”, itd. Parafraziram, ali jasna vam je poanta. Zapravo, ovo posljednje izgovori neki visokopozicionirani Lovrin zaštitnik, koji prodaje suludu priču da Jugoslavija krajem pedesetih ulazi u nekakav antizapadni totalitarni mrak, valjda zbog odmrzavanja odnosa sa SSSR-om. A prodaje ju prvenstveno zapadnom filmskom tržištu i stranim kritičarima koji nemaju blage veze da se tada događa nešto sasvim suprotno – postupna liberalizacija društva. Međutim, to se ne uklapa u pesimistični narativ filma.
Jedini lik koji je iole kompleksan i doživljava emotivnu transformaciju je heteroseksualni Emir. To ga potakne da izvede veliku diverziju u kojoj se nonšalantno ušeće u nekakav arhiv gdje se nalaze fotografije zlostavljanih zatvorenika s Golog otoka (?!) te ih uruči Lovrinoj mami (Anja Šovagović-Despot), koja će ih proslijediti UN-u, jer je ugledna glumica, pa valjda može preko granice. Čim se domogne inkriminirajućih fotografija, UN zatraži očitovanje od Jugoslavenske vlade, što zlim komunistima izazove diplomatsku noćnu moru. Kao šef filmskog studija, dovitljivi Emir predloži glavešinama da snimi mali propagandni film u kojem će zdravi i uhranjeni glumci fingirati zatvorenike koji se veselo rehabilitiraju, kako bi smirili međunarodnu javnost. Iako je njegov plan totalno jebeno sulud, barem sam mislio da je motivacija jasna: izvući dečke iz logora.
Međutim, dok se brodicom približava zloglasnom otoku pod egidom pregleda lokacije za snimanje, Emir potajno postavi filmski objektiv tako da bi kroz njega vrelo dalmatinsko sunce usmjerio u komad suhog platna. Nakon što ga zapovjednik logora odvede do zatvorenika, među njima prepozna momke, oštrigane i rahitične od tvrde robije. U trenutku savršenog tajminga, Emirova brodica se zapali u luci na drugoj strani otoka, zbog čega zapovjednik otrči izvidjeti situaciju. Emir iskoristi priliku da priđe dečkima i šapne im centralnu metaforu filma, a oni se zalete preko litice i skoče u more, nakon čega slijedi nekoliko idiličnih kadrova gdje goli rone dubokim plavetnilom Jadrana. Ali… što s tim? Goli otok nije zajebancija. Ako ih morske struje ne odbace dalje na pučinu i ne umru od utapanja, na obali će ih sigurno dočekati stražari.
Njihova izvjesna smrt sasvim je sporedna simboličnoj fantazmagoriji u kojoj film kulminira: od užarenog filmskog objektiva koji zapali brod (moć umjetnosti!) do nagle promjene crno-bijele tehnike u kolor, čime se banalno naglašava trijumf ljudskosti. Suosjećanje podebljano jarkim bojama koje autorica želi izazvati toliko je zabludjelo da prelazi u groteskno neosviješteni narcizam. Naime, nakon što dečki skoče u more, Emir se skine gol i postroji zajedno s ostalim gej logorašima kako bi dijelio njihovu sudbinu.
Sada već postaje jasno zašto su gej likovi lišeni karakterne dubine i zašto nemaju niti jedan komadić dijaloga koji nije ekspozicijski: film uopće nije o njima. Lijepa večer, lijep dan je u suštini liberalno-nacionalistička propaganda koja u pederima vidi samo žrtvenu janjad, muze njihovu patnju kako bi se jedan moralno pompozni heteroseksualac mogao šepuriti svojim suosjećanjem.
